Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 167
quidditas). Suština, bivstvenost, šta-stvo jeste ono što se
dobija kao odgovor na pitanje: šta je to?
Ali, niti egzistira sadržajno prazno, neodređeno,
samostalno apstraktno biće (ens commune), kao što bi to
hteo panteističko-idealistički monizam, niti egzistiraju
opšte suštine (essentiae) kao takve u njihovoj opštosti ili na
nekom idealnom mestu (topos noetos), kako bi to tumačio
platonistički realizam, već jestanje karakteriše činjeničnu
samostalnu egzistenciju, tj. biće samo (za što je skovan
izraz: subsistentia); ono pripada konkretnoj individualnoj
suštini ili supstanciji (tode ti, hoc quid). Ovo se jezički
izražava imenicom, tj. supstantivom. Logički, kao
individualno, to biće kao takvo ne može se dalje definisati.
To znači da je reč o zatvorenom, konačnom jedinstvu
koje omogućuje jednoj stvari da iznutra bude određena i da,
zahvaljujući vrsnim pojmovima, bude povezana s drugim
individuama, a da se, s druge strane, kao individuum, može
(zahvaljujući ovim vrsnim pojmovima) svojom
suštastvenošću razlikovati od drugih individuuma. Tako se
obe ove karakteristike - unutrašnja određenost bića i
spoljašnje razlikovanje pomoću individualnosti - logički
podudaraju u stvarnom bivstvujućem.
To stvarno, pravo esse essentiae označava: (a) subjekt
(hypokeimenon) kao unutrašnji osnov jedinstva različitih
osobina i unutrašnji princip delatnosti; (b) postojano u
promeni; (c) temelj povezanih i napetih odnosa što teže
ospoljavanju.
Ako se ova glavna određenja pojma bića, egzistencija
(Dasein), suština (Wesenheit) i stvarnost (Wirklichkeit),
jasno razlikuju, onda će se razumeti zašto stav: "Ens est
quod est", odnosno "Ens est cuius actus est esse", nije
tautologija.
Videli smo da se ono pravo bivstvovanje (esse
essentiae) može dvojako razumeti. U jednom slučaju, ovaj
termin (esse essentiae) označava suštinu, i to na način kako
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 168
to izražava definicija (opšta suština); u drugom slučaju,
ovim se terminom označava stvarno dato, konkretno biće
individuuma, njegova priroda (individualna, konkretna
suština). Kako ovaj problem interpretira Martin Hajdeger?
Pitanje o bivstvujućem kao takvom (on hei on) određuje
Hajdeger
146
kao temeljno pitanje filozofije i pritom citira
Aristotela: "Oduvek, sada i uvek postavlja se pitanje i uvek
se teško (s)hvata šta je bivstvujuće (Seiende, to on)" (Met.,
l028b, 2-4). Šta zapravo znači: bivstvujuće kao bivstvujuće,
šta je uopšte bivstvujuće i kako ga možemo razumeti? Na
narednim stranama pozivaću se na Hajdegera i njegov spis
Uvod u metafiziku ali i na neke druge njegove spise
147
.
Reč biti, ističe Hajdeger u pomenutom spisu, može se
koristiti na različite načine: ta reč označava (a) egzistenciju
(cogito, ergo sum), (b) matematičku jednakost (dva puta dva
je četiri), (c) identitet (Kant je autor spisa Kritika čistoga
uma), (d) relaciju (subjekta prema nečem drugom), (e)
osobinu (nebo je plavo), (f) uključenje neke klase u drugu
146
Već ovde se javlja teškoća u izlaganju u svom punom obimu. Grčki
filozofi, a pre svih Aristotel, ne govore o bivstvovanju kao bivstvovanju,
već o bivstvujućem kao bivstvujućem. Bivstvujuće (to on) jeste njihova
osnovna tema. Oni ne govore o einai hei einai, već o on hei on! Hegel je
jednom rekao da bi potpisao sve Heraklitove fragmente, ali, Heraklit ne
bi sve Hegelove spise. Isto tako: mogao bi Hajdeger da potpiše sve što je
rekao Aristotel, ali Aristotel ne bi sve što je rekao Hajdeger. Zato se
Hajdeger, pa ni njegova interpretacija Aristotela, ne može svesti na
mišljenje Grka, ili, što bi bilo još i gore, kako su Grci mislili to što
Hajdeger otkriva kod njih da su oni to mislili. Stoga otvorenim i dalje
ostaje pitanje da li je bivstvujuće kao bivstvujuće isto što i bivstvovanje.
Ovde se, jednostavno rečeno, radi o pojmovima koji se nalaze u različitim
ravnima i koji se, potom, u različitim vremenima misle različito, jer se
menjaju i same ravni u kojima se oni nalaze.
147
Mislili o ovoj stvari šta god hoćemo, moraćemo se na kraju složiti da je
malo ko dublje od njega mislio ovu problematiku u XX stoleću. Odbaciti
je, videli smo, veoma je lako; treba samo, sve metafizičke iskaze
proglasiti za pseudo-iskaze. No, može li se na taj način trajno rešiti
problem koji filozofiju drži u životu dva i po milenijuma?
Milan Uzelac
Metafizika
www.uzelac.eu 169
(čovek je živo biće) ili (g) uvođenje jedne reči kroz definiciju
(hermeneutika je učenje o pravilima razumevanja).
Kako je to višeznačna reč, ne treba da nas čudi što se
ne govori samo: "biti identičan" ili "biti član klase
(pojmova)", već se može govoriti o biti čoveka ili biti
subjekta, i u ovom poslednjem slučaju imamo u vidu
postojanje čoveka, odnosno, subjekta.
Reč bivstvovanje (nem. Sein) nastala je od glagola
148
biti (sein); kaže se: reč bivstvovanje je glagolska imenica.
Glagol se prevodi u formu imenice; bivstvovanje je
poimeničen glagol (kod nas se koristi i izraz bitak, ali i
biće
149
).
Govorimo o glagolima i o imenicama. Možemo pitati
šta je starije, jer, ispitivanjem suštine imenice i glagola
dospevamo u središte istraživanja suštine jezika. Pitanje da
148
Ovde treba imati u vidu specifičnost nemačkog jezika u kojem je
moguće da se glagoli poimeniče tako što se prvo slovo reči od malog
prevodi u veliko [wissen (znati) – Wissen (znanje); verstehen (razumeti) –
Verstehen (razumevanje); sehen (gledati) – Sehen (gledanje), itd]. Nije
stoga samo sticaj slučajnosti to što je Hegel rekao da je filozofija tokom
istorije govorila dva jezika: grčki i nemački; samo mišljenje u velikoj meri
je zavisno i od strukture jezika, od mogućnosti da se misao adekvatno
izrazi. Stoga, engleski jezik je dobar za komunikaciju, za svakodnevno
opštenje, ali ne i za izražavanje onih suptilnosti koje ima u vidu već
antička filozofija; svođenjem različitih značenja na jedan izraz, gubi se
ono bitno same misli. Zato misao prebiva u jeziku i, konačno u poeziji.
Ali, to je tema neke druge knjige.
149
Ovaj izraz je bio u srpskom jeziku najrasprostranjeniji, možda je on i
najbolji, jer dolazi direktno iz našeg glagola biti; teškoća je u tome što on
uvek sugeriše postojanje nekog konkretnog bića, kao što je živo biće ili
neživo biće, a das Sein u smislu bivstvovanja seže daleko dalje.
Jednostavno: ima problema koji se ne daju jednostavno rešiti, ali, bitno je
da ih razumemo. Ako je mnogo toga u jeziku i stvar konvencije, potrebno
je mnogo vremena da nam ono što je možda u početku rogobatno postane
obično i da ga ne primamo kao nešto strano ili veštačko. Mnogi nemački
izrazi koji su današnjim filozofima normalni, izazivali su u početku
zgražavanje savremenika. Svemu je potrebno vreme i svaka navika
zahteva određeno vreme.
Dostları ilə paylaş: |