Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 170
li je praforma reči imenica ili glagol, znači pitanje: koji je
izvorni karakter kazivanja i govorenja? To pitanje sadrži
pitanje o izvoru i poreklu jezika.
Šta znaci infinitiv? Modus infinitivus znači način
neograničenosti, neodređenosti, način na koji neki glagol
ispunjava i oglašava svoje ostvarivanje, značenje i pravac
značenja. Kada apstraktnu formu glagola biti (sein)
prevedemo u imenicu (biće, bivstvovanje, das Sein), imenica
kazuje da to što se imenuje i samo biva. Bivstvovanje sâmo
postaje ono što jeste.
U spisu Uvod u metafiziku Hajdeger upozorava na
tri korena koji se javljaju u grčkoj i latinskoj reči biti:
(a) Najstarija i prava korena reč je es, sanskritski
asus a što znači: život, ono što živi, ono što iz samoga sebe
po sebi stoji i ide i miruje: ono što je samostojno
(samostalno). Tome u grčkom odgovara einai, u latinskom
esse; treba obratiti pažnju na to da se u svim
indogermanskim jezicima javlja osnova st (estin, est, ist,
jeste...).
(b) Drugi indogermanski koren je bhû. Njemu
pripada grčko fío, izrastati, vladati, od sebe samog dolaziti
do stajanja (bdenja); prema uobičajenom tumačenju pojma
physis to se shvata kao priroda, kao rastenje. Polazeći od
izvornijeg tumačenja koje potiče iz razilaženja sa početkom
grčke filozofije, to "rastenje" se pokazuje kao izrastanje, što
se određuje polazeći od prisustva i pojavljivanja. Koren fi-
dovodi se u vezu sa fa- u reči fainestai pojavljivati. Tako bi
fisis označavao ono što prelazi u svetlost; fiein znači:
svetleti, sijati iz-sijavati (pojavljivati se); istog korena je i
latinski perfekt fui, fuo, nem. prezent bin, bist).
(c) Treći koren javlja se u području menjanja
germanskog glagola "biti": wes: starogermanski: wesan:
stanovati, prebivati, boraviti. Odatle se obrazuje gewesen,
particip wesend (održao se u an-wesend, ab-wesend).
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 171
Imenica das Wesen ne znači izvorno - Was-sein, već znači
trajanje kao sadašnjost.
Iz ta tri korena slede i tri određena značenja: (a)
živeti, (b) izrastati i (c) prebivati. Ta početna značenja su se
ugasila; održalo se neko apstraktno biti. Šta se može
zaključiti? Poimeničavanjem glagola biti dobili smo neko
ime koje imenuje nešto neodređeno; ta reč je prazna, i ima
značenje nečeg što lebdi i što se rasplinjava
150
.
Hajdeger bivstvovanje određuje spram (a) póstajanja
(predstavnik ovakvog tumačenja bio bi Heraklit; istina je da
kod Parmenida srećemo bivstvovanje (einai) kao davanje
otpora postajanju, ali, o bivstvovanju onoga što biva obojica
su, u suštini, govorili isto) kao i spram (b) privida
151
; kao što
pojavljivanje spada u sâmo ono što biva, tako u njega spada
i privid uopšte. Privid nije ništa, ali, on nije ni neistinit.
Privid je jedno od suštinskih područja našeg sveta. Tek u
sofistici i kod Platona privid se smatra za puki privid,
dobijajući pritom niži bivstveni rang, a bivstvovanje (kao
idéa) podiže se do nekog nadčulnog položaja. Nadalje,
Hajdeger bivstvovanje suprotstavlja (c) mišljenju (što je
svojstveno i Platonu, Aristotelu, kao i filozofima s početka
novog doba) i konačno, (d) trebanju (ovde imamo odsjaj onog
poznatog odnosa bivstvujuće - dobro (ón – agathon) a što se
ponovo sreće krajem XVIII stoleća).
Bivstvovanje (Sein) i bivstvujuće (Seiende) razlikuju
se kao istina i istinito, kao stvarnost i stvarno, kao realnost i
realno. Ima mnogo istinitog, ali samo bivstvovanje istine
ovog mnoštva je realno. Govor o "istinama" u pluralu je
150
Zato, treba se zamisliti i nad naslovom poznatog Hajdegerovog dela
Sein und Zeit; zašto na početku njegovog naslova nema člana, a naslov
počinje velikim slovom? Kako to delo prevesti: Bivstvovanje (Biće) i
vreme, ili Biti i vreme? U srpskom jeziku te dvoznačnosti nema, ali u
nemačkom jeziku, za one koji imaju osećaj za jezik, ona postoji, bez
obzira na sve potonje interpretacije i izjave o "namerama".
151
Izrazom doxa označava se mnenje, ali isto tako i slava, ugled, pogled.
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 172
iskrivljen i treba ga u filozofiji izbegavati. Isto tako,
pogrešno je govoriti o realnostima ili svetovima.
Isto tako, mora se razlikovati bivstvujuće i
bivstvovanje. Bivstvujućih je mnogo, dok, bivstvovanje
bivstvujućeg jeste jedno ma koliko se to bivstvujuće
pokazivalo mnogooblično. Kod Grka nije jasna razlika
između ón i eînai (to važi za Parmenida, ali i za Platona i
Aristotela), dok je srednji vek davao prednost pitanju o ens
naspram pitanja o esse. Sve to samo potvrđuje kako se ne
može raspravljati o bivstvovanju a da se ne istraži
bivstvujuće. Osnovno pitanje o bivstvujućem može se na
izvestan način razumeti i kao pitanje o bivstvovanju jer
bivstvovanje je istovetno u mnogolikosti bivstvujućeg, ali,
sve vreme, ima se u vidu samo njihova razlika.
To znači da ne treba tražiti neko jedinstveno
"bivstvujuće" iza mnogolikosti svekolikog bivstvujućeg, jer
to bi odmah značilo i potragu za jednom supstancijom, za
jednim apsolutom ili bilo kakvim drugim temeljem
jedinstva, a taj bi i sam morao imati bivstvovanje (Sein) –
nego, pitati za ono što je u bivstvujućem shvaćeno kao ono
naprosto ontički generalno. To je, međutim, bivstvovanje.
Formalno uzeto, osnovno pitanje ontologije nije dakle
pitanje o bivstvujućem, nego pitanje o bivstvovanju
bivstvujućeg, tj. o bivstvujućem kao takvom (ens qua ens).
Ovo pitanje počinje kod bivstvujućeg ali početak i smer
pitanja nisu jedno te isto. Aristotel je, podseća Hajdeger,
prvu filozofiju (prótē philosophía) razumeo kao nauku o òn
hē ón. Prevede li se ovo doslovno, tad pitanje nije usmereno
na bivstvovanje, već na bivstvujuće kao bivstvujuće, na
bivstvujuće kao takvo.
Ova klasična formula na prvi pogled pita o
bivstvujućem a ne o bivstvovanju. Ali, kako ona misli
bivstvujuće sâmo ukoliko je ono bivstvujuće, ona pita za
njegov najopštiji vid i zato ova formula, može po rečima
Hajdegera, preko bivstvujućeg da pogađa samo
Dostları ilə paylaş: |