čajnog oblika i teško raspoznatljive. Njihovo jedinstvo nastaje samo
usled praznog prostora oko njih. Druga se mnogo bolje drže zajedno
i odlikuju se jasno određenim sopstvenim oblikom zato što im se
pojedinačni elementi uklapaju u neki red. Sedam najsvetlijih zvezda
Velikog medveda ili Velikih kola vide se kao četvorougao sa repom,
odnosno rudom na jednom uglu. Ovde opažajni odnosi uveliko pre-
vazilaze vezu samo po sličnosti. Ono što se vidi zaista je konstelacija,
u kojoj svaki pojedinačni elemenat ima jasno određenu i jedinstvenu
ulogu. I, zato što njen oblik može čulno da se shvati, ova konstelacija
takođe može da se uporedi sa poznatim predmetima slične vizuelne
strukture, kao što su, na primer, kutlača, kola ili plug ili, pak, repata
životinja. Njen odnos prema susednim konstelacijama uspostavlja se
daljim strukturalnim vezama, pošto dve njene zvezde ukazuju na
Polarnu zvezdu a njen »rep« vodi ka Arkturusu, mečkaru.
U većini primera koji su imali za cilj da pokažu kako sličnost
stvara opažajne grupacije, to dejstvo ne postiže se samo sličnošću.
Postavite nasumice izvestan broj žetona, belih i crnih, na neku ravnu
površinu, i videćete da se grupišu dosta labavi prema boji: crni se
ističu u odnosu na bele; površina je samo ujednačeno pegava. Ali,
čim beli žetoni obrazuju pravu liniju ili krug, oni se odmah i čvrsto
izdvajaju od crnih. To jest, sličnost će delovati ujedinjujuće samo
ako struktura čitavog sklopa upućuje na odgovarajući odnos. Za
potrebe našeg istraživanja to znači da saznajne radnje koje leže u
osnovi opažanja vizuelnih sklopova tipično spadaju u mnogo viši
red nego što je prosta veza po sličnosti. One zahtevaju više opažajne
inteligencije.
Treba samo pogledati na ulogu koju sličnosti među elementima
igraju u jednom umetničkom delu. Umetnici se često njima koriste
da bi postigli ono što je Pikaso (Picasso) nazvao sazvučjem. »Slike
su poezija i uvek su pisane u stihu sa plastičnim rimama, nikad u
prozi«, rekao je on Fransoazi Žilo (Françoise Gilot). »Plastične rime
su forme koje se međusobno rimuju ili stvaraju sazvučja bilo sa
drugim formama bilo sa prostorom koji ih okružuje...« Kada pos-
matrač otkrije takva sazvučja u slici, on će pomoću njih otkriti veze
koje mogu da budu bitne za njenu opštu strukturu. Tako se, na
primer, na Matisovoj (Matisse) slici Tabac Royal, vidi na levoj strani
jedna žena kako sedi prilično uglasto postavljena na uglastoj stolici,
a na desnoj strani smeštena je kruškasta mandolina na zaobljenoj
stolici (si. 52). Ova duhovita paralela bitna je za formalnu kompo
ziciju kao i za izraz i značenje slike. Posmatrač se navodi da spoji
ta dva motiva zato što oni preovladavaju slikom i smešteni su na
simetrično odgovarajućim mestima. Ali, u takvom delu postoje mnoge
druge sličnosti koje bi — ako im posmatrač dâ sličnu važnost — razorile
strukturu celine stvaranjem lažnih veza. Studenti se često pogrešno
navode da analizuju kompozicije loveći nasumce sličnosti oblika,
boje ili prostorne orijentacije, a ne poklanjajući pravu pažnju težini
odnosa u okviru celine. Kada se ima na umu beskrajno veliki broj
mogućnih odnosa u okviru prilično složenog vizuelnog sklopa, onda
je krajnje delikatan saznajni zadatak da se bilo kom određenom
slučaju odredi njegovo pravo mesto u hijerarhiji celokupne strukture.
Na primer, jedan student istorije umetnosti jednom prilikom je u
mom razredu nastojao na tome da za tačno opažanje fasade Pala-
dijeve (Palladio) crkve II Redentore treba da se razmotri trougao
4*
51
Slika 52 Anri Matis, Tabac Royal, 1943. Zbirka Albert D. Lasker
Slika 52A
dopunjen tačkastim crtama na slici 52A. Videće se da taj odnos, iako
postoji, mora da ostane podređen da se ne bi narušila opšta simet
rija dvaju zabata, koji se preklapaju.
52
Slika 53 Katedrala San Rutino u Asiziju
Hijerarhija kompozicijskog poretka određuje koji delovi opšteg
sklopa treba da se sagledavaju zajedno, a koji nemaju nikakve među
sobne veze. Romanska fasada, kao na katedrali San Rufino u Asiziju,
može da se potpodeli na gornjem nivou hijerarhije u tri horizontalna
sloja, naime prizemlje, prvi sprat i trougaoni zabat krova (si. 53).
Svaka od ovih glavnih jedinica sadrži dalju, drugorazrednu potpodelu:
grupu od troja vrata u prizemlju, tri prozora na prvom spratu. Sva
vrata i prozori dele se, opet, na dalje sklopove, koji mogu da se
prate sve do najsitnijih pojedinosti. Ovo raslojavanje strukturalnih
nivoa ukazuje na izvesne odnose a onemogućuje druge. Jedinstvo
celine nije postignuto naglim povezivanjem sličnosti između, recimo,
velikih i dominantnih i m alih i beznačajnih formi; jedino postepeno
silaženje sa nivoa na nivo vodi od jednog do drugog, tako da samo
pomoću ove posredne, stepenaste lestvice može sličnost među hije
rarhijski udaljenim elem entim a da doprinese jedinstvu celine.
Prilikom rešavanja problema, često je nužno da se potraži isto-
vetnost elem enata čiji je oblik rasturen preovladavajućom struktu
rom celine. Ilustraciju za ovo nalazimo u dobro poznatim ogledima
u kojima čovek ili životinja moraju da pronađu određenu figuru u
većem kontekstu. Opšti sklop može da bude tako organizovan da
kida osnovne veze u figuri koju sadrži, a povezuje neke elem ente
figure sa drugima koji pripadaju okolnim formama. Takve opažajne
odnose često pojačavaju funkcionalne veze uspostavljene u prošlosti.
Te veze, takođe, čine deo vizuelnog lika sa kojim se suočava reša-
valac problema. Tako je, na primer, Volfgang K eler (Kohler) poka
zao da šimpanzo nije morao da uspe da u grani drveta vidi štap
koji mu je potreban da bi pribavio sebi hranu. Ovde se opažajna
53
Dostları ilə paylaş: |