DRUG! DEO
ČETVRTO POGLAVLJE
Sveta tajna
Veza sa NLO-om
Kapetan Brus Keti leteo je za novozelandsku aviokompaniju vise od
25 godina.
Njegova priča počinje 1952. godine kada je ugledao čudnu letelicu na
nebu iznad Mangere, u Oklandu. Ništa slično nije video ranije. Ispitivanja
koja su usledila nisu uspela da objasne ovu anomaliju; u to vreme u vazduhu
nije bilo poznatih meteoroloških balona niti civilnih ili vojnih aviona. Ostali
koji su podelili iskustvo poverovali su u njegovu priču, potvrđujući da to
nije bio nikakav trik za oči niti svetlosna zamka. Objekat, šta god bio, ostao
je neidentifikovan.
Četiri godine kasnije, leteći na 2135 metara tokom mirne, vedre večeri,
Keti se po drugi put susreo sa NLO-om. Let od Oklanda do Paraparauma
u avionu DC3 bio je sasvim običan dok se jarkozeleni disk nije pojavio
sa istočne strane na visini od 3050 metara. Pilot i kopilot zajednički su
posmatrali letelicu dugačku 610 metara kako krstari nebom, ostavljajući
dva polukružna traga za sobom. Na pola puta iznad moreuza Kuk Strejt,
letelica je ispustila manji objekat i nestala. Putanja objekta ubedila je Ketija
da je modulom verovatno rukovodilo neko inteligentno biće. Zatim je
usledio svetlosni bljesak i disk je nestao sam od sebe.
Sledećeg dana usledila su nova prijavljivanja o velikoj eksploziji koja
se dogodila visoko na nebu malo severnije od Nelsona. Udarni talas koji
je pratio eksploziju uzdrmao je zgrade, izazivajući velika oštećenja na
prozorima.
Zaintrigiran ovim prizorom, Keti je započeo dugogodišnje sistematsko
osmatranje, skupljanje podataka i analizu o NLO-ima viđenim na području
Novog Zelanda. Uskoro je sastavio šablon svih prijavljenih objekata koji su
144
Slika 86: „Zemljina mreža" prikazuje varijacije u Zemljinom magnetnom
i gravitacionom polju koju je utvrdio kapetan Brus L. Keti.
se po svoj prilici grupisali duž geometrijskih vazdušnih putanja. Ponašanje
letelica takođe je odgovaralo šablonu:brzo približavanje, trenutno ubrzanje,
geometrijsko kretanje i potom iščezavanje, iznenadno i neobjašnjivo kao i
dolazak.
Analize su izazvale brojna pitanja. Zašto se uvek vide samo na
specifičnim putanjama? Kakva to sila omogućava ovim letelicama da prkose
zakonima fizike, bar kako ih mi shvatamo, da bukvalno iz jedne tačke
naprave trenutno ubrzanje brzinom svetlosti? Da li je moguće da letelice
osećaju i na neki način kontrolišu magnetna i gravitaciona polja Zemlje,
poboljšavajući ovu vrstu kretanja? I, najvažnije, da li magnetna i gravitaciona
polja Zemlje sadrže putanje, kao neke nevidljive linije, koje vanzemaljske
letelice koriste kao moguće kapije tokom poseta našoj planeti?
Ketijevo istraživanje proširilo se na područje celog sveta. Po prvi put
koordinirana kolektivizacija podataka o potvrđenim videnjima NLO-a
sakupljena su na geometrijskoj mreži uzoraka koja je obmotavala Zemlju.
Da bi se ustanovila tačna lokacija utvrđene mreže, projektovane iz
vazduha na površinu zemlje, bilo je neophodno pre svega odrediti njenu
lokaciju na geografskoj mreži. Jedan od načina za to bila je upotreba serije
145
Svetlost radara
Slika 87: U određenim uslovima radar ska svetlost nije u mogućnosti da
otkrije ledeni breg.
istovremenih matematičkih jednačina, gde se podudarnost izmedu njih
događa samo na pravcu ukrštanja. Ketijeva jedinstvena jednačina uključivala
je brzinu svetlosti, kao što je predvideo Albert Ajnštajn u svojoj Teoriji
relativiteta (300 miliona metara u sekundi) i Isak Njutn u
Algoritmu za
silu gravitacije (Dodatak 5).
Keti je imao predosećaj za to da varijacije Zemljine gravitacije
i magnetnih polja mogu biti glavni uzrok vazdušne mreže iznad njih.
Grupisanju NLO-a, koja su pokazala takvo interesovanje za mrežu, svakako
su mogle da koriste linije koje mreža uključuje pri navigaciji ili možda na
neki način kontroliše diferencijalnu moć, nerazdvojnu unutar gradijentnih
polja, kao izvor za pogon sopstvenih letelica. Njegovo ispitivanje sada se od
NLO-a, za koje je bio siguran da postoje, usmerilo ka traganju za teoretskom
Zemljinom mrežom koja je mogla da otkrije putanje gravitacionog i
magnetnog odstupanja.
Njegove kalkulacije postale su sve složenije u potrazi za mogućim
rešenjima. Uskoro je postalo jasno da je Ajnštajnova računica za brzinu
svetlosti, podeljena na jedinice metra, bila dobra za prave linije izmedu dve
tačke, ali veoma neadekvatna kada je u pitanju merenje kružnih funkcija
Zemljine mreže. Da bi napravio lakše kalkulacije, pretvorio je Ajnštajnove
računice u kružne funkcije, računajući razliku pokrivenu svetlom u ugaonim
stepenima u sekundi (oko Zemljine površine) radije nego u
metrima u
sekundi.
Keti je takode shvatio, s obzirom na to da je svetlost elektromagnetna,
da će na talase koji su se ukrštali na mreži uticati odstupanje u mreži
magnetnih i gravitacionih polja.
Brodovi i niskoleteće letelice svesni su sličnog problema sa ledenim
bregovima koji se ne pojavljuju uvek na radaru; sijanje radara u određenim
uslovima može da skrene nagore usled približavanja hladnom vazduhu oko
ledenog brega i opet da se vrati nadole usled toplog vazduha nakon što brod
mimoiđe ledeni breg. Svetlost ne pravi kontakt sa ledenim bregom i ledeni
breg zbog toga ne utiče na prijemnik radara da bi se prikazao na ekranu.
Imajući to na umu, postaje jasno da brzina svetlosti, na Zemlji, ne može
biti konstantna vrednost, kao što je pretpostavio Ajnštajn, zato što bi linije
146