stva konteksta, nego se oslanja na njih kao na neophodan deo oba-
veštenja. Ova dva postupka služe različitim svrhama, ali i za jedan
i za drugi nužno je da razluče predmet od konteksta.
U psihologiji opažanja opšteprihvaćeno gledište je da um ima
za cilj apstrahovanje, koje i postiže, u prvom od ova dva značenja.
On želi da ukloni sve uticaje konteksta, i uspeva u tome. Uprkos
varijacijama na mrežnjači i uticajima okoline, lik predmeta obra
zovan u umu je stalan, ili je bar približno takav: predmet ima i
.zadržava svoju sopstvenu — i jedinu — veličinu, oblik, svetlinu,
boju. Izgleda da postoji široka usaglašenost u vezi sa ovim, mada
ima nekih neslaganja o tome kako se to postiže. Pa ipak, ovo gledište
je sasvim ograničeno i jednostrano.
Dopustimo da je od najveće praktične važnosti da stalne stvari
treba da se sagledavaju kao stalne i da promena treba da im se
pripiše samo kada one same obavljaju tu promenu. Ovo je očigledno
tačno za veličinu predmeta. Pošto biološka orijentacija zahteva sta
bilan svet u kome predmeti čuvaju svoj identitet, organizmu je od
velike koristi odvajanje prave ili stalne veličine od zbunjujuće raz
nolikosti projektovanih veličina. Ima, međutim, više nego jedan način
da se zadovolji ova potreba.
Većina psiholoških razmatranja počinjala su od ideje o onome
što sam i ja maločas nazvao .zbunjujućom raznolikošću projektovanih
veličina1. Ovo je, međutim, rasparčano prilaženje, prema kome tako
izgleda kao da se svaki fizički predmet pojavljuje u vizuelnom svetu
kao mnoštvo odvojenih i statičnih likova, različite veličine. Ako se
pretpostavi da opažanje počinje takvim šarenilom posebnosti, kako
se, onda, .stalna veličina* izdvaja iz njega? Da li um statistički stvara
prošek svih projekcija i onda se zadrži na srednjoj veličini? Sigurno
da ne, jer bi se u tom slučaju ris pisaće hartije video otprilike velik
kao zgrada pošto projekcije obeju vrsta predmeta zauzimaju u pro
šeku sličnu količinu prostora u vidnom polju. U stvari, svi predmeti
bi se sticali u jednoj prosečnoj veličini zato što, kako sam već ranije
napomenuo, čovek pokušava da svaku stvar gleda sa udaljenosti na
kojoj ona daje lik pogodne veličine, ni suviše veliki a ne ni odveć
mali.
Opažena veličina stoji u vezi sa opaženom udaljenošću. Bez
obzira kolika je fizička projekcija na mrežnjači, velika ili mala, pred
met će se opažati kao relativno veliki kada se sagledava daleko u
vidnom prostoru, a mali kada se sagledava izbliza. Međutim, kada
ispituje predmete u njihovoj okolini, čovek nije svestan nikakvog
takvog prilagođavanja projektovane veličine udaljenosti, i stoga pro
cesi koji uspostavljaju takozvanu stalnost veličine moraju samo da
se pretpostavljaju. Helmholc (Helmholtz) je tvrdio da se taj efekat
stvara onim što je on zvao »nesvesnim sudom«. Primarni opažaj,
pretpostavljao je on, sadrži sve deformacije projekcije, ali sud se
meša i ispravlja ih. Ova teorija je napadana po tri osnova. Prvo,
Helmholc je pretpostavljao da se te ispravke zasnivaju uglavnom
na prethodno stečenom znanju i da ih u opažajnu situaciju unosi
posmatrač. Meni se čini da je ova pretpostavka neodrživa, ali nema
potrebe da se o tome ovde raspravlja. Drugo, Helmholc je napadan
što je tvrdio da postoje »primarni« opažaji koje niko nije nikada
doživeo. Ovo tvrđenje je izgubilo u snazi otkako smo shvatili koliko
se opažanja dešava ispod nivoa svesnosti. Ona vrsta reaktivnog pre
računavanja i ispravljanja potrebna za popravljanje deformacija na
mrežnjači podosta se nalazi u moći živčanog sistema i prilično je
slična mnogim drugim mehanizmima koji održavaju funkcionisanje
organizma bez svesnog znanja i mešanja.
Treće, Helmholcovo pribegavanje »sudu« izgledalo je podložno
zamerkama. Da li je bilo dopustivo pretpostaviti da najviši mentalni
procesi učestvuju u elementarnom opažanju? U stvari, Helmholc nije
uopšte imao nameru da intelektualizuje opažanje. Naprotiv, on je
verovao, prilično u skladu sa onim što i ja ovde hoću da pokažem,
da se ona vrsta procesa zapaženog u logičkom mišljenju događa i na
opažajnom nivou. »Čini mi se — rekao je on — da u stvarnosti
postoji samo površna razlika između .zaključaka* logičara i onih
induktivnih zaključaka čiji rezultat raspoznajemo u predstavama koje
dobijamo o spoljnjem svetu preko naših oseta«.
SVETLINA I OBLIK KAO TAKVI
Veoma je značajna strahovita složenost saznajnih procesa koji
moraju da se obave da bi se omogućilo adekvatno opažanje. Osobine
bilo kog delà vidnog polja moraju da se sagledavaju u stalnom
odnosu sa odgovarajućim osobinama polja kao celine. Opažena svet
ima, recimo, komada hartije potiče od njegovog mesta na svetlinskoj
lestvici koja doseže od najsvetlije do najtamnije vrednosti vidljive
u polju. Ono što se opaža nije apsolutna nego relativna vrednost.
Moram ovde da ponovim ono što sam rekao prilikom razmatranja
opažanja oblika: čini mi se da nije mnogo važno koliko se tog slože
nog organizacionog posla može spontano obaviti rano u životu na
osnovu urođenih mehanizama. Sasvim je verovatno da je potrebno
izvesno vreme da bi se naučilo da se stvari sagledavaju u odnosu.
Važno je da saznajni proces koji stvara takozvane stalnosti opažaja
spada u vrlo visoki red inteligencije pošto mora da procenjuje svaki
pojedini predmet u odnosu na jedan složen kontekst, kao i to da
se ta radnja obavlja kao integralan deo tekućeg opažanja.
Postignuti rezultat je prilično spektakularan kada dati opseg
svetline važi za čitavo polje i određuje izgled svakog predmeta bez
obzira gde je on u polju smešten. Vrlo često, međutim, ovaj opseg
se menja u skladu sa prostornim gradijentom tako da se ista količina
odražene svetlosti opaža kao relativno svetao predmet u tamnoj sre
dini u jednom uglu polja, a kao relativno taman predmet u svetloj
sredini u drugom uglu. Ovu vrstu situacije stvara neujednačeno
osvetljenje, na primer, u sobi koja je na jednoj strani jarko osvetljena
svetlošću od prozora ili lampe i koja je sve tamnija na mestima
udaljenim od svetlosnog izvora. Opažanje ovde mora, reklo bi se, da
savladava relativnost drugog stepena.
Opažena veličina, takođe, zavisi od svog mesta na lestvici, u
ovom slučaju lestvici udaljenosti. Što je jedan predmet udaljeniji,
to je važnija njegova veličina. U isto vreme, opseg daljinskog gra
dijenta kao celina odrediće veličinsku vrednost svakog mesta. Ovaj
opseg ne mora da bude jednak sa objektivnim i fizičkim; pokazalo
se, na primer, da posmatrači procenjuju veličinu kao da je horizonat
udaljen samo nekih dvadeset do sto metara. Ali, da li je rezultat
39
Dostları ilə paylaş: |