~ 493 ~
Patrijarh je 1920. u svome pismu nazvao hrišćane koji nisu Pravoslavni „rođacima” koji su „deo doma Hristovog”.
Papa Pije XI je pokazao veliko interesovanje za Pravoslavlje. Od 1922. do 1939. on je objavio preko dvadeset
dokumenata koji su se ticali Pravoslavnih. Izvršio je i reorganizaciju Pontifikalnog Orijentalnog (Istočnog) Instituta,
koji je bio osnovan 1917. godine. Između ostalih, osnovao je i rusku višu školu u Rimu. Od 1925. Benediktinsko
udruženje je činilo značajne napore za prevazilaženjem podela među hrišćanima, naročito u odnosu prema
Pravoslavnima. Od 1939. u Čevtognu je postojala kuća u kojoj su živele dve grupe monaha, Latina i Vizantijskog
obreda koje su vršile bogosluženja jedna pored druge. Naročit doprinos Katoličkom prihvatanju ekumenskog
pokreta dao je Iv Kongar (Yves Congar), koji je 1937. objavi knjigu „Podeljeno hrišćanstvo.” On je postavio temelje
koji će svoje rezultate pokazati naročito na Drugom Vatikanskom Saboru. Kongar je u početku bio ućutkivan od
strane Vatikana, da bi nakon ovog sabora, njegov stav preovladao.
Situacija se naročito promenila kada je za papu izabran Jovan XXIII. On je dugo godina službovao u Bugarskoj i
Carigradu, gde je bio apostolski delegat. Službovanje među Pravoslavnima je verovatno učinilo da on postane
vatreni pobornik jedinstva hrišćana. Već nakon nekoliko meseci od početka svog pontifikata papa je 1959. najavio
vaseljenski sabor. Sledeće godine je osnovao Sekreterijat za promovisanje hrišćanskog jedinstva (Secretariatus ad
unitatem christianorum promovendam). Ovaj sekreterijat je nakon dve godine (1960) proglašen za jednu od
komisija za pripremu budućeg sabora, te je tako još više dobio na značaju.
Drugi Vatikanski Sabor je doneo dosta promena. Rimokatolička crkva se u priličnoj meri otvorila za dijalog sa
nekatolicima. U tom smislu su interesantna dva dokumenta: Dekret o ekumenizmu i Dekret o Istočnim katoličkim
crkvama. Dekretu o ekumenizmu Sabor se založio za istiniti dijalog jer bi „svako zataškavanje teškoća ili odstupanje
od načela i verskih istina značilo ne dijaloški ekumenizam nego lažni irinizam, kompromis i neekumenizam. Ovom
prilikom rimokatolička crkva je u više navrata definisala svoj stav prema nekatolicima. Kao ilustraciju navodimo deo
sa samog početka trećeg poglavlja koji je naslovljen „Odnos između odeljene braće i Katoličke crkve.” Tu se, između
ostalog kaže da su tokom vekova nastajale razne nesuglasice te da su u raznim prilikama „znatne zajednice odvojene
od punog zajedništva Katoličke crkve, i to kadkad ne bez krivice ljudi sa obe strane. A oni koji se sada u takvim
zajednicama rađaju i napajaju verom u Hrista ne mogu se optužii za greh odeljenosti, pa ih Katolička crkva grli
bratskim poštovanjem i ljubavlju. Oni naime koji u Hrista veruju i koji su valjano primili krštenje, tvore neko, iako ne
savršeno, zajedništvo sa Katoličkom crkvom.” Svakako, i u ovom dokument je Katolička crkva zadržala stanovište
po kome se „samo u Katoličkoj crkvi Hristovoj, koja je opšte pomagalo spasenja, može dosegnuti sva punoća
spasonosnih sredstava.” Kao moto svoga ekumenizma Katolička crkva uzima izraz Sv. Avgustina „In necessariis
unitas, in dubiis libertas, in omnibus caritas” (U bitnom jedinstvo, u nebitnom sloboda u svemu ljubav). Dokazano
je više puta da je ljubav bila i ostala samo fraza.
Nakon Drugog Vatikanskog Sabora, Rimokatolička Crkva je u mnogome promenila svoj dosta tvrdi stav prema
nekatolicima, na prvi pogled. Videćemo da je ustvari stav ostao isti. Ili pokloniti ili skloniti. Pomenute odluke ovog
sabora otvorile su vrata dijalogu. Svakako, i u pomenutim dokumentima i u pristupu Katoličke crkve dijalogu još se
primećuje dosta jaka nota ekskluzivnosti, tako da nisu bez ikakve osnove optužbe čak i nekih katoličkih teologa da
je takav ekumenizam ustvari pokušaj uvođenja drugih hrišćana na mala vrata u Katoličku Crkvu, odnosno da je
dotadašnji kruti stav samo zamenjen drugačijim rečima koje izražavaju istu veru – da je Rimokatolička Crkva jedina
Crkva Hristova. U svakom slučaju, Drugi Vatikanski Sabor je otvorio vrata dijaloga - „Zato, ove odvojene Crkve i
zajednice kao takve, premda verujemo da pate od nedostataka, ni na koji način nisu lišene značaja i važnosti u tajni
spasenja“ (Unitatis redintegratio, 3).
Vredna je pažnje činjenica da je papa Benedikt XVI, naslednik Jovana Pavla II smatrao za shodno, da u svom
govoru prilikom ustoličenja, ukaže na značaj rada na jedinstvu hrišćana. Taj papa, svetovnog imena Jozef Racinger
je na mesto pape došao kao vođa Svetog ureda za kongregaciju vere, ili starim rečnikom Inkvizicije, koja nikada nije
prestala da postoji. Karakter te sile se nije promenio, jer kao što rekosmo, paganstvo, kult Sunca ili tajna doktrina
~ 494 ~
žreca skrivena u njemu je obožavanje onoga koji mrzi Hrista i njegova stvorenja. Može se pretvarati, može biti svima
sve ali je karakter i cij isti, što je potvrdio i Alberto Rivera, odbegli jezuita govoreći o ekumenizmu i karakteru
Rimokatoličkog sistema.
Alberto Rivera svedoči o ekumenizmu: „Teški vuci su se uvukli i među nas. Pošto propovednici ne propovedaju
o tom predmetu, hrišćani se slabo danas upoznaju s tim stvarima. Rečima: Zašto je to potrebno? Zar da svako ne
ljubi svakoga, naročito sada u 20. veku? Hrišćani se uspavljuju, s namerom. Međutim, sotona ne spava. Njegovi ljudi
se već godinama mirno uvlače u crkve i to masoni, veštice, komunistički špijuni, uhode, posebno u totalitarnim
sistemima, homoseksualci, i tako dalje. Svi se oni pretvaraju da su hrišćani. Onda papstvo šalje svoje trupe u
protestantske crkve da završe posao. To su pritajeni jezuiti, katolička omladinska akcija, Marijina legija i sveštenici i
opatice na ulici u civilu, obučeni da uče i propovedaju s propovedaonice, govoreći da je rimokatolička institucija
hrišćanska crkva, što već skoro svi protestanti veruju da je istina. Prijatelji moji, papa je došao u protestantsku
Ameriku u sili i slavi i primio laskanja od velikih evanđelista. Ovaj veliki i lukavi neprijatelj evanđelja - papa - došao
je i u Belu kuću kao gost baptističkog predsednika Džimi Kartera (Jimy Carter), gde je primio sve počasti kao šef
držafe i duhovni vođa 800.000.000 katolika. Kada predsednik dozvoli papi da blagoslovi narod (Ameriku), onda
možete znati da je igra skoro završena. Jedini istaknuti glas protiv njegove posete bio je glas jednog ateiste. Naši
veliki zaštitnici vere su ćutali. To je neverovatno da su neki veliki zaštitnici vere otišli u Vatikan da vide papu, da
razgovaraju s njim i da dobiju njegov blagoslov! Kakva sramota! Njihovi utemeljitelji i prethodnici bi bili žalosni kada
bi videli koliko su daleko otišli od jevanđelja. Najveći tajni rimski agent koji je delovao u Americi bila je jedna žena s
kojom sam mnogo puta razgovarao. Ona je bila povezana sa Marijinom legijom. Bila je određena da se probija među
pentakostalce i protestante kroz harizmatički pokret (tzv. manifestacija „svetog duha“ kroz ushićenje, „govorenje
jezika“ (mrmljanje i kreveljenje, izgovaranje nepoznatih reči i kreštanje) i „bogosluženja“ uz muziku, tako da crkve
liče na koncertne dvorane i klubove). Ona je kroz svoje evangelizacije učinila ogromni posao za Rim. Ona je trebala
da postavi rimokatolički kodeks etike. To je bilo njeno podučavanje.
Odbacila je sve rimokatolike koji su prihvatili Hrista i pravu biblijsku istinu.
Nije hrabrila harizmatičke rimokatolike da napuste svoje crkve.
Imala je sveštenike i opatice koji su uveravali protestante da ako rimokatolici prihvate istinu, treba da ostanu u
svojoj instituciji. Ona je savetovala protestante da činu istu stvar. Ona je svojim umiljatim smeškom – „Jevanđeljem
ljubavi“ ujedinila mnoge.Kao nagrada za njen istaknuti rad bila joj je dozvoljena privatna audijencija kod pape.
Moramo znati, kada neka osoba dobije dozvolu za takvu audijenciju, on, ili ona, mora da se pokloni i da prizna papu
kao Isusa Hrista na Zemlji i toga radi on drži njihove ruke u naročitom blagoslovu za dobro obavljeni posao.
Papa nikada nije blagoslovio pojedinca koji se suprotstavlja rimskom učenju. To je jeres - krivoverstvo. Ne postoji
zapis u istoriji da se to ikada dogodilo. To je izričito zabranjeno kanonom u rimokatoličkoj instituciji. Ovu je ženu
zavolelo hiljade hrišćana. Ali, 60% onih koje je primila bili su katolici. Ona je sve podstrekavala na jedinstvo:
sveštenike, rabine i propovednike. Kada je umrla, za nju je bila služena posebna misa u Las Vegasu. Dok sam još bio
jezuitski sveštenik, znao sam da su mnogi od nas u svom tajnom radu znali za njenu aktivnost. Neka nas Bog čuva
od gledanja na čoveka, ko god on bio. To nam može doneti samo razočarenje i gorčinu kada takav padne.
Mi moramo staviti sve svoje pouzdanje jedino na Isusa Hrista. On je jedini u koga se nećemo razočarati. „Ali se
bojim da kako kao što zmija Evu prevari lukavstvom svojim, tako i razumi vaši da se ne odvrate od prostote koja je
u Hristu. Jer ako onaj koji dolazi drugoga Isusa propoveda kojega mi ne propovedasmo, ili drugoga Duha primite
kojega ne primiste, ili drugo jevanđelje koje ne primiste, dobro biste potrpeli“ (2. Korinćanima 11, 3.4). „Jer će izići
lažni hristosi i lažni proroci, i pokazaće znake velike i čudesa da bi prevarili, ako bude moguće i izabrane“ (Matej 24,
24).
U početku su pentakostalci bili stvarno protivnici Rima. Ne radi toga što govore jezicima, nego zbog svog učenja,
odvojenja i svetog života, kojeg smo se mi katolici stvarno bojali. Nekada su pentakostni propovednici govorili sa
svojih propovedaonica protiv Rima, da je Rim bludnica iz Otkrivenja 18, 17. Međutim, danas oni više ne propovedaju
odvajanje, nego ujedinjenje, jedinstvo. Ne mislite da su infiltratori samo među pentakostalcima, harizmaticima ili u
ekumenskom pokretu, nego i kod fundamentalista i evangelista. Oni kontrolišu velike evanđeliste i hrišćanske vođe
i razmatraju šta oni kažu o papinim posetama. Da li ćute ili su uzbuđeni zbog njegove posete i da li mu ukazuju
poštovanje i pišu o njemu u novinama. „Nije dobro gledati ko je ko, jer za zalogaj hleba čovek će učiniti zlo“ (Priče
28, 21). Rim radi s infiltratorima i kroz njih. Bog neka otvori oči svojoj deci da budu oprezni. Oni su „hrišćanski
eksperti“ za lažne religije, a tvrde da su zaštićeni telom Hristovim od krive nauke. „Teško onima koji zlo zovu dobro,
a dobro zlo, koji prave od mraka svetlost, a od svetlosti mrak, koji prave od gorkoga slatko, a od slatkoga gorko.
Teško onima koji misle da su mudri, a sami su sebi razumni. Teško onima koji su jaki piti vino i junaci u mešanju
silovita pića. Koji pravdaju bezbožnika za poklon, a pravednima uzimaju pravdu. Zato, kao što oganj proždire strnjiku
i slame nestaje u plamenu, tako će koren njihov biti kao trulež i cvet njihov otići će kao prah, jer odbaciše zakon
Gospoda nad vojskama i prezreše reč sveca Izrailjeva“ (Isaija 5, 20-24). Međutim, znamo da je Rim obožavanje Baala,