VIZUELNI NAGOVEŠTAJI I BLESAK OTKRIĆA
Među psiholozima, Edvard B. Tičener (Titchener) imao je dara
i hrabrosti da tačno kaže ono Što je video, bez obzira da li je to
odgovaralo važećoj teoriji opažanja. U svojim Predavanjima o ogled
noj psihologiji misaonih procesa, iz 1909, on kaže:
»Moj um, kada uobičajeno radi, prilično je potpuna galerija slika
— i to, ne završenih slika nego impresionističkih zabeleški. Kad god
pročitam ili čujem da je neko učinio nešto skromno, ili dostojanstveno,
ili ponosno, ili ponizno ili učtivo, ja vidim vizuelan nagoveštaj skromnosti,
ili dostojanstva, ili ponosa, ili poniznosti ili učtivosti. Veličanstvena juna
kinja priče otkriva mi se kao visoka figura, čiji jedini vidljivi deo jeste
ruka koja pridržava čelično sivu suknju; ponizni molilac otkriva mi
jednu pognutu figuru, čiji su jedini jasan deo pognuta leđa, a ponekad
i ruke u omalovažavanju uzdignute ispred nepostojećeg lica . . . Svi ovi
opisi mora da su ili sasvim očigledni ili nestvarni kao bajke.«
Ovo je bio glas novog doba. Onoliko jasno koliko se to recima
može, Tičener je ukazao na to da nepotpunost mentalnog lika nije
prosto stvar rasparčavanja ili nedovoljnog poimanja, nego je pozi
tivno svojstvo, koje pravi razliku između mentalnog pojma jednog
predmeta od fizičke prirode samog tog predmeta. On na taj način
izbegava grešku draži ili — kako to on opravdano predlaže da se
zove — grešku stvari ili grešku predmeta, to jest, pretpostavku da
je slika stvari u mozgu istovetna sa svim ili sa većinom objektivnih
svojstava te stvari.
Značajno je ovde pozivanje na slikarstvo i impresionizam. Ti-
čenerov opis vizuelnog doživljaja razlikuje se suštinski od opisa dru
gih psihologa kao što su se razlikovale slike impresionista od slika
njihovih prethodnika. Iako su umetnici pre generacije Eduara Ma-
nea (Edouard Manet) u stvari dopuštali sebi znatne slobode u odnosu
na predmete koje su slikali, vladalo je opšteprihvaćeno uverenje da
slika mora imati za cilj da verno liči na prirodu. Tek sa impresio
nistima estetička teorija je odista počela da prihvata gledište da
je slika proizvod duha a ne talog fizičke stvarnosti. Na shvatanju
da se lik načelno razlikuje od fizičkog predmeta zasniva se moderna
nauka o umetnosti. Sličan temeljan raskid sa tradicijom dogodiće
se u psihologiji vizuelnog doživljaja nekoliko desetina godina kasnije.
Poređenje s impresionističkim slikarstvom može isto tako da
nam pomogne da razumemo prirodu Tičenerovih »vizuelnih nago-
veštaja« i »otkrića«. Umesto da oblik ljudske figure ili drveta izvedu
do tančina, impresionisti su ga nagovestili samo sa nekoliko poteza
četkom, koji nisu imali za cilj da stvore iluziju potpuno izvedene
figure ili drveta. Naprotiv, da bi poslužio kao podstrek željenom
dejstvu, svedeni sklop poteza trebalo je opažati takvim kakav on
jeste. Međutim, ponovo bi se načinila greška draži ako bi se pro
istekli doživljaj poistovetio sa potezima koji su ga izazvali. Željeno
dejstvo u stvari bili su nagoveštaji i trenutna otkrića kao blesak,
pokazivači pravca i boje a ne određenih obrisa i površina boje.
Na tkivo poteza bojom na platnu posmatrač ie reagovao onim što
najbolje može da se opiše izrazom sklop vizuelnih sila.
91
Neuhvatljivo svojstvo takvih čulnih doživljaja teško može da
se izrazi rečima, zato što je jezik tako podešen da stvari opisuje
njihovim opipljivim, materijalnim dimenzijama. Ali, to svojstvo je
neprocenjivo za apstraktnu misao zato što pruža mogućnost da se
neka tema vizuelno svede na skelet suštinskih, dinamičkih odlika,
od kojih nijedna nije opipljivi deo stvarnoga predmeta. Ponizni mo-
lilac apstrahuje se u tek nabačenu pognutu figuru. A ovo opažajno
apstrahovanje nastaje bez uklanjanja iz konkretnog doživljaja, pošto
se ponizni naklon ne razume samo kao naklon poniznoga molioca
nego se sagledava kao sam molilac.
Obratite pažnju da ti likovi, iako neodređeni u svojim obrisima,
površinama i bojama, mogu veoma tačno da u posmatraču ovaplote
sklopove sila koje su pobudili. Prema jednoj raširenoj predrasudi,
ono što nije oštro opcrtano, što nije potpuno i što nema sve poje
dinosti, mora obavezno da bude i neodređeno. Ali u slikarstvu, na
primer, jedan oštro opcrtan Holbajnov ili Direrov portret (Holbein,
Dürer) nije opažajno određeniji od tkiva što ga čine potezi četkom
kojima jedan Frans Hals ili Oskar Kokoška određuju ljudsko lice.
U matematici, topološki iskaz ili crtež označava prostorni odnos kao
sadržanost u nečemu ili preklapanje, sa krajnjom preciznošću iako
stvarne oblike ostavlja sasvim neodređene. U logici, niko ne tvrdi
da opštost jednog pojma čini taj pojam neodređenim zato što mu
nedostaju osobene pojedinosti; nasuprot tome, usredsređivanje na ne
koliko bitnih oblika smatra se kao način za izoštravanje pojma. Zašto
nismo voljni da prihvatimo da isto to može da važi i za mentalni
lik? U umetnostima, svođenje ljudske figure na jednostavnu geo
metriju izražajnog pokreta ili stava može da izoštri lik baš na taj
način. Zašto to ne bi bilo isto tako i u mentalnim slikama? I ovde
Tičenerova zapažanja mogu da nam budu od pomoći. On je pozvao
svoje studente da uporede istinsko klimanje glavom sa mentalnim
klimanjem, koje označava slaganje sa nekim tvrđenjem, ili istinsko
nabiranje obrva i čela sa mentalnim nabiranjem, koje izražava išču-
đavanje. »Opaženo klimanje i mrgođenje je grubo i sirovo u obrisu;
zamišljeno klimanje i mrgođenje ocrtano je jasno i istančano.«
Svakako, jedan skicuozan lik, naslikan na platnu ili viđen okom
posmatrača, može da bude neoštar i zbrkan, ali takva ista može da
bude i veoma brižljivo urađena slika. Ovde se radi o bezobličnosti,
a ne o nedostatku pojedinosti ili oštrine. Ona zavisi od toga da li
je strukturalni skelet lika organizovan i sređen. Slaganje slika zdrav
lja, bolesti, zločinstva ili porodičnog čoveka, — koje je Fransis Gol-
ton (Francis Galton) dobio na taj način što je slagao, kopirao jednu
preko druge, portretne fotografije više ličnosti — nejasne su i malo
kazuju zato što su bezoblične a ne zato što nisu oštre.
KOLIKO JEDAN LIK MOŽE DA BUDE
APSTRAKTAN
Dosad sam govorio o mentalnim slikama ili likovima fizičkih
predmeta, kao što su ljudske figure ili predeli. Neki od tih likova
bili su podstaknüti apstraktnim pojmovima kao što su smernost, ili
ozbiljnost ili, pak, ponos. Takođe, vizuelni sadržaj nekih od tih
likova bio je sveden na čiste bleske oblika ili pravca, tako da za
92
Dostları ilə paylaş: |