Utvrdivši da je zadatak topologijski, eksperimentator je napra
vio odlučni intelektualni korak ka rešenju pre nego što je uopšte
mogao da priđe kompjuteru. On je time učinio izlišnim da mašina
prolazi kroz bezbroj neprikladnih odnosa, kao što bi morala da čini
da je radila po svome — a moralo bi da bude po njenome da je
njeno takmičenje sa mozgom trebalo odistinski da se izvede. Ostav
ljena sa drugorazrednim zadatkom da pronađe koja od datih grupa
odnosa odgovara sklopovima koji se ispituju, ona svoj posao obavlja
na čisto mehanički način. Ona prolazi kroz sva merila za sve date
parove sklopova i izlazi sa tačnim odgovorom pouzdanije i možda
brže od ljudskog mozga, ali bez trunke inteligencije. Praktična efi
kasnost kompjutacije obavljene elektronskom brzinom lako može da
navede posmatrača da previdi intelektualnu inferiornost upotrebije-
nog postupka.
Mozak bi bio u istom nezgodnom položaju ako ne bi mogao da
se oslanja na opažanje. Samo opažanje može da rešava organizacione
probleme pomoću dovoljno slobodnog uzajamnog dejstva među svim
silama u polju koje sačinjavaju sklopove što treba da se obrađuju.
U načelu, naravno, obrada organizacionih problema pomoću procesâ u
polju nije nepristupačna mašinama. Malo naučnika još veruje da or
ganski mehanizmi poseduju fizička svojstva koja sprave što ih je
čovek načinio konačno ne mogu da replikuju. Ako se jednoga dana
ta replika načini, može se očekivati da će mašina pokazati onu vrstu
inteligencije koja se sreće u opažajnome ponašanju čoveka i životinje.
To bi podržalo a ne bi opovrglo ono što ja tvrdim.
Neko će možda biti voljan da se složi da postoji razlika koju
sam pokušao da opišem, ali možda neće biti ubeđen da je ona
počem važna: »Najzad, problemi mogu da se reše i jednim i drugim
postupkom, a vi se slažete da mašina može da radi pouzdanije i
brže«! Taj neko će možda takođe da istakne da se opažanje, konačno,
zasniva i na obradi elemenata, štaviše da su činjeni pokušaji da se
načelo jednostavnosti, na kome se zasniva opažaj na organizacija, svede
na kvantitativan metod. Julijan E. Hohberg (Julian Hochberg), na
primer, izneo je mišljenje da strukturalno najjednostavnija verzija
opažajnog sklopa jeste verzija koja može da se opiše ili sagradi sa
najmanjom merom podataka. On je dao primere kako bi pokazao da
što je manji broj uglova, linijskih segmenata, tačaka preseka, itd,
koji sačinjavaju sliku, to je jednostavnija njena opažajna organiza
cija. Pretpostavimo da bi, uz izvesno poboljšanje merila, ovaj metod
zaista mogao da dejstvuje. U tom slučaju, kompjuter bi mogao da
odredi kvalitativnu strukturu nekog sklopa kvantitativnim merilima.
Međutim, Hohberg je oprezno za rezultat svog postupka rekao da je
on prosto jedan »kvantitativan indeks«, grupa »paralela« uz načela
vizuelne organizacije. On nije tvrdio da je otkrio kako se oblik opaža.
U suštini, jedna je stvar da se sagradi i predvidi određena organi
zacija sklopa draži a sasvim druga da se ona postigne pomoću načela
na kome se zasniva opažajno poimanje. Da je Hohbergov metod ispra
van, on bi mogao da veoma korisno posluži kao kvantitativni poka
zatelj strukturalne jednostavnosti, baš kao što širenje i skupljanje ži
vinog stuba omogućuje da se izmeri količina toplote. Ali, živin stub
ne kazuje ništa o prirodi toplote, a brojanje linija i uglova ništa o
vizuelnoj strukturi koju sačinjavaju. Analitička formula jedne geo
metrijske slike, na primer kruga, daje mesto svih tačaka od kojih
se krug sastoji. Ona ne opisuje njegov poseban karakter, njegovu
centričnu simetriju, njegovu krutu krivinu, itd.
Međutim, baš na toj sposobnosti da se shvati karakter datog
fenomena zasniva se produktivno mišljenje. Podsetimo se zašto se
analogije upotrebljavaju za testove inteligencije na prvome mestu.
Analogije najbolje prati onaj ko može da shvati sličnost karaktera u
jedinicama koje upoređuje. On se služi odgovarajućim apstrakcijama
kada ima pred sobom opažajne sklopove, a ispitivači inteligencije
rade uz pretpostavku da je ta sposobnost karakteristična za njegovo
mišljenje uopštenije. Njegova se inteligencija otkriva načinom na
koji opaža.
5. PROŠLOST U SADAŠNJOSTI
Dosad smo vizuelno mišljenje razmatrali samo u vezi sa nepo
srednim opažanjem. Cak i u okviru te ograničene oblasti, isposta
vilo se da su saznajne operacije veoma bogate. Međutim, opažanje
ne može da se ograniči na ono što oči beleže o spoljašnjem svetu.
Opažajni čin nikad nije izdvojen; on je samo najnovija faza jednog
toka od bezbroj sličnih činova, izvedenih u prošlosti a preživelih u seća-
nju. Slično tome, iskustva sadašnjosti, uskladištena i stopljena sa dankom
prošlosti, predodređuju opažanje budućnosti. Stoga, opažanje u širem
smislu mora da uključuje mentalne likove i njihov odnos prema ne
posrednom čulnom posmatranju.
Psiholozi su veliku pažnju poklanjali dejstvu minulog iskustva
na opažanje. U stvari, svako ko nije voljan da samom neposrednom
opažanju pripisuje oblikovanje čulnog materijala pokazivao je ten
denciju da tu važnu funkciju dodeli prošlosti. Prema tom shvatanju,
gledalac jednostavno primenjuje na sadašnjost ono što je o stvarima
naučio u prošlosti; ili, pak, kako se o ovom tvrđenju ponekad govori,
mi vidimo stvari onako kako očekujemo da izgledaju. Već sam ranije
pomenuo da ovaj jednostrani pristup dovodi do beskonačnog vraćanja
i nikada ne odgovara na pitanje o tome kako su opažaj i prvobitno bili
organizovani.
Uticaj pamćenja na opažanje sadašnjosti zaista je snažan. Ali,
nikakav oblik stečen u prošlosti ne može da se primeni na ono što
se vidi u sadašnjosti ukoliko opažaj nema oblik sam po sebi. Opažaj
ne Imože da se identifikuje ukoliko nema neki svoj sopstven iden
titet. Koliko je nužno da se nastoji na ovoj stvari, može da se vidi,
na primer, u jednom članku psihologa Džeroma S. Brunera (Jerome
Bruner), koji se približava stavu zauzetom u ovoj knjizi kada tvrdi
da »svaki opažajni doživljaj nužno predstavlja konačni proizvod pro
cesa kategorizacije«. Međutim, kada se članak pomnije pogleda, videće
se da se, prema Bruneru, ta kategorizacija ograničava na to da opa
žaj e sadašnjosti stavlja u tesne odeljke izgrađene u prošlosti. Iako
priznaje da »izvesna primitivna jedinstva .ili identiteti u okviru opa
žanja moraju biti urođeni ili autohtoni a ne naučeni«, on te nenaučene
kategorije ne vidi na delu u okviru samog neposrednog opažanja.
Ali, kako može opažajni materijal sadašnjosti da se svrsta u katego
rije prošlosti ukoliko sam nije već kategorizovan? Bruner daje ona-
kakav pristup kakav Volfgang Mecger (Wolfgang Metzger) ima na umu
kada kaže da se psiholozi često suočavaju sa problemom opažajne orga
nizacije »prvo na nivou sledećeg višeg ćprata«, to jest, suviše kasno.
Svako drugostepeno manipulisanje opažajnim materijalom pretpo
stavlja prvostepeno oblikovanje tog materijala u samome neposred
nom opažanju.
70
Dostları ilə paylaş: |