gnipisani ili će učiniti da preobratna figura svaki čas menja izgled.
Kad se neka boja netremice gleda, ona teži da izbledi, a ako se oko
prisili da ukočeno gleda neku šaru bez malih ispitivačkih pokreta,
koji inače nikada nisu odsutni, ta šara će posle kratkog vremena
iščeznuti iz vida. Ove reakcije na monotoniju kreću se od svesne
odbrane do čisto psihološkog slabljenja impulsa stvorenih u mozgu
jednom statičnom situacijom. One su elementarna forma inteligent
nog prezira prema nepodeljenoj pažnji. Jedino je važno da se nešto
zapazi i prati. Čovek odbija da se dosađuje.
Iako je ova selektivna pažnja korisna, ona ima i svoje mane.
Ona otežava dopiranje do svesti stalnih činilaca koji dejstvuju u
životu. Ova slabost se pokazuje kada mislilac ili naučnik treba da
posmatra agense koji leže s onu stranu onih koji ispoljavaju vidne
promene. U fizičkim, kao i u psihološkim ili društvenim stvarima,
ti stalni vidovi neke situacije najlakše se previđaju, najteže mogu
da se razumeju. Karakteristike opažanja ne samo da pomažu mudro
sti, one je i ograničavaju.
OČi se kreću u svojim dupljama, i njihovo selektivno istraži
vanje se pojačava pokretima glave i čitavog posmatračevog tela. Ćak
i procesi beleženja koji se odvijaju u očnoj jabučici veoma su selek
tivni. Na primer, od prvih godina prošloga veka ima valjanih razloga
za pretpostavku da mrežnjača, obaveštavajući mozak o boji, ne beleži
svaki od bezbrojnih preliva tonova posebnom vrstom poruke, nego
se ograničava na nekoliko osnovnih boja, ili opsega boja, iz kojih
se sve ostale izvode. Ova postavka, sada potvrđena eksperimentalno
i analitički, znači za nas da fotohemija oka primenjuje sličnu vrstu
apstrakcije kojom, na nivou svesnog opažanja, vidimo boje kao vari
jacije i kombinacije nekoliko primarnih boja. Pomoću ovog duhovi
tog pojednostavljenja viđenje izvršava sa nekoliko vrsta prenosnika
zadatak koji bi inače zahtevao nesavladljivo veliki broj njih. Moglo
bi se reći da čak i psihološki viđenje nameće konceptualni red
materijalu koji beleži.
Ono što je poznato o boji lako može da važi i za oblik. Počinje
da se čini kao da se munjevita brzina kojom životinje i ljudi reaguju
na pokret, bio on sasvim mali ili sasvim udaljen od središta pažnje,
omogućuje prečicom koja razlučuje kretanje od nepokretnosti čak
i na nivou mrežnjače. Navikli smo da verujemo da prijemnici u
mrežnjači ne znaju za takvo razlučivanje. Smatralo se da oni mogu
da beleže svojstva boje i oblika, tako da se ostavljalo mozgu da on
zaključi da se radi o pokretu na osnovu preračunavanja promena
koje se dešavaju u masama sitnih tačaka. Danas se zna da mrežnjača
žabljeg oka sadrži bar četiri tipa prijemnika, od kojih svaki reaguje
za posebnu vrstu draži i na koji svi ostali ne utiču. Među njima su
i »otkrivači buba«, koji smesta i isključivo reaguju na sve sitno što
gamiže, što je, prirodno, od posebnog interesa za žabe. Drugi su tako
podešeni da reaguju samo na kretanje ili pojavu ivica ili početak
ili kraj osvetljenja. Da bi se obavile sve te reakcije, velike grupe
prijemnika moraju da sarađuju kao tim, jer samo na taj način mogu
da se shvate oblici i pokreti širokih draži. To znači da čak ni na
nivou mrežnjače nema mehaničkog beleženja elemenata. U svom
istraživačkom spisu Šta žablje oko kazuje žabljem mozgu, Letvin,
Maturana, Makkaloh i Pits (Lettvin, McCulloch, Pitts), zaključuju:
26
»Te radnje na taj način više podsećaju na opažanje nego na osete
ako ta razlika ima sada neko značenje. To će reći da jezik kojim one
najbolje mogu da se opišu jeste jezik složenih apstrakcija iz vizuelnog
lika.«
Tačno je, međutim, da kao i svako prosejavanje, i ovo ubrzava
obradu materijala, ali i ograničava radnje prema onome što ostane
posle prosejavanja. Kada žaba gladuje u prisustvu mrtvih, nepomič
nih muva, koje bi joj bile savršeno dobra hrana, ona nas podseća
na slepilo čoveka čiji je um »obrađen« i stoga nesposoban da reaguje
na nepredviđene okolnosti. To je cena ekonomičnosti.
Takva ugrađena selektivnost je korisna ne samo zato što izbe-
gava uzaludno trošenje napora > nego i zato što, sužavajući izbor,
obavlja reakcije brže i sigurnije. Stoga, kod srazmerno jednostavnih
stvorenja, koja imaju nepromenljive potrebe i mogu da se oslanjaju
na boravak u prilično nepromenljivoj okolini, životne funkcije odr
žanja, razmnožavanja i odbrane pokazuju tendenciju da budu ograniče
ne na standardizovane reakcije, koje su podešene prema fiksnim signa
lima. Upečatljive primere takvog visoko selektivnog ponašanja opisali
su etolozi, naročito Konrad Lorenc (Lorenz) i N. Tinbergen. Pošto živo
tinje ne mogu da nam kažu šta vide, ne možemo biti sigurni do koje
mere se obavlja selekcija u samom njihovom opažanju ili pak u
njihovim reakcijama na ono što opažaju. U svakom slučaju, ni na
jednu draž ne može da se reaguje, ukoliko nije razlučena u opažanju.
Najverovatnije, ovo razlučivanje nije stvar specifično pripremljenih
kategorija prijemnika u mrežnjači kao što su oni koji teraju žabu
da reaguje na bube što gamižu, već je selektivna reakcija živčanog
sistema na posebne odlike vidnog polja prenesene očima. Reakcije
na ove signale, ili »pobuđivače«, urođene su vrstama. Žuti kljun
jedne vrste galeba dobio je tokom razvitka jednu crvenu tačku na
kraju donje vilice. Ova crvena tačka tera novoizleženo galepče da
kljuca vrh roditeljskog kljuna. Kada crvene tačke nema, mali galeb
ne kljuca; kada pile ne kljuca, roditelj ne daje hranu. Signali ove
vrste zadovoljavaju dva osnovna zahteva: jasno se raspoznaju po
svojoj čistoj boji i jednostavnom obliku, i dovoljno se ističu u odnosu
na sve ostalo što se obično vidi u okolini.
Opažanje tih životinja mora da bude podešeno prema njihovim
visoko selektivnim reakcijama. Njihova vidna polja su verovatnije
hijerarhijska a ne homogena, u tom smislu da se izvesne opažajne
odlike ističu zbog potreba s kojima stoje u vezi. Životinje ne mogu
da reaguju na njih ukoliko nisu opažajno razlučene. Ovo je jedan
od prvih primera apstrakcije, ukoliko je životinja uklopljena u tip
ili kategoriju bitnih signala — npr. svih slučajeva crvene tačke na
pravom mestu — ali tu apstrakciju obavlja vrsta a ne jedinka; ona
je urođena.
FIKSACIJA REŠAVA PROBLEM
Sve dok su takvi mehanizmi ugrađeni nasledstvom, oni se kruto
primenjuju na vrstu kao celinu. Na višim biološkim nivoima, jedinka
sve više kontroliše izbor draži i reakcije na njih. Pokreti oka koji
pomažu da se odaberu mete viđenja nalaze se negde između auto
27
Dostları ilə paylaş: |