Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 146
rebus izriče se sa ens reale
134
.
Samo na osnovu tako shvaćene ontološke istine
možemo biće (ens) celokupne realnosti izraziti kao ono što
važi, kao ono što je logičko, umno i naučno. Sve to, po
shvatanju sholastičara, dobija apsolutni temelj u božanskoj
suštini kao apsolutnom izvoru istine, pa kako svako
prirodno biće odgovara božjoj spoznaji (jer su prirodne
stvari istinite ukoliko odgovaraju slikama u božjem
razumu), svako je biće istinito i ono, kao takvo, ne može biti
lažno. Lažne mogu biti samo proizvedene stvari, one koje
proizvodi čovek (i gde "istinitost" proizlazi iz odnosa
proizvedene stvari i našeg razuma); dok prirodne stvari
zavise od božjega razuma, proizvedene zavise od ljudskoga
razuma i one mogu biti neistinite po sebi ukoliko ne
odgovaraju samim zakonima proizvođenja. Posledica
ovakvog shvatanja bila bi u tome što je moguće da se svakoj
stvari i svakom biću pripiše istinitost kao bitno svojstvo;
neistinitost nastaje kad se naš razum prevari u
prosuđivanju i to u slučaju kad nekoj stvari pripisuje nešto
što iz nje ne sledi ili što joj je oprečno
135
.
Sholastičari su smatrali da se svet može do kraja
dokučiti i zato svako biće (ens) vide kao ono što je
pristupačno intelektu. Svako biće, tvrdilili su oni,
saznatljivo je ukoliko je aktualno i pozitivno; to znači:
saznatljiva su pojavljujuća akcidentalna određenja na
kojima se razlikuju slučajna određenja proprijeteta u
134
Zato se sva platonistička, aristotelovska i sholastička filozofija
potvrđuje u stavu: "Omne ens inquantum est ens, verum est", pa se odatle
može razumeti i stav Avgustina: "Verum est id, quod est."
135
Polazeći od toga da je neko biće istinito ukoliko, zahvaljujući
mišljenju, dospeva u odnos spram saznajućeg subjekta, Hajdeger je
tumačio izvornu grčku reč aletheia kao neskrivenost, otkrivenost. U
našem iskustvenom biću, koje je uvek u svetu (In-der-Weltsein), uvek smo
kod bivstvujućeg koje smo otkrili, a to znači: biće je ono što se otkriva,
ono što se pokazuje u prividu pojavljivanja.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 147
kojima se raskriva sama supstancija te se tako saznatljivost
pojedinog bića temelji u njegovoj suštini pa je stoga i
moguće razlikovati (a) istinu suda, (b) istinu u umetnosti i
(c) božansku istinu.
5.1.5.
Ako biće, koje odlikuje težnja ili volja, dovedemo u
odnos prema svesti tada se ono pokazuje u osnovi pojma
svrhe ili cilja i može stupiti u odnos s pojmom dobrog; ako
pak svako biće teži nečem, ako je svako biće osnov i cilj
težnje, pokazaće se da je dobrota takođe nadilazno svojstvo
bića. Budući da se razlikuju samo po pojmu, tj.
terminološki, po Tominom mišljenju dobro i biće su isto, jer
dobro je ono za čim sve teži, a svaka stvar je utoliko
predmet težnje ukoliko je savršena; kako svaka stvar teži
svom savršenstvu i kako je svaka stvar savršena u onoj
meru i kojoj je stvarna, ona je dobra ukoliko je biće jer
bitisanje počiva u realizovanosti svake stvari.
To znači da su dobro i biće isto u pogledu stvari, ali i
da postoji znatna razlika među njima: dok dobro svojim
pojmom označava nešto što može biti predmet težnje, pojam
bića nema to značenje, pa na pitanje da li je svako biće
dobro, Toma odgovara: svako biće, ukoliko je biće, jeste
dobro a to je stoga što svako biće, ukoliko je biće, u
stvarnosti je na neki način i savršeno (jer je svaka stvarnost
i savršenstvo); samo savršeno može biti ono što odgovara
težnji i što je dobro. Bilo svesno ili ne, svako biće nastoji da
zauzme položaj bića shodno ideji njegove konstitucije i, ako
taj položaj zauzme, onda je dotično biće savršeno (perfectio);
ono može biti savršeno, završeno, tj. zatvoreno u (a) svom
biću (supstancijalno savršenstvo), u (b) svojoj moći i
osobinama (virtuelno savršenstvo) i u (c) svojoj svrhovitosti
(finalno savršenstvo). Kriterijum i merilo savršenosti
bivstvujućeg obrazuje ideju suštine (i norme) stvari. Temelj
ideje dobra jeste (a) težnja (appetitus, volja u daljem
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 148
smislu), (b) cilj težnje (stanje savršenstva) i (c) podudarnost
cilja sa težnjom.
Dobro je sve što leži u usmerenju u savršenosti jedne
stvari i što odgovara njenoj ideji normativnosti, zakonitosti i
svrsi. Kako svaka stvar od sebe same teži onom što joj po
prirodi odgovara, Aristotel je dobro odredio kao ono "čemu
sve teži" (Nik. et., 1094a) i stoga je u delovanju dobrog video
suštinu stvari. S druge strane, formalni pojam dobrog leži u
težnji, ili u proporciji jednog bivstvujućeg s drugim i ova
proporcija je temelj traženja (teženja). Tako shvaćen pojam
dobra podrazumeva (a) težnju jedne stvari (appetibile esse),
a što sa svoje strane pretpostavlja (b) savršenstvo
(perfectum esse); (c) oba prethodna momenta stiču se
zajedno, ukoliko poseduju stvarnost (actu esse) naspram
nestvarnog ili tek bivajućeg.
Ako se biće pokazuje kao dobro, onda se dobro
zahvata u ontološkom smislu. Dobro znači tada isto što i
savršeno. Ukoliko se pak pod bićem razume savršenstvo
savršenstva, onda svako bivstvujuće, ukoliko jeste, ima,
shodno tome, određen stepen savršenstva. Ovaj stepen
savršenstva ravna se prema supstancijalnoj formi i prema
akcidentalnim određenjima bivstvujućeg koje, ako je
aktuelno, jeste i savršeno
136
.
Koliko je svako pojedino biće (s obzirom na ljudska
htenja) dobro? Odgovor na ovo ontološko pitanje mogao bi
da glasi: pošto bivstvujuće u svom biću uvek poseduje
savršenstvo, ono je za čoveka pozitivna vrednost; svako
posebno bivstvujuće je ono što mu se po njegovoj
unutrašnjoj vrednosti priznaje.
136
Savršenstvo se ovde ne uzima u moralno-vrednujućem smislu, već u
ontološkom. Kažemo: jela je savršenija od kamena, čovek je savršeniji od
životinje; u oba slučaja radi se zapravo o jednoj višoj moći postojanja koje
je izraz višeg načina delovanja bića. Zato govor u ontološkom smislu
dobrog nema ništa s praktičnom korisnošću ili s onim što se pokazuje
vrednim želje.
Dostları ilə paylaş: |