46
znatan utjecaj, no taj je utjecaj uvijek časovit, ako je suprotan su¬
gestijama plemena, to jest cijelomu nizu predaka..
U više poglavlja ovoga djela imat ćemo još prilike vratiti
se na utjecaj plemena i pokazati, da je taj utjecaj tako velik, da
vlada specijalnim karakterima duše gomila; otuda dolazi fakat,
da gomile različitih krajeva predočuju u svojim vjerovanjima i
vladanju vrlo znatne razlike, te se na njih ne može utjecati na
isti način.
§ 2. — Tradicije.
Tradicije se sastoje u mislima, potrebama, osjećajima pro¬
šlosti. One su sinteza plemena i obaraju se na nas sa svom svo¬
jom težinom.
Biološke su se znanosti promijenile, otkako je embriologija
dokazala golem utjecaj prošlosti u razvoju bića, a isto će se dogo¬
diti i historičkim znanostima, kad se to shvaćanje raširi. Zasad
još nije dosta rašireno i mnogo je državnika ostalo kod ideja teo¬
retičara posljednjega vijeka, koji su držali, da neko društvo može
prekinuti sa svojom prošlošću i u svim se dijelovima preinačiti,
oslanjajući se samo na svijetlo razuma.
Svaki je narod organizam, što ga je stvorila prošlost i
koji se poput svih organizama može promijeniti samo laganim na¬
sljednim akumulacijama.
Ljude, pogotovo kad s,u u gomili, vode tradicije i kako sam
više puta istaknuo, oni lako mijenjaju samo imena i spoljašnje
oblike.
Ne treba žaliti, da je ovako. Bez tradicija ne bi bilo ni na¬
rodne duše, ni mogućnosti civilizacije. Otkako čovjek postoji, on
se bavio dvjema velikim stvarima: stvarao je mrežu tradicija i
zatim nastojao, da je razori, pošto su se istrošila njihova blago¬
tvorna djelovanja. Bez tradicija ne bi bilo civilizacije, bez raza¬
ranja tih tradicija ne bi bilo napretka. Sva je poteškoća u tome,
da se nadje prava ravnoteža izmedju stalnosti i promjenljivosti
i ta je poteškoća golema. Kad se u nekom narodu kroz mnogo
generacija presolidno učvrste izvjesne navike, ne može ih on pro¬
mijeniti, kao Kina, koja nije podobna za usavršivanje. Velike re¬
volucije ništa ne koriste, jer se uvijek dogadja, da se ili poraskidani
dijelovi lanca opet spoje i da prošlost nepromijenjeno zavlada, ili
da poraskidani dijelovi ostaju raspršeni i onda za anarhijom brzo
slijedi dekadansa.
47
Zato je ideal po narod, da čuva uredbe prošlosti i da ih
neosjetljivo, malo pomalo mijenja. Taj se ideal teško ostvaruje.
Rimljani u staro doba, a Englezi u moderno doba gotovo su jedini,
koji su ga ostvarili.
Najvjerniji čuvari tradicionalnih ideja, koji se najupornije
protive svakoj promjeni, zacijelo su gomile i to naročito one kate¬
gorije gomila, koje sačinjavaju kaste. Ja sam se već pozabavio
konservativnim duhom gomila i dokazao, da se najstrašnije bure
svršavaju pukom promjenom riječi. Koncem prošloga vijeka moglo
bi se bilo pred razorenim crkvama, pred otjeranim ili pogubljenim
svećenstvom, pred općim progonom katoličkoga kulta misliti, da su
stare religiozne ideje izgubile svu svoju moć, a ipak je već za
nekoliko godina na općeniti zahtjev trebalo uspostaviti ukinuti kult
1
)
Stare su tradicije opet zagospodovale, pošto su na čas bile iz¬
brisane.
Nijedan nam primjer ne može bolje predočiti moć tradicija
nad dušom gomila. U hramovima ne stanuju najstrašniji idoli, ni
u palačama najsilovitiji despoti; ovi se mogu za čas skršiti, ali
nevidljivi gospodari, koji vladaju u našim dušama, oni izmiču
svakoj buni i popuštaju samo lakom izbljedjivanju vijekova.
§ 3. — Vrijeme.
U socijalnim, kao i u biološkim problemima jedan je od
najodlučnijih faktora vrijeme. Vrijeme je jedini pravi stvaratelj i
jedini veliki razarač. Vrijeme je od zrnaca pijeska stvorilo brdo
i podiglo do ljudskog dostojanstva mračnu stanicu geoloških doba.
Da se neki pojav preobrazi, dostaje, da posreduju stoljeća. S pra¬
vom je rečeno, da bi mrav, kad bi imao vremena pred sobom, mo-
1) Izvještaj nekadašnjeg člana konventa Foureroy-a, što ga
navodi Taine, u ovom je pogledu vrlo jasan:
»Ono, što se svagdje vidi po svetkovanju nedjelje i poha-
djanju crkvi, dokazuje, da se masa Francuza želi vratiti starim
običajima i nema više vremena, da se opiremo toj narodnoj
težnji... Velika masa ljudi treba religiju, kult i svećenike. Z a-
b l u d a j e n e k i h m o d e r n i h f i l o z o f a , k o j a j e i m e n e
p r e d o b i l a , vjerovati u mogućnost neke nastave, koja bi bila
tako raširena, da bi razbila religiozne predrasude; one su nebro¬
jenim bijednicima vrelom utjehe... Valja dakle ostaviti masi njene
svećenike, žrtvenike i kult«.
gao nivelirati Mont Blanc. Biće, koje bi imalo čarobnu moć, da
po svojoj volji mijenja vrijeme, imalo bi svu moć, koju vjernici
pridaju Bogu.
No ovdje nam se valja baviti samo utjecajem vremena na
genezu mišljenja gomila. S ovog gledišta njegovo je djelovanje
neizmjerno. Ono drži u svojoj ruci velike sile, kao na priliku
pleme, koje se ne mogu bez njega obrazovati. Ono čini, da se
sva vjerovanja radjaju, rastu i umiru: ono im daje njihovu moć,
a po njemu je ona i gube.
Vrijeme naročito pripravlja mišljenja i vjerovanja gomila
ili barem terrain, iz kojeg će ona niknuti. Zato se izvjesne ideje
mogu ostvariti u jednom, a ne mogu u drugom razdoblju. Vrijeme
nagomilava one goleme ruševine vjerovanja i misli, na kojima se
radjaju ideje nekog razdoblja. One ne niču slučajem ili pukom
srećom; korjenje svake od njih seže u daleku prošlost i zato se
moramo uvijek vraćati natrag, da im shvatimo genezu. One su
kćeri prošlosti i majke budućnosti, no uvijek robinje vremena.
Vrijeme je prema tomu naš pravi gospodar i dostaje, da se
vremenu dade maha, da se dočeka promjena svih stvari. Danas
se mnogo uznemirujemo zbog prijetećih težnja gomila, razaranja
i prevrata, što ih one naviještaju. Jedino vrijeme latit će se za¬
daće, da uspostavi ravnotežu. »Ni jedna se vladavina«, piše vrlo
opravdano Lavisse, nije za jedan dan osnovala. Političke i soci¬
jalne organizacije su djela, koja trebaju vijekove; feudalizam je
neodredjeno i kaotično postojao kroz vijekove, prije nego što je
našao svoja pravila; apsolutna je monarhija takodjer kroz vije¬
kove trajala, dok je napokon našla pravilna sredstva vladavine i
u tim razdobljima čekanja bilo je velikih nemira«.
§ 4. — Političke i socijalne uredbe.
Ideja, da uredbe mogu ukloniti društvene nedostatke, da je
napredak naroda posljedicom usavršenja uredbi i vladavina, te
da se socijalne promjene mogu naprosto dekretirati, ta je ideja još
uvijek općenito rasprostranjena. Iz nje je polazila francuska revo¬
lucija i savremene se socijalne teorije takodjer na nju oslanjaju.
Ni najupornija iskustva nisu još mogla ozbiljno uzdrmati
ovu golemu zabludu. Filozofi i historičari su uzalud nastojali, da
dokažu njenu apsurdnost. No ipak im nije bilo teško dokazati, da
su uredbe kćeri ideja, osjećaja i navika i da se ideje, osjećaji i
navike ne popravljaju time, što se popravljaju zakonici. Ni jedan
49
narod ne bira svoje uredbe po volji, baš kao što i nitko ne bira
boju svojih očiju ili kose. Uredbe i vladavine su produkti plemena.
One ne stvaraju neko razdoblje, već razdoblja stvaraju njih. Naro¬
dima se ne vlada, kako bi to htjeli časoviti hirovi, već kako to
zahtijeva njihov značaj. Potrebni su vijekovi, da se stvori neki
politički režim i vijekovi, da se promijeni. Uredbe nemaju nikakvu
unutarnju vrlinu, one nisu same sobom ni dobre ni loše. One, koje
su u danom času za dani narod dobre, mogu biti drugomu zazorne.
Na taj način nije u vlasti nekog naroda, da stvarno mijenja
svoje uredbe. On dakako može, uz cijenu žestokih prevrata, pro¬
mijeniti ime tim uredbama, no osnov se ne mijenja. Imena su puki
natpisi, kojima se historičar, koji hoće da pronikne dogadjaje, ne
treba mnogo da bavi. Tako na priliku najdemokratskija je zemlja
Engleska,
1
) koja živi pod monarhijskim režimom, dok najljući
despotizam vlada u španjolsko-amerikanskim republikama, unatoč
republikanskom ustavu. Usudom naroda vlada značaj naroda, a
ne vlada. Ovo sam stajalište pokušao utvrditi u svojoj prijašnjoj
knjizi, pozivajući se na kategoričke primjere.
Prema tomu je vrlo djetinjast posao, beskorisno upinjanje
govorničkih neznalica, tratiti vrijeme praveći razne ustave. Te će
već izgraditi potreba i vrijeme, ako smo dosta pametni, da pu¬
stimo ta dva faktora da rade. Anglo-Saksonci su to i učinili i to
je ono, što nam kaže njihov veliki historičar Macaulay na jednom
mjestu, koje bi morali naizust naučiti političari svih latinskih ze¬
malja. Pošto je predočio dobro, koje su mogli učiniti zakoni, koji
se čine s gledišta čistoga razuma kao neki kaos apsurdnosti i
opreka, uporedjuje on desetak ustava latinskih naroda Evrope i
Amerike, koji su nestali u velikim prevratima, s ustavom En¬
gleske i dokazuje, da se je posljednji mijenjao vrlo lagano i djelo¬
mično, pod utjecajem neposrednih potreba, a nikad spekulativnih
domišljanja. »Ne mariti nimalo za simetriju, ne mariti mnogo za
korisnost, ne uklanjati nikad anomaliju samo zato, jer je anoma-
1) Ovo priznaju i. u samim Udruženim državama najna¬
predniji repuklikanci. Amerikanski list »Forum« izrazio je netom
ovo kategoričko mišljenje riječima, koje ovdje priopćujem prema
»Revies of Reviews-u« od prosinca 1894.:
»Nikad ne valja zaboraviti, pa ni najgorljivijim neprijateljima
aristokracije, da je danas Engleska najdemokratičnija zemlja na
svijetu, ona, gdje se prava pojedinca najviše štuju i gdje pojedinci
imadu najviše slobode«.
48