gaoni kvadar obrće oko vertikalne osovine, ispitanici vide na platnu
tamnu, pljosnatu, pravougaonu figuru koja se periodično širi i skup
lja. Ovde zakonomerni redosled vidova zadržava identitet opažaj a,
koji, međutim, trpi raznolike preobražaje. Nema stalnosti, jer oblik
projektovanog fizičkog predmeta nije sačuvan.
Stalnost oblika zaista se dobij a kada razni vidovi jednog pred
meta mogu da se vide kao skretanja ili deformacije jednostavnijeg
oblika. Razne dvodimenzionalne projekcije kocke vide se kao kocka
zato što je to trodimenzionalno geometrijsko telo najjednostavniji,
simetrični, pravougaoni oblik za koji sve one mogu da se vežu. Ovaj
utisak postaje ubedljiviji usled vremenskog redosleda, koji iznosi
pogledu postepeno menjanje osnovne nepromenljive forme. Govoriti
o menjanju nepromenljivog ne znači ovde nikakav paradoks. Forma
podvrgnuta deformaciji ostaje stalna iako deformacija može da se
menja.
Kako je, onda mogućno da se apstrakcija izvodi a da se ne
izvlače zajednički elementi istovetno sadržani u svim određenim slu
čajevima? Ona može da se ostvari kada se izvesni vidovi posebnih
slučajeva opažaju kao skretanja ili deformacije osnovne strukture
koja je vidljiva u njima. U opažanju prostora, ne ispunjava svaka
projekcija po sebi ovaj uslov. Kvadrat koji se vidi kada se gleda
tačno spreda u kocku ne opaža se kao deformacija kocke; on ne
sadrži renvois. Međutim, kada se takav izgled uklopi u redosled drugih
izgleda, on će steći karakter deformacije usled konteksta i odnosa
sa susedima u redosledu. Na isti način, ponašanje nekog lica u odre
đenoj situaciji ne mora, samo po sebi, da izgleda kao deformacija
jednostavnije, osnovne strukture; ovde, opet, može da bude nužan
kontekst drugih situacija da bi se otkrio karakter tog određenog
konteksta. Ne treba posebno isticati da je ovaj tip apstrakcije saznaj-
na radnja visoke složenosti. Ona zahteva um koji se, opažajući stvar,
ne ograničava na izgled koji prima u datom trenutku nego je spo
soban da ono što je trenutno sagleda kao integralan deo veće celine,
koji se razotkriva u redosledu. Vilijam Hogart (William Hogarth)
zapazio je da »prilikom uobičajenog načina na koji posmatramo neki
neprovidan predmet, onaj deo njegove površine koji nam je čeono
pred očima lako može sam da obuzme naš um, a na suprotni, pa
ni na bilo koji drugi deo, uopšte i ne pomišljamo u tom trenutku:
a najmanji pokret koji načinimo da bismo ispitali bilo koju drugu
stranu tog predmeta dovodi u zabunu našu prvu misao, usled nedo
statka veze između te dve misli, koju bi nam potpuno znanje o celini
naravno dale da smo ranije o njemu razmišljali na drugi način«. U
stvari, ova smetnja sreće se ne toliko u .uobičajenom načinu* već
kod slikara pogrešno učenih da svoju pažnju ograniče na ono što
im oči vide sa jedne određene tačke gledanja. Ali, mada je prilično
obična stvar da se shvati kako jedan predmet ima mnogo strana,
kao i da se svaki delimični vid opaža kao izgled celine, ne srne se
propustiti činjenica koliko je prave inteligencije potrebno za to —
inteligencije kojoj često na višim nivoima mentalnog funkcionisanja
nema ničeg ravnog.
Stalnost oblika, baš kao i stalnost veličine, boje itd., može ta-
kođe da se opaža bilo na koji od dva gore opisana načina. Stona
ploča vidi se kao pravougaonik, ali prosečan čovek nije svestan
perspektivnih odstupanja od kojih apstrahuje. Ovo nastaje zbog toga
46
što prvobitna opšta svojstva vizuelnog pojma mogu da se diferentuju
samo do one mere do koje to zahtevaju svrhe posmatrača. U praksi
svakodnevnog života korisno je da se to sagledava kao nezavisna
celina i da se perspektivni vidovi lika .upotrebljavaju samo kao
oznake za mesto na kome se predmet nalazi u odnosu na posmatrača.
Ova praksa se ogleda u ranim fazama umetnosti, koja reprodukuje
objektivni, stalni oblik predmeta onoliko verno koliko to određeni
medijum dopušta; kocka može da se nacrta kao kvadrat ili pak sa
kosim ali paralelnim ivicama takozvane izometrijske perspektive.
Jedno bogatije opažanje beleži i uživa čarobnu i poučnu razno
likost projektivno beskrajno promenljivog oblika. Vizuelni pojam
kocke obuhvata mnogostrukost njenih izgleda, skraćenja, nagibe, si
metrije i asimetrije, delimično skrivena mesta i razotkrivanja, fron
talnu pljosnatost i istaknute volumene. Ovaj složeniji doživljaj odr
žava se i u umetnosti, bilo u prilično vernim predstavama perspek
tivnih efekata ili u slobodnijim tumačenjima oblika stolova, stolica
ili zgrada, na primer u kubističkom slikarstvu. Ovde prikazivanje
predmeta služi da opiše takve vidove ljudskog iskustva kao što su
raznolikosti karaktera koje otkriva kontekst, draži prolaznog tre
nutka, ili, pak, deformacije pod pritiskom.
DEFORMACIJA TRAŽI APSTRAKCIJU
Dva dopunska zapažanja mogu poslužiti da se u nešto širem
smislu ilustruju neke odlike apstrakcije. Prvo, projektivne deforma
cije ne samo što dopuštaju da se otkrije prototip koji im leži u osnovi
nego ga čak aktivno zahtevaju. Projekcija ne stvara statično odstu
panje nego dinamičnu deformaciju, koja se opaža kao puna napetosti
usmerene ka jednostavnijoj formi od koje odstupa. Projekcija izgleda
kao »izobličena«. U opštijem smislu, ovo znači da jedna apstrakcija
nije prosto izvedena iz nekog predmeta koji joj se možda opire nego
se »nalazi« u samom predmetu, koji sam po sebi traži apstrakciju.
Jedan romb se sagledava kao nagnut pravougaonik. Apstrahovati
pravougaonik iz njega znači udovoljiti zahtevu predmeta, koji teži
da se ispravi; međutim, ako se pravougaonik ostavi u tom svom
nesigurnom položaju, može se zadovoljiti potreba za napetošću, de
formacijom, dramom.
Drugo, deformacije se ne opažaju samo negativno kao nečistota,
koja ometa pravu formu nepromenljivoga predmeta; one se takođe
sagledavaju i pozitivno, kao dejstvo određenog stanja koje prekriva
pravi oblik predmeta. Ovo dejstvo se shvata kao logična posledica
položaja predmeta u prostoru u odnosu na posmatrača. Perspektivna
deformacija kocke sagledava se kao geometrijski jednostavna nag-
nutost ili konvergencija njenog nepromenljivog oblika; a zakonitost
ove nametnute promene omogućuje opažanju da pravi razliku između
onoga što pripada obliku per se i onoga što je prouzrokovano pro-
jektivnom deformacijom. Na sličan način, deformacije koje leže u
samom predmetu ponekad se opažaju kao nosioci značenja. Odstu
panje od simetrije kojeg ima u obliku nekog drveta može da se ne
sagledava jednostavno kao slučajno nesavršenstvo već kao vidljivo
dejstvo okoline na drvo. Poremećena simetrija vizuelno se čita kao
delo stranog uljeza, a vidljiva zakonitost nametnutog dopušta da se
47
Dostları ilə paylaş: |