samog predmeta nego njegov ekvivalenat. Veličina projektivnog lika
zavisi od udaljenosti fizičkog predmeta od oka. Stoga, odabirajući
pogodnu udaljenost, posmatrač može prema svojim potrebama da
poveća ili smanji lik. Da bi mogao nesmetano da se vidi, odgova
rajući deo vidnog polja mora da bude dovoljno veliki da bi se raza-
znavao u pojedinostima i dovoljno mali da bi se uklopio u polje.
Staviše, veličina kritične površine takođe određuje koliko će njene
okoline biti sadržano u vizuelnom polju u isto vreme. Što je manja
površina, to će se više okoline pojaviti, to jest, to će se predmet više
pokazati u kontekstu. Obrnuto, sa povećanjem predmeta, njegov
kontekst će izlaziti iz vida. Pravi izbor zavisi od prirode saznajnog
zadatka. Koliko je pojedinosti važno? Koja je udaljenost potrebna
da bi se istakle strukturalne odlike, koje su inače skrivene mnoštvom
pojedinosti? Koliko je konteksta bitno za razumevanje stvari koja se
ispituje? Ovde je, opet, tačan izbor osnovnog opažajnog nivoa važan
deo i odraz šire saznajne strategije. Pronaći odgovarajući opseg
problema gotovo je jednako pronalaženju njegovog rešenja. Ova
strategija misli može da bude sputana u samoj svojoj osnovi kada
je vizuelni opseg situacije koja treba da se razmatra pogrešno oda
bran. U praksi, to znači, na primer, da vizuelna pomoć koju pruža
neka ilustracija ili televizijska slika može ozbiljno da se ošteti prosto
zato što veličina i opseg prikazanih predmeta nisu pogodni. Pošto
umovanje o nekom predmetu počinje načinom na koji se predmet
opaža, jedan nepodoban opažaj može da poremeti čitavi tok misli
koji iz toga proističe.
OBLICI SU POJMOVI
U opažanju oblika leže počeci obrazovanja pojmova. Dok optički
lik projektovan na mrežnjaču jeste mehanički potpuna zabeleška
njegovog fizičkog parnjaka, odgovarajući vizuelni opažaj to nije.
Opažanje oblika je poimanje strukturalnih odlika koje su nađene u
nadražajnom materijalu, ili su mu nametnute. Retko kad se ovaj
materijal tačno poklapa sa oblicima koje dobija u opažanju. Pun
mesec je zaista okrugao, koliko nam to naše moći sagledavanja do
puštaju. Ali većina stvari koje vidimo kao okrugle ne ovaploćuju
okruglost bukvalno; one su samo približno takve. Pa ipak, posmatrač
ne samo da ih upoređuje sa okruglošću nego i zaista vidi okruglost
u njima. Opažanje se sastoji od poklapanja materijala draži sa šablo-
nima relativno jednostavnog oblika, što ću da nazovem vizuelnim
pojmovima ili vizuelnim kategorijama. Jednostavnost ovih vizuelnih
pojmova je relativna, po tome što složen nadražajni sklop gledan
istančanim vidom može da proizvede prilično zamršen oblik, koji
se kao najjednostavniji može dobiti u datim okolnostima. Važno je
da za predmet. koji neko posmatra može da se kaže da je zaista
opažen samo onoliko 'koje se uklapa
iu
neki organizovan oblik. Uz to,
uglavnom se javlja izvesna količina vizuelne buke, koja prati i menja
opaženi oblik manje-više nejasnim pojedinostima i nijansama, ali to
malo doprinosi vizuelnom razumevanju.
Ne želim da kažem da um, pa prema tome i mozak, sadrži niz
unapred određenih oblika koji se prenose nasleđem i leže u zasedi
čekajući da naiđe dražni materijal. Poznato je da ima urođenih
30
reakcija na izvesne oblike, boje ili pokrete, kao što su na primer,
takozvani vizuelni pobuđivači, koji regulišu dobar deo nagonskog
ponašanja u životinja. Ali ti mehanizmi pretpostavljaju a ne objaš
njavaju opažanje oblika. Crvena tačka na kljunu morskog galeba
mora da se shvati kao takva pre nego što može na nju da se reaguje.
Isto bi moglo da važi i za jungovske »arhetipove«, koji su navodno
usklađeni sa izvesnim geometrijskim figurama. Tačno je da navedena
otkrića o žabljem čulu vida ukazuju na to da neko organizovanje
u ,veće jedinice postoji čak i na nivou mrežnjače. Ako najmanji
pokretač draži nije tačka nego predmet, kao što je gmizava buba
ili pokretna ivica, onda velika grupa prijemnika mora da sarađuje
u identifikovanju draži i da mobiliše sva odgovarajuća pojedinačna
živčana vlakna. Tačka ne može da pruži obaveštenja o proširenom pred
metu. Drugim recima, po svoj prilici postoje reakcije na oblik a
ne prosta beleženja elemenata. Ali reakcije na oblik ne podrazu-
mevaju njihovo svesno opažanje; a čak i kod viših kičmenjaka, slični
mehanizmi lako mogu da budu suviše kruti da bi bili nešto više
od neke vrste stenografskih skraćenica čulnih zabeležaka. Da bi se
objasnila složenost i gipkost opažanja oblika, biće da je bolje pret
postaviti da se odlučne radnje obavljaju u mozgu, u procesima u
polju, koji organizuju dražni materijal po njegovom prisećanju u
skladu sa najjednostavnijim sklopom koji mu odgovara.
Oblikovani sklopovi opaženi na ovaj način imaju dve osobine
koje jm omogućuju da igraju ulogu vizuelnih pojmova: imaju uop-
štenost i lako se identifikuju. Strogo govoreći, nijedan opažaj se ne
odnosi na neki jedinstven, pojedinačan oblik, nego na vrstu sklopa
od koga se opažaj sastoji. Može da bude samo jedan jedini predmet
koji se uklapa u taj sklop ili, pak, može da ih bude bezbroj. Čak
i lik jedne određene ličnosti je izgled određenog sklopa svojstava,
te vrste ličnosti. Stoga, nema razlike u načelu između opažaja i
pojma, sasvim u skladu sa biološkom funkcijom opažanja. Da bi bilo
korisno, opažanje mora da pruži obaveštenja o vrstama stvari; inače,
organizmi ne bi mogli da imaju nikakve koristi od iskustva.
Ako je opažaj ni sklop jednostavno organizovan i jasno se raz
likuje ,od svoje okoline on, prema tome, ima sve uslove da se lako
raspoznaje. Biološki pobuđivači ovde ponovo mogu da posluže kao
ilustracija. Oni teže da budu jednostavni, određeni oblici, pokreti
ili boje, razvijeni u evoluciji kao znaci, na čijem jasno datom iden
titetu mogu da se grade instinktualne reakcije životinja. Identifika
cija, dakle, pretpostavlja sklop koji se može identifikovati. Ne može
se prepoznati nešto kao stvar poznata, očekivana ili na koju će se
reagovati ako se ne izdvaja svojim oštro određenim karakterom.
Opažanje oblika ja opisujem kao poimanje opštih strukturalnih
odlika. Ovaj pristup potiče od geštaltne psihologije. Postoje i druge
teorije, među kojima se ističe tradicionalno gledište da čulo vida
mehanički beleži elemente nadražaja, koji se zatim na pogodan način
zgušnjavaju u oblike na osnovu posmatračevog prethodnog iskustva.
Nije ovde nužno ponovo objašnjavati zašto takva teorija ne odgo
vara; ali jedna od njenih posledica je značajna. Da je teorija tačna,
opažanje oblika bilo bi u saznaj nom smislu loše. Bilo bi ograničeno
na automatsko prikupljanje dolazećeg materijala. Ako je, s druge
strane, gledište koje ja iznosim ispravno, opažanje oblika dejstvuje
na visokom saznajnom nivou obrazovanja pojmova.
31
Dostları ilə paylaş: |