pojam o mašti ili uobrazilji — pojam koji ljudskom umu ne prizna
je ništa stvaralačkije od sposobnosti da se kombinuju mehanički
reprodukovani »komadi stvarnosti«.
Da slike u sećanju mogu da budu nepotpune, često se poka
zalo u ogledima. Kurt Kofka saopštava u jednoj oglednoj studiji iz
1912. da je jedan od njegovih ispitanika, zamoljen da reaguje na
dražnu reč pravnik, izjavio: »Video sam jedino neku torbu za spise
pod nekakvom rukom!« Još češće, u sećanju se jedan predmet ili
grupa predmeta pojavljuju na praznoj osnovi, potpuno lišeni svoje
prirodne okoline. Uskoro ću pokazati da se istančane apstrakcije koje
se obično sreću u mentalnim slikama ne mogu objasniti time što će
se jednostavno tvrditi da slike u sećanju često ne uspeju da repro-
dukuju neke delove celog predmeta. Čak i ovaj primitivni postupak
apstrahovanja odabiranjem ne može na zadovoljavajući način da se
objasni teorijom koju sadrži Berklijev primer.
Postoji suštinska razlika između Berklijevog »ljudskog tela bez
udova« i pravnikove ruke koja drži torbu za spise. Berkli govori
o fizički nepotpunom predmetu — osakaćenom trupu ili vajanom
torzu — koji je potpuno opažen. U Kofkinom primeru, potpun pred
met je nepotpuno opažen. Pravnik nije nikakav anatomski odlomak,
nego se vidi samo jedan njegov značajan detalj. Razlika je otpri
like kao između mermernog torza vidljivog pri punoj dnevnoj svet-
losti i potpunog tela delimično otkrivenog baterijskom svetiljkom.
Ova vrsta nepotpunosti tipična je za mentalne slike. Ona je proiz
vod selektivnosti uma, koji je sposoban za nešto bolje nego što je
razmatranje verno zabeleženih odlomaka.
Paradoks da se jedna stvar vidi kao potpuna, ali nepotpuno,
poznat je iz svakodnevnog života. Čak i u neposrednom opažanju,
ako jedan posmatrač baci pogled na advokata ili sudiju, on će
možda da vidi jedva nešto više od glavnih odlika ruke koja nosi
torbu za spise. Međutim, pošto se neposredno opažanje uvek događa
na pozadini celokupnog vidljivog sveta, njegov selektivni karakter
nije očigledan. Lik u sećanju, s druge strane, ne poseduje takvu
pozadinu što je čine draži. Stoga se ono očiglednije ograničava na
nekoliko glavnih odlika, koje odgovaraju možda svemu od čega je
prvobitni vizuelni doživljaj dopro na prvom mestu ili sačinjava de-
limične sastojke koje je ispitanik izvukao iz potpunijeg traga u seća
nju kada se od njega zatražilo da zamisli jednog pravnika. To je
kao da, radi likova, čovek može da se posluži tragovima u sećanju
onako kako može da se posluži materijalom draži u neposrednom
opažanju. Ali, pošto mentalni likovi mogu da se ograniče na ono
što um aktivno i probirački traži, njihove dopune često su »amo-
dalne«, to jest, opažene su kao prisutne, ali nisu vidljive.
Sposobnost uma da delove tragova u sećanju uzdigne iznad
praga vidljivosti pomaže da se odgovori na pitanje: kako pojmovno
mišljenje može da počiva na likovima ako se osobenost likova ne
slaže sa opštošću misli? Naš prvi odgovor jeste da mentalni likovi
mogu da budu selektivni. Prilikom mišljenja, čovek može da se
usredsredi na ono što je bitno, a da iz vidljivosti ukloni ono što
nije. Međutim, ovaj odgovor uzima u obzir samo najgrublju defini
ciju apstrakcije, naime, uopštavanje pomoću izdvajanja pojedinih
elemenata. Ako malo podrobnije razmotrimo podatke dobivene ogle-
dima, moraćemo da se pripitamo da li su u stvari mentalni likovi
mnogo tanani je oruđe, sposobno da posluži manje primitivnoj vrsti
apstrakcije.
Berkli se nije libio da prizna da postoje fragmentarni mentalni
likovi. Ali, shvatio je da takvo rasparčavanje nije dovoljno da se
proizvede vizuelni ekvivalenat jednog pojma. Da bi se predočio
pojam o konju, bilo je potrebno nešto više nego što je sposobnost
da se zamisli konj bez glave ili bez nogu. Taj lik morao je da
izostavi sve one osobine po kojima se konji međusobno razlikuju; a
to je, po Berklijevom mišljenju, bilo neizvodljivo.
Kada je, na početku našega veka, ovaj ogled stvarno izveden,
nekoliko pouzdanih istraživača, koji su radili nezavisno, ustanovili
su da je opštost baš ono što su ispitanici pripisivali likovima koje
su videli. Alfred Bine (Binet) podvrgao je bio svoje dve ćerčice,
Armamdu i Margaritu, dugom i iscrpnom ispitivanju. Jednom pri
likom, zatražio je od Armande da posmatra šta se događa kada
izgovori reč šešir. Zatim ju je upitao da li je tada zamišljala neki
poseban šešir ili uopšte šešir. Odgovor njegove ćerčice predstavlja
klasičan primer samoposmatranja: C’est mal dit: en général — je
cherche à me représenter un de tous ces objets que le mot rassemble,
mais je ne m’en représente aucun.« (»Izraz ,uopšte’ nije dobar izraz
— ja pokušavam da predstavim sebi jedan od onih mnogih pred
meta koji reč šešir okuplja pod sobom, ali ne uspevam da pred
stavim ni jedan«). Kada se od Margarite zatražilo da reaguje na
reč sndg, njoj je prvo pala na pamet neka fotografija, a onda je
rekla: »Videla sam sneg kako pada. . . uopšte. .. ne mnogo jasno.«
Bine ukazuje na to da je Berkli opovrgnut kada je jedna od devoj-
čica saopštila: »Vidim jednu ženu koja je obučena, ali ne može se
reći da li joj je haljina bela ili crna, svetla ili tamna.«
I Kofka je, koristeći se sličnim postupkom, dobio mnogo Allge-
meinvorstellungen (opšte likove) koji su često bili sasvim »nejasni«
— uzlepršalu trobojnicu, prilično tamnu, tako da se ne zna da li
su boje vodoravne ili uspravne; voz za koji ne može da se razazna
da li je teretni ili putnički; novčić na kome se ne vidi kolika mu
je otisnuta vrednost; »shematsku« figuru koja može da bude i ženska
i muška. (U jednoj novijoj studiji, O čemu ljudi sanjaju, amerika-
nac Kelvin S. Hol (Calvin, Hali) utvrdio je da u od deset hiljada
snova koje je prikupio od muškaraca i žena, dvadeset i jedan pro-
cenat ličnosti koje se u njima sreću nemaju određen pol.)
Kada se čitaju izveštaji o ovim ogledima, primećuje se u for
mulaciji i ispitivača i ispitanika težnja da se paradoks likova koji
su istovremeno posebni i opšti zaobiđe na taj način što će se reći
da su ti doživljaji neodređeni ili nejasni: ne može se utvrditi da li
je predmet plav ili crven zato što lik nije dovoljno oštar! Takav
opis ima tendenciju da ovaj fenomen predstavi kao čisto negativan,
pri čemu se podrazumeva da bi ispitanik, kada bi samo mogao da
predmet razazna malo bolje, bio u stanju i da kaže da li je on
crven ili plav. Ali, negativni fenomeni uopšte ne postoje. Doživljava
se nepotpuni lik ili se ne doživljava, a ako se doživljava, onda je
Berklijev problem još i sada naš.
00
Dostları ilə paylaş: |