6. SLIKE MISLI
Mnogo štošta može da se kaže o odnosu između pamćenja i
opažanja a da se dotakne nezgodno pitanje šta je to u stvari pam
ćenje. Kažemo da posetilac u zoološkom vrtu, prilazi kavezu sa
slonovima, upoređuje izgled ovih životinja sa sopstvenom vizuelnom
predstavom o slonu, i na taj način identifikuje ono što vidi. U pret
hodnim poglavljima ja sam malo opširnije govorio o prirodi opažaja
koji potiče od fizičkog predmeta, naglašavajući naročito da se pri
tom ne radi o mehaničkom beleženju nego o aktivnom poimanju
strukturalnih oblika. Kako, onda, izgleda predmet opažanja u seća-
nju? Da li je to nekakva unutrašnja slika koja omogućuje da se
zatvorenih očiju posmatra lik određenog slona ili nečega što liči
na slona?
Doklegod proučava odnose između tragova sećanja i neposred
nog opažanja, čovek može da se usredsredi na dejstvo koje se vrši
na opažaj i da se pri tom ne pita odmah Šta vrši to dejstvo. Ova
situacija može da se ilustruje primerom umetnika koji crta nešto
po sećanju. On sedi u ateljeu i crta slona. Ako ga upitate po kak
vom modelu crta, on će možda ubedljivo da poriče da ima na umu
bilo kakvu određenu sliku životinje. Pa ipak, u toku rada, on stalno
proverava koliko je tačno ono što stvara na hartiji, te u skladu sa
tim utvrđuje i poboljšava oblike. Sa čime ih upoređuje? Šta je ta
»unutrašnja forma«, taj disegno interno, kako je to Federiko Cukari
(Zuccari) nazvao godine 1607. da bi načinio razliku od disegno estemo
na platnu? Šta je bila certa idea koju je Rafaël imao na umu kada
je u čuvenom pismu kontu Baldasaru Kastiljonu (Baldassare Castigli-
one) pisao: »Da bih naslikao jednu lepu ženu, morao bih da vidim
više zgodnih, i to pod uslovom da mi vi pomognete pri izboru; ali;
pošto lepih žena i sposobnih sudi ja ima tako malo, ja se koristim
izvesnom idejom koja mi u pamet dođe«.
Ovo pitanje može lako da se izbegne zato što se čitava radnja
po svoj prilici odigrava u opaženome spoljašnjem svetu, na crtaćoj
tabli: kako se linije i boje pojavljuju, one izgledaju kao da su tačne
ili pogrešne, te one same kao da određuju šta umetnik s njima
mora da radi. Neki vidovi njegovog suda mogu zaista da ostave
utisak kao da zavise samo od opažaja, na primer, u odnosu na
formalne činioce ravnoteže i dobre proporcije. U stvari, međutim,
čak i oni su neodvojivi od pitanja: »Da li je ovo moja predstava
o slonu?«; a na ovo pitanje može da se odgovori samo ako se upo
trebe neka merila koja umetnik nosi u sebi.
6
»
83
NA ŠTA LIČE MENTALNE SLIKE
Kada se unutrašnji parnjak opažaja ne primenjuje ni na jedan
spoljašnji lik nego stoji sam za sebe, pitanje nà šta on liči postaje
utoliko hitnije. Mišljenje, naročito, može da se bavi predmetima i
događajima samo ako su mu oni bilo na koji način dati. Inače, oni
se predstavljaju posredno onim što je upamćeno i što se zna o njima.
Objašnjavajući zašto nam je potrebno pamćenje, Aristotel kaže da
»bez slike u predstavi nije mogućno razmišljati«, pri čemu se poslu
žio rečju phantasia. Ali, on je takođe smesta naišao na teškoću koja
odonda stalno muči filozofe i psihologe. Mišljenje se nužno bavi
opštostima. Kako, onda, može da se zasniva na pojedinačnim likovima
u sećanju?
Džon Lok (John Locke) upotrebio je reč »ideje« da opiše opa-
žajni materijal, kao i materijal pamćenja i posebno isto kao i opšte.
On definiše ideje kao »sve što je predmet razumevanja kada čovek
misli« i kao ekvivalenat »svega što se podrazumeva pod fantazmom,
predstavom, vrstom ili svega čime um može da se pozabavi mis
leći . .. .« Ova definicija zanemaruje razlučivanje, uobičajeno danas,
između opažaja i pojma. Lok je primenio svoj termin na osete
(proste ideje), ali i na opažaje predmeta (složene ideje) i konačno
na pojmove (apstraktne ideje). Da li je nameravao da sve ove razne
mentalne fenomene opiše kao jednu te istu stvar ili je, pak, čitav
problem ostavio u neizvesnosti? Verovatno je ovo drugo hteo, jer su
ga isto tako uznemiravali priroda i status pojmova kao fenomena
uma. Pisao je:
»Prve ideje koje se nalaze u umu, očigledno jesu ideje o posebnim
stvarima, od kojih, lagano i postepeno, razumevanje napreduje ka izves-
nom broju opštih; koji budući da potiču od običnih i poznatih čulnih
predmeta, smeštaju se, sa opštim nazivima, u umu. Tako se te posebne
ideje kao prve primaju i odlikuju, i tako se o njima stiče znanje. A, mada
uz njih dolaze manje opšte ili specifične, koje najbliže stoje uz posebne.
Naime, apstraktne ideje nisu toliko očigledne i jasne za decu ili za još
neiskusan um, kao što su to posebne. Ako one i odraslim ljudima tako
izgledaju, znači da su one postale takve usled stalnog i prisnog opštenja.
Jer, kada lepo promislimo, videćemo da su opšte ideje samo funkcije i
izmišljotine uma koje sobom donose teškoće, i da se ne nude tako lako
kako smo to skloni da zamišljamo. Na primer, zar nisu potrebni izvestan
napor i veština da se obrazuje opšta ideja o trouglu (koja uopšte još ne
spada u najapstraktnije, najsveobuhvatnije i najteže), jer ona ne srne da
bude ni kosa, ni pravougaona, ni ravnostrana, ni ravnokraka ni nejed
naka — nego sve to i ništa od toga, u isti mah. U stvari, to je nešto
što je nezavršeno, što ne može da postoji; ideja u kojoj su sklopljeni
neki delovi nekolikih različitih i neusaglašljivih ideja.«
Lok je smatrao da su opšti pojmovi u stvari pomagala nužna
umu, zato što je isuviše nesavršen da nad čitavim opsegom jednog
pojma ima pregled, te stoga mora da se, iz praktičnih razloga, ogra
ničava na sažimanje. Ali, on nije uspevao da sagleda kakav bi
konkretan oblik te konglomeracije uzajamno isključivih svojstava
mogle da imaju u umu. Tvrđenjem da opšte ideje »ne mogu da
postoje« ovaj problem se ne rešava. Kad bi se mišljenje zasnivalo
84
Dostları ilə paylaş: |