Slika 13 d: Ciklus Sunčevih pega kao perjana zmija.
Slika 14: Perjana zmija predstavljena na
Čerčvardovoj skici sunca.
* Da li je šifrovao znanje u blaga svog naroda, kao što su to činile
Maje?
* Da li je poistovećen s belim čovekom s bradom?
Pre nego što proučimo ova pitanja, moramo prvo da dokažemo da
legendu o Perjanoj Zmiji, božanstvu sunca i praksu šifrovanja tajni u
predmete ne mogu tek tako da prenose putnici između civilizacija.
Naravno, vrlo je verovatno da su kulturni kontakti preko okeana
sjedinili neka od verovanja i običaja između dveju civilizacija. Poslednja
istraživanja iz različitih izvora dokazuju da su postojale trgovačke veze
izmedu Egipta i Meksika.
Prvo, drevne egipatske slike u grobnicama, iz vremena četvrte dinastije
faraona oko 2600 godine pre nove ere, opisuju slike brodova od papirusove
trske za koje se veruje da su mogli da nose posade, terete i legende iz starog
egipatskog sveta u novi svet centralne Amerike. Norveški istraživač Tor
Hejerdal veruje da su ovi primitivni brodovi mogli da prežive prekookeanska
putovanja. Da bi dokazao tu tvrdnju, otputovao je na jezero Cad, u afrički
ambijent, gde je stekao veštinu gradnje upravo ovakvih brodova kakvi su
predstavljeni na slikama grobnice i koji bi mogli da podnesu dugo putovanje
morem.
Sakupivši ekipu od sedam ljudi, zaplovio je iz zapadne afričke luke
Safi u Maroku na brodu od papirusove trske nazvanom Ra (po egipatskom
bogu sunca), dugačkom 13.7 metara, širokom 4.6 metara i dubokom 1.8
metara. Nošen trgovačkim vetrovima i ekvatorskom strujom, Ra je prešao
4830 kilometara za manje od osam sedmica. Međutim, kvar na zupčaniku
30
Slika 15: Sunce, kao perjana zmija, bilo je obozavano i opisivano u
gravurama i slikama na području celog Egipta. (Vidi još ilustraciju 14)
Slika 16: Tutankamon je nosio perje i zmiju na čelu; njegova brada bila je
telo zmije koje se završavalo ptičjim repom od perja; kao i kralj Pakal, bio je
savršena kombinacija duha i tela.
upravljača i struktura unutrašnje povezanosti trske zaustavili su putovanje.
Ra se raspao od oštećenja koje je zadobio u karipskoj oluji i potonuo.
Istrajan na svom zadatku, Hejerdal je dizajnirao brodove po uzoru na
brodove od trske kakve su gradili Bolivijanci i Peruanci na obalama jezera
Titikaka u Južnoj Americi. Otisnuvši se ponovo 1970. godine, iz Safija,
Hejerdal i njegova nova posada od osam ljudi stigla je do Zapadnih Inda
nakon 57 dana provedenih na moru. Ra II je dokazao da je bilo moguće
preploviti Atlantik, iz severne Afrike do centralne Amerike, na primitivan
način, koristeći jednostavnu tehnologiju i materijale. Hejerdal je pokazao
da su putovanja slična ovom mogla da se događaju i pre 3000 godina.
31
Ostali dokazi takode podržavaju tvrdnju da su trgovačke veze između
dva kontinenta
;
Afrike i Amerike, bile veoma dobre za vreme vladavine
egipatskih faraona.
U martu 1992. godine, nemački istraživači, na čelu sa dr Svetlanom
Balabanovom iz Instituta za sudsku medicinu u Ulmu, ispitivali su egipatske
mumije. Prva mumija koja je trebalo da bude testirana nazvana je Het-Nut
Taui, „dama iz dveju zemalja", egipatska mumija iz dvadeset prve dinastije
(oko 1069. godine pre nove ere), čiji je kovčeg bio bogato ukrašen slikama
nebeskog božanstva N u t . Balabanova je bila iznenađena kada je otkrila
prisustvo velike količine nikotina i kokaina u uzorcima ove i nekoliko drugih
mumija koje se čuvaju u Egipatskom muzeju u Minhenu.
U početku je mislila da je negde napravila grešku, jer nijedna od ovih
droga nije bila dostupna Egipćanima dvadeset prve dinastije. Duvan je bio
nepoznat sve dok ga pristalice Kolumba nisu donele iz Zapadnih Inda, posle
1492. godine nove ere, dok je biljka koke, koja raste samo u Americi, bila
nepoznata sve dok je putnici na istok nisu doneli mnogo pre viktorijanskog
vremena.
U proleće 1992. godine, rezultati ovog otkrića objavljeni su u naučnom
magazinu „Naturvisenšaften" (79, 358, 1992), izazivajući metež među
istoričarima, biolozima, arheolozima i antropolozima. Ako je Balabanova
bila u pravu, onda su svi ostali pogrešili, i logično je što su se i njeni prijatelji
naučnici okrenuli protiv nje, obeleživši je, kao što se to i ranije događalo
najnaprednijim naučnicima kroz istoriju, kao jeretika.
Pogrešila je, složili su se svi. Engleski skeptični arheolog Rozali Dejvid,
koja je čuvala mumije u Mančesterskom muzeju, insistirala je: „Ili su testovi
pogrešni, ili su mumije lažne."
No, Balabanova je bila obučeni toksikolog. Često je sarađivala s
policijom na istraživanjima i autopsijama. Pridržavala se svoje metode.
Koristila je provereni metod analize poznat kao tehnika „kose": ako je
preminuli koristio drogu, tragovi su se, zajedno sa proteinima, prenosili
u folikule kose gde su zauvek ostajali. Test je mogao da se upotrebi ne
samo da bi se potvrdilo prisustvo droge već i kako bi se isključila svaka
mogućnost kontaminacije uzorka. Uzorak se prvo potopi u alkohol, a zatim
se alkohol testira da bi se utvrdilo koliko je čist i da li postoje tragovi droge.
Svaki proces kontaminacije uzorka morao bi da se širi od spolja ka unutra.
Ukoliko alkohol ne sadrži drogu, svaki sledeći pronalazak tragova droge
iz istog folikula mora da vodi poreklo iz unutrašnjosti folikula kose, a ne
spolja.
Što se tiče autentičnosti mumija, pedigre H e t - N u t Taui nije se
dovodilo u pitanje. Kralj Ludovik I kupio je mumiju 1845. godine otpočevši
tako svoju kolekciju. Podaci su pokazali da je ovu i druge nabavio od
engleskog trgovca po imenu Dodvel. Dr Alfred Grim, upravnik muzeja u
Minhenu, potvrdio je autentičnost mumije preko zapisa, amajlija i složene
metode balsamovanja, kao i preko činjenice da je poticala iz grobnice koja
32