ispravan jeste pitanje koje ne utiče na inteligenciju opažanja. Ovde
treba uočiti i to da kao što udaljenost određuje veličinu, tako i veli
čina određuje udaljenost. Udaljenost u dubinu nema neposredan
ekvivalenat u dvodimenzionalnoj projekciji lika na mrežnjači. Lik
beleži samo gradijenat sve manjih veličina, a veličina je jedan od
činilaca koji određuju opažanje dubine. Takvo posredno zapažanje
je duhovita zamisao, koja se primenjuje i svesnije da bi se i ono što
je nedostupno izmerilo pomoću neke korelisane varijable, kao na
primer u fizici, kada se temperatura meri visinom živinog stuba.
U projekciji na mrežnjači, dakle, lik nekog predmeta potiče
od onoga što daje sam fizički predmet, kao i od onoga što doprinosi
predmetova okolina, čiji je važan deo posmatrač. Ta dva sastavna
delà, sjedinjena u liku, mogu da se razdvoje u opažanju zato što
su, i u meri do koje su, kontekst i predmet organizovane celine,
a ne proste konglomeracije delova. Samo zato što se svetlinske i
bojene vrednosti datog konteksta opažaju kao organizovana lestvica,
može svetlini ili boji nekog predmeta da se dodeli mesto u njemu,
a isto važi i za prostorne gradijente. Slično, samo zato što jedan
predmet ima shvatljiv oblik po sebi, može taj oblik da se razlučuje
od deformacija koje mu jedan podjednako organizovan sistem per
spektive nameće. Što su kontekst i predmet po sebi manje jasno
organizovani, to manje jasno mogu da se opažajno razlikuju.
Drugim rečima, opažanje može da izvuče predmete iz njihovog kon
teksta samo zato što shvata oblik kao organizovanu strukturu, a ne
beleži je kao mozaik elemenata.
Rekao sam ranije da se na dva načina može opisati rezultat
opažajnog izdvajanja. Dosad sam takozvane stalnosti opažaja posma-
trao u tom smislu kao da opažanje čisti predmet od »zagadenjâ«
kojima ga podvrgava njegova okolina i prikazivao sam ga izolovano.
Prema ovakvom opisu, predmet se svodi na svoje invarijante, kon
tekst i njegovo dejstvo gube se iz vida, a stalnost znači nepromen-
ljivost izgleda. Velika raznolikost oblika, veličina, svetHnskih i boje-
nih vrednosti i tako dalje, koju pokazuje lik u projekciji na mrež
njači tobože se zamenjuje zaleđenom, nepromenljivom stvari.
Sigurno da svaka teorija mora da prizna da organizam najpre
prima potpuna obaveštenja o kontekstualnim raznolikostima draži
pošto ono što nije primljeno ne može da se obradi; ali, prema udžbe
nicima psihologije, ta bogata obaveštenja se prevladavaju i zanema
ruju u svesnom iskustvu u najvećoj mogućoj meri, u interesu stabil
nog sveta nastanjenog stabilnim predmetima. Ja smatram da se takva
stabilnost slaže sa mnogo bogatijim opažajnim doživljajem od onoga
što ga predviđa kruta »stalnost«. Za ovaj trenutak upotrebiću veli
činu kao primer za ono što takođe važi za druge vidove opažanja.
Pre svega, raznolikost projektivnih predmetnih veličina nije
nezakonomeran skup odvojenih delova, nasumce raštrkanih u pro
storu i vremenu. Naprotiv, kako se predmet i posmatrač kreću po
prostoru, tako i projekcija na mrežnjači prolazi kroz postepene,
savršeno organizovane promene veličine, a kontinuitet ovog procesa
čuva identitet predmeta, uprkos promeni veličine. Džems Dž. Gipson
(James J. Gibson) je važno naglašavao ovu činjenicu, a Vilijam H.
Itelson (William H. Ittelson), sledeći Kofku (Koffka), isticao je da
u stvarnom doživljaju »kontinuitet je pravilo, a stalnost, ispitivana
na uobičajeni način, jednostavno predstavlja uzorak koji je radi prou-
40
iavanja iz opštijeg doživljenog kontinuiteta«. Drugim rečima, pri
marne fizičke činjenice, od kojih čulo vida polazi, nisu zbrkani niz
nasumce uzetih primera nego predstavljaju veoma dosledne procese
promene. Staviše, veličinske varijacije svakog predmeta nisu orga-
nizovane samo u svom okviru nego su usklađene na jedan sređen
način i sa drugim sličnim varijacijama koje u isto vreme nastaju
na nekom drugom mestu u polju. Na primer, kada se posmatrač
kreće kroz neku okolinu, skladno se menjaju i projektivne veličine
svih njenih sastavnih delova. Sredina kao celina podvrgava se obje
dinjenom i doslednom menjanju veličine.
Identitet jednog predmeta, dakle, ne mora da se izvodi iz na
sumce nabačenih izgleda. Naprotiv, stalni karakter predmeta može
da se ustanovi kada je, i zato što je, sredina prožeta sređenim opa-
žajnim gradijentima, kojima se predmet povinuje. Dakle, sasvim je
tačno da u običnim životnim uslovima kontekstualne promene pred
meta ostaju uglavnom nezapažene: njegova veličina, oblik i boja su
stalni. Ovaj tipičan nedostatak svesnosti, međutim, ne treba da se
smatra opštom crtom suštinskom za prirodu opažanja. Naprotiv, uve-
ren sam da je on poseban slučaj šireg pravila saznanja, prema kome
opštost pojmova nije diferentovana više nego što je nužno, to jest
pojmovi ostaju onoliko opšti koliko im to njihova primena dopušta.
Opažati jedan predmet kao nepromenljiv znači apstrahovati ga na
najvišem nivou opštosti, a taj nivo je prikladan za sve one mnoge
situacije u kojima se viđenje primenjuje u svrhu fizičke obrade
predmeta. U fizičkom svetu, promene u opažanju koje bi poticale
iz okoline ili uopšte ne postoje ili nisu važne. Ali, onaj kome je po
trebno da bude svestan razlika u veličini — slikar, na primer —
smesta će napustiti nivo najveće opštosti i preći će na potrebnu
istančanost opažanja.
TRI STAVA
Eksperimentalni nalazi o »stalnosti opažaj a« nisu toliko jasno
određeni koliko bi to uobičajena obrada tog predmeta zahtevala.
Prosečni rezultat za veliki broj posmatrača će zaista pokazati pri
lično visok stepen stalnosti, ali pojedinačne reakcije kreću se od
potpune, ili više nego potpune, stalnosti, sve do jedva ikakve. Isto
tako, kada se od nekoga zatraži da promeni svoj stav prema onome
što vidi, on je sklon da daje sasvim drukčije rezultate. Čini se da
postoje tri stava. Jedna vrsta posmatrača opaža doprinos konteksta
kao atribut samog predmeta. On vidi, manje-više, ono što kamera
beleži, bilo zato što ograničeno i neinteligentno bulji u određen pred
met, bilo zato što čini smišljen napor da zanemari kontekst i da se
usredsredi na lokalni efekat. Primer za to je obučavanje potrebno
za realističko slikarstvo. Ono zahteva da učenik nauči da primenjuje
»svođenje«, to jest, da vidi datu bojenu vrednost kako bi ona izgle
dala kroz usku rupicu, ili veličinu i oblik nekog predmeta kao da
je spljošten na dvodimenzionalnoj ravni. Teškoće na koje se nailazi
u takvom obučavanju pokazuju koliko je neprirodno ako se gleda
van konteksta. Međutim, ako se takav reduktivni stav postigne, on
pokazuje da dati predmet menja svoj karakter kada se kontekst
menja. Impresionisti su pokušali da lokalnu boju zamene bojom koju
41
Dostları ilə paylaş: |