na njima, one bi morale da postoje u nekoj formi. Berkli (Berkeley)
je to vrlo jasno sagledavao, te su njegove zamerke Loku, o kojima
će kasnije biti reći, zaista opravdane.
Dilema je bila veoma stvarna. Vizuelno prisustvo je na izgled
bilo prepreka opštosti, te je stoga isto to mišljenje, kojemu je ono
bilo potrebno, moralo da ga se odrekne. Ako se, međutim, vizuelno
prisustvo napusti, gde se, onda, nalazi neka druga neopažajna oblast
postojanja u kojoj bi mišljenje moglo da se smesti? Problem je još
pred nama. Nedavno je američki psiholog Robert H. Holt u članku
koji nosi simptomatičan naslov »Likovi: Povratak prognanih« opisao
razne vrste likova. Za »lik misli« on kaže da je »jedna slaba sub
jektivna predstava oseta ili opažanja bez odgovarajućeg čulnog ma
terijala, koja se u budnoj svesti nalazi kao deo čina misli. Sadrži
likove iz sećanja i likove iz uobrazilje; oni mogu da pripadaju vidu,
sluhu ili bilo kojoj drugoj čulnoj oblasti, a mogu da se iskažu i
čisto rečima«.
Još se oseća lokovski prizvuk neodobravanja. Misleni lik
je /slab zato što ne poseduje dovoljno onoga što treba da ima. On
nije toliko dobar kao što je to opažanje. Na jednom drugom mestu
svoga napisa, Holt u izvesnoj meri razaznaje pozitivnu ulogu koju
bi likovi mogli da igraju baš zbog svoje osobenosti. Ali, u čemu se
sastoji ta osobenost?
MOŽE LI DA SE MISLI BEZ SLIKA
Na prekretnici našeg stoleća, psiholozi su odgovor tražili po
moću ogleda. Oni su svojim ispitanicima postavljali pitanja koja su
ih terala da misle, kao na primer: »Treba li čovek da ima pravo
da se oženi sestrom svoje udovice?« Zatim su pitali: Sta se doga
đalo u vama? Na osnovu rezultata svojih ogleda, Karl Biler (Bühler)
je godine 1908. zaključio da »u načelu može o svačemu potpuno i
jasno da se razmišlja i izjašnjava bez ikakve pomoći likova (Anschau-
ungshilfen).« Otprilike u isto vreme, Robert S. Vudvort (Woodworth)
u Americi osetio je potrebu da tvrdi kako »postoji nekakav nečulni
sadržaj svesti« i da se po njegovom iskustvu, »nevizuelno mišljenje
utoliko verovatnije konstatuje ukoliko misaoni proces bolje funkcio-
niše u svakom trenutku«.
Doktrina »nevizuelnog mišljenja« nije tvrdila da se ništa opaž-
ljivo ne pojavljuje dok čovek misli. Ogledi nisu pokazali da plodovi
misli padaju ni iz čega. Naprotiv, svi se slažu da se mišljenje često
događa svesno; ali, to svesno događanje navodno nije slikovito. Čak
i iskusni posmatrači nisu umeli da opišu šta se događa u njihovim
mozgovima dok razmišljaju. Da bi pozitivno definisao takvo nevizu
elno prisustvo, Ah (Ach) ga je nazvao »Bewusstheit« (svesnost). Karl
Marbe ga je zvao »Bewusstseinslagen« (poredak svesnosti). Ali, sami
nazivi bili su od male koristi.
Danas se ne čuje mnogo o ovoj zbunjujućoj situaciji. U jed
nom nedavnom istraživanju o mentalnim slikama, Žan Pjaže se
bavi pamćenjem iscrpno ali posredno, radnjama za koje ono decu
osposobljava. Nasuprot tome, Holt se, u gore pomenutom napisu,
zalaže da psihologe, koji tvrde da priroda mišljenja treba da se
određuje onim što postiže, treba ubediti da mentalne slike zaslužuju
85
novo i ne posredni je razmatranje, čovek može 6amo da se složi s njim.
Ogledi o rešavanju problema podrobno su nas obavestili o vrstama
zadataka koje dete ili životinja može da izvrši i o uslovima koji
potpomažu ili ometaju da se oni izvrše. Ali, ogledi su takođe po
kazali da ako neko želi da razume zašto ispitanici u jednoj situa
ciji uspevaju a u drugoj ne, on mora da pravi zaključke o vrsti
procesa koji se odigravaju u njihovim živčanim sistemima ili svesti.
Na primer, priroda rešavanja problema pomoću »uvida« može da
se opiše samo ako se zna koje »mehanizme« on obuhvata. »Uvid«
potiče od reči »vid«, pa se odmah postavlja pitanje koliko doprinosi
da se problemska situacija opažajno shvati. Ako čovek kao psiholog
pojma nema o tome kakva se vrsta procesa tu odvija, kako će on
da razume zašto izvesni uslovi pojačavaju poimanje dok ga drugi
ometaju? I, kako treba da se otkriju najbolji metodi za obuku duha
za ono što ima da čini?
Osvrnemo li se na spor o ulozi slika, tj. likova u mišljenju,
videćemo da su njegovi zaključci ostali nezadovoljavajući, pre svega
zato su se izgleda obe zavađene strane prećutno složile da bi likovi
mogli da učestvuju u mišljenju samo ako su se pojavili u svesti.
Ako samoposmatranje nije otkrilo i najmanje tragove likova u sva
kom misaonom procesu, onda nema načina da se utvrdi da su takvi
likovi neophodni. Takozvani senzacionalisti pokušavali su da izađu
na kraj sa negativnim rezultatima mnogih ogleda time što su tvr
dili da »automatizam ili mehanizacija« mogu da svedu vizuelnu kom
ponentu misli na »slabu iskru svesnog života«, te da se pod takvim
uslovima ne srne očekivati da će ispitanici »kržljavka koji se ne
može analizovati« (Tičener, Titchener) raspoznati onakvog kakav on
stvarno jeste.
I danas bi se psiholozi složili da bi pokazivanje prisustva jed
nog fenomena u svesti uveliko pomoglo da se oni ubede da taj
fenomen postoji u umu. Ali, ako se mentalna činjenica ne nađe u
svesti, ne može se više zaključivati da ona ne postoji. Sasvim odvo
jeno od dosta posebnih mehanizama potiskivanja koje su opisali psi
hoanalitičari, za mnoge procese — možda za većinu — danas se zna
da se događaju ispod praga svesti. U to spada veliki deo svako
dnevnog čulnog materijala. Dobar deo onoga što zapažamo i na šta
reagujemo očima i ušima, čulom dodira i mišićima ne uključuje svest
uopšte ili tek toliko malo da često ne možemo da se setimo da li
smo videli svoje lice dok smo se češljali ujutru, da li smo osetili
pritisak stolice kada smo seli da doručkujemo, ili, pak, da li smo
»videli« postariju ženu na koju umalo nismo naleteli kada smo žurili
na posao. Čulni doživljaj, dakle, nije nužno svestan. Najtačnije jeste
to da ga se svesno ne sećamo uvek.
U mišljenju, mnogi odgovori daju se potpuno ili gotovo auto
matski zato što. ih već ima ili zato što su potrebne radnje toliko
jednostavne da su maltene trenutne. Od njih ćemo malo saznati o
prirodi mišljenja. Verovatno su zbog toga istraživači koje sam malo
čas pomenuo zahtevali od svojih ispitanika da se bore sa zadacima
koji stavljaju u pokret svu njihovu moć razmišljanja.
Ako se čak i pod tim okolnostima saopštava da misli teku
»bez slika«, onda se u suštini na tri načina možemo boriti sa tim
nalazima. Pošto mišljenje mora da se obavlja u nekom medijumu,
može se utvrditi da ljudska bića misle recima. Ova teorija nije
Dostları ilə paylaş: |