Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 140
fizikalistički i metafizički.
U saznajno-teorijskom smislu, pitanje je o saznajnom
temelju (ratio cognitionis), odnosno o obeležju
individualiteta a ta obeležja - oznake individualnosti (notae
individuantes) - jesu: forma, figura, mesto, vreme, ime,
odnosno: prostorna i vremenska određenja, forma, određena
mesta u jednom kauzalnom sledu, psihički odnos prema
individualnom ja.
U fizikalnom smislu, princip individuacije leži u
konkretnom izvoru određene stvari, u njenoj prostornoj
formi, i u fizički određenom sapostavljanju, u određenom
načinu, kao što forma uređuje delove. Stoga je opravdano da
se princip individuacije traži u izvoru određene stvari.
Metafizički smisao principa individuacije možemo
nazreti onda kad se postavi pitanje unutrašnjeg temelja
individuacije; tada je reč o metafizičkom principu
individuacije, pa se shodno tome postavlja pitanje: čime je
uslovljeno to da numeričko jedinstvo (individuacija) pripada
određenoj stvari tako da je na osnovu toga u sebi nedeljiva,
a odeljiva od sveg drugog? Koji je to temelj koji uslovljava
da pojedinačni individuum (Sokrat) ne može biti ponovljiv,
već da se može javiti samo jednom (apsolutna
individuacija)? Ili, na osnovu čega je određen individuum
(sa njegovom specifičnom prirodom) nešto različito od
mnoštva drugih individuuma koji s njim imaju opšti,
zajednički karakter (relativna individuacija)?
Ovo pitanje deli filozofe u suprotne tabore i time se
otvara pitanje o univerzalijama. Na jednoj strani su
nominalisti; oni odriču realnost opšteg (universale) i shodno
tome, oni moraju konsekventno zastupati stav da bi sve,
nezavisno od toga da li je telesne ili duhovne prirode,
moralo biti individualno, a individuacija pripada biću isto
kao i jedinstvenost (Einheit), te bi shodno tome, s
jedinstvenošću ona morala biti identična. Na drugoj strani
su realisti koji tvrde da je opšte uvek realno, kako u slučaju
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 141
da (a) postoji opšta realnost nezavisna od pojedinih stvari,
tako i da (b) opšte postoji kao nesamostalni sadržaj bića.
Obrađujući princip individuacije, Lajbnic polazi od
stava da nema u čitavom svetu dve suštinski jednake stvari
(principium indiscernibilium) i dolazi do teze: Omne
individuum sua tota entitate individuatur. On smatra da
svaka pojedinačna stvar biva pojedinačna zahvaljujući
njenom sadržaju bića, odnosno, zahvaljujući njenoj
svrhovitoj determinisanosti
131
.
Uvid da bi individuacija i jedinstvo (odnosno suština)
bili identični, počiva na zamenljivosti esse essentiae i esse
existentiae. Tačno je, da je individuacija data sa suštinom,
odnosno sa bićem i to onda kad mi pod suštinom mislimo
suppositum (hipostasis, konkretni subjekt koji leži u
temelju univerzalija i akcidencija, tj. pojedinačnu
supstanciju koja je u sebi završena, kompletna i zatvorena)
u njenoj potpunoj određenosti. U tom slučaju termin
individuacija je identičan s pojmom subzistencija. Ali,
pitanje dalje glasi: gde u dovršenom konkretnom subjektu
(suppositum) leži princip individuacije? To ne može biti u
subzistentnoj suštini kao takvoj, jer je forma (unitas
formalis) ponovljiva i ne može biti princip (unitas
individualis) koji je po svome bivstvu neposrednost
(incommunicabilitis). Isto tako, i suština ne bi sama po sebi
mogla biti princip individuacije, jer joj se prethodno mora
pridodati egzistencija. Suština je isto tako ponovljiva, a ono
što prvo ima egzistenciju, jeste individualno, neposredno i
neponovljivo
132
.
131
Slično mišljenje sreće se već i kod Franciska Suareza; no, kako on ne
pravi realnu razliku između suštine i egzistencije, kao što to čini
tomistička filozofija razmatrajući princip individuacije, Suarez dolazi do
teze da sama suština već ima temelj u tome što je jedna i što se razlikuje
od sveg drugog.
132
Ovome je blisko da se princip individuacije traži, u realističkom
smislu, u onom što pripada suštini, u egzistenciji samoj (V. Okam, N.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 142
5.1.3.2.
Ako za određenu suštinu kažemo da je pojedinačna
(individualna) i to u slučaju ako pripada samo jednom
predmetu, a da je opšta, ako pripada više no samo jednoj
stvari, problem univerzalija, usmeren načinu egzistencije
opštosti, mogao bi se formulisati na sledeći način: kako
opšte suštine leže u osnovi pojedinačnih bića? Prvo
tumačenje stvarnosti opštih suština Aristotel pripisuje
Platonu i to se stanovište, sholastičkom terminologijom,
označava kao teorija unversale ante rem; po toj teoriji, opšte
suštine, koje Platon naziva idejama, imaju egzistenciju po
sebi, što znači da postoje samostalno u odnosu na individuu.
Ako bi bilo tako, tada bi bilo nemoguće razumeti opšte
suštine. Platon ideje i pojedine stvari uspeva da dovede u
neposredni odnos pomoću poređenja, ali, poređenje nije isto
što i opštost
133
.
Do pravog spora o prirodi univerzalija doći će tek u
srednjem veku, zahvaljujući pre svega Porfirijevom spisu
Uvod u Kategodije nakon što ga Boetije (470-524) prevede
na latinski jezik. Komentarišući svima poznati deo
Aristotelovog Organona Porfirije postavlja pitanje: da li
rodovi i vrste imaju supstanciju ili postoje samo u našem
mišljenju; u prvom slučaju - da li su telesni ili netelesni, u
drugom slučaju - da li su odvojeni od čulnih stvari ili u
njima i na njima egzistiraju. Na početku spora o
univerzalijama stoji Anselm Kenterberijski koji je tvrdio da
Kuzanski, Dž. Lok), ili u prostornim i vremenskim određenjima (M.
Ekhart; A. Šopenhauer: prostor i vreme kao principi individuacije) koja
su data istovremeno sa egzistencijom. D. Skot princip individuacije
posmatra kao posebnu osobinu, ili modalitet koji pripada pravoj suštini i
označava je kao "haecceitas". Konačno, princip individuacije u bogu jeste
apsolutno savršenstvo njegovog "aseiteta", koje ga čini jedinstvenim,
neponovljivim bićem.
133
Geyser, J.: Einige Hauptprobleme der Metaphysik, Herder, Freiburg
1923, S. 55.
Dostları ilə paylaş: |