Antonije ispoljava protivrečno ponašanje disciplinovanog ratnika i
bezvoljnog ljubavnika. Međutim, ta protivrečnost postoji samo na
površini, sve dok kontekst i .predmet' nisu razdvojeni. Sekspir pruža
stalno prisustvo jedne figure čiji se identitet ne narušava već ra
zotkriva urednim redosledom okolnosti. Dok posmatramo Antoni ja
kako se kreće među silama koje su ovaploćene u Cezaru i Kleopatri,
on se postepeno otkriva preko svojih reakcija, tako da je trenutak
njegove smrti istovremeno trenutak njegovog potpunog otkrovenja.
Pa ipak, nijednog trenutka mi zaista ne vidimo Antoni ja ,kao takvog*.
U slikarstvu, impresionizam pruža, kao što sam to već rekao,
krajnji primer napuštene stalnosti. On pokazuje lokalnu boju i lo
kalnu svetlinu izmenjene činiocima boje i svetline koji preovlada-
vaju u .đatoj situaciji. Međutim, ovo ne znači da slikar prihvata stav
zanemarivanja konteksta, koji je kao prvi pomenut, i prisiljavanja
uma da prikuje svaku tačku na slici u njenoj izolovanoj bojenoj
vrednosti. Slikar nikada ne bi mogao da proizvede lik pun značenja
prihvatajući mehanički postupak fotografije u boji. Istina, impre
sionisti su morali da se oslobode dejstva stalnosti .praktičnog' viđe
nja, ali ne zato da bi reprodukovali boju svake tačke mehaničkom
vernošću. Naprotiv, ta sloboda omogućavala je slikaru kao što je
Sezan da prikaže identitet jedne planine ili drveta kao zakonitu,
iako bogatu modulaciju bojenih vrednosti nastalu usled međusobnog
dejstva između predmeta i njegovog sveta. Takvo prikazivanje je
isto toliko udaljeno od previđanja dejstva konteksta koliko je daleko
od uklanjanja tog dejstva u korist jednoobraznog i možda stereotip
nog lika.
Razliku koju imam na umu ilustruje istoričar umetnosti Kurt
Bat (Badt), koji sučeljava naturalizam impresionista sa realizmom
simbolista, kao što su Gogen i Moris Deni (Gauguin, Maurice Denis):
»Simbolisti su izvukli svoj način prikazivanja sveta iz pojedinačnih
predmeta; oni su gradili oko jedinstvenih figura, sastavljali ga od pred
meta, na latinskom: res. Njihova namera bila je ista kao i u realista, bez
obzira na značenje koje su pridavali predmetima. Impresionisti su polazili
od impresija o celini, od veze sa stvarima, u koju su te stvari urastale
i koju su stvorile svojim prirodnim izrastanjem. . . Po svom shvatanju
sveta i po nameni svoje umetnosti, koja je imala kao zadatak da pokaže
to shvatanje, impresionisti su bili naturalisti (kad se reč natura upotrebi
u svom prvobitnom smislu nasct: koji se rađa, koji želi da postane, koji
izrasta). To znači da je u stvari postojala duboka razlika između te dve
umetničke tendencije. Ali, nema nikakve razlike u važnosti ili vrednosti
između ta dva shvatanja stvarnosti. Ona su dva podjednako ,dobra* vida
iste stvari. Jer ta stvarnost sveta postoji, u čovekovom shvatanju, kao
veza ali i kao odvijanje zato što to dvoje mogu da se zamisle i prikažu
samo u uzajamnom odnosu«.
APSTRAHOVANI OBLIK
Na više načina a ne samo na jedan, opažajno apstrahovanje
može da se razlikuje od apstrahovanja o kome govori tradicionalna
logika. Ovde se ne radi baš o tome da se zajednička svojstva izvuku
iz izvesnog broja određenih slučajeva. Ni .prava' veličina ni ,prava'
svetlina ili boja opaženog predmeta ne sreću se ni u jednom njegovom
44
stvarnom izgledu. Opažanje ukazuje na jedno drukčije shvatanje
apstrakcije, na mnogo vispreniju saznajnu radnju. Opažanje oblika
u trodimenzionalnom prostoru ilustruje ovo još upečatljivi je.
Dokle god se ništa drugo ne menja nego samo razdaljina jednog
predmeta od posmatrača, promena deluje samo na veličinu predmeta:
on se smanjuje ili raste ali inače ostaje isti. Međutim, nije tako ako
se menja ugao pod kojim se predmet opaža. U tom slučaju, na oblik
utiču preobražaji, koji su uglavnom složeniji od preobražaja što ih
pruža euklidovska geometrija, to jest, prosta translacija, obrtanje
ili održavanje u prostoru. Promena ugla dovodi nas u oblast projek-
tivne geometrije. Ona utiče na veličinu uglova predmeta i odnose
dužina; ona menja sve proporcije. Nastala deformacija je dosta gruba
kada je predmet dvodimenzionalan, kao što je pljosnata slika na
zidu. Još je gore kada promenljive projekcije trodimenzionalnog
predmeta, recimo, obične kocke izlažu pogledu promenljiv broj bočnih
strana. Ravna slika na zidu čuva bar svoju četvorostranost kao ne-
promenljivo svojstvo kroz sve projektivne transformacije. U slučaju
kocke, trodimenzionalan predmet sa osam uglova predstavlja se na
mrežnjači kao dvodimenzionalan predmet sa četiri ili šest uglova.
Uprkos ovoj transformaciji, telo stalnog oblika opaža se u više svojih
individualnih projekcija i kad se kocka obrće u prostoru ili se posma-
trač kreće oko nje. Ovde, dakle, imamo čak i radikalniji primer
apstrakcije u kojoj se apstrahovane komponente ne sadrže u odre
đenim predmetima iz kojih su izvučene. Nijedna projekcija kocke
nije kocka niti je sadrži kao deo svojih osobina. (Projekcije kocke
zadržavaju bar pravost svojih ivica kao nepromenljivi elemenat; kod
manje jednostavnih tela čak se i oblik ivica menja).
Kako je apstrakcija uopšte moguća pod takvim uslovima, isprva
je teško zamisliti. Ali, teškoća se smanjuje kada se setimo da ovde
ponovo razne projekcije tela nisu nasumce raštrkane u prostoru i
vremenu nego se javljaju kao zakonomerni redosledi postepene pro
mené. Fenomenolog Aron Gurvič (Gunvitsch) tvrdi da su »harmo
nija i usklađenost« raznih vidova u okviru redosleda dovoljni da
objasne opaženu stalnost oblika. On ukazuje na geštaltni princip
Mikelanđelovu primedbu da figura uvek treba da bude »zmijasta«,
to jest, spiralno uvijena. Ali drugi stilovi, naročito arhaički, nastoje
da se svaka figura komponuje od nezavisnih izgleda, pri čemu je
svaki potpun za sebe. Slična razlika postoji u slikarstvu, recimo, iz
među jedne egipatske zidne slike, ograničene na pravi profil i fron
talne izglede, i uvrtanja jednog Tintoreta.
Međutim, takve perspektivne reference ograničavaju se na to
da izgled jednog predmeta čine dinamičnijim time što nastoje na
nastavljanju s onu stranu datog izgleda. One potpomažu stvaranje
koherentnog redosleda izgledâ, ali nisu dovoljne da iz tog redosleda
izvuku nepromenljivi trodimenzionalni oblik fizičkog predmeta. Iz
gledi koji slede jedan drugi u nizu stapaju se na takav način da
se javljaju kao stanja jedne te iste postojeće stvari, ali opažaj ne
zadržava nužno svoj nepromenljivi oblik, niti pak on obavezno odgo
vara obliku fizičkog predmeta. Ovo se može videti u Valahovim i
Okonelovim (Wallach, O’Connel) eksperimentima o takozvanom kine
tičkom dubinskom efektu. Senka jednog predmeta koji se obrće pro-
jektovana na platno opaža se u nekim slučajevima .ispravno' kac
lik krupnog predmeta u kretanju. Ali kada se, na primer, pravou-
45
Dostları ilə paylaş: |