postavimo da se jedan sklop sastoji od tri oblika, crvenog, plavog
i ljubičastog između njih (si. 35). Ako su oblici takvi da se jednostav
niji opšti oblik dobija kada se vide dva oblika koji se uzajamno
preklapaju — oval i kvadrat — a ne tri oblika jedan uz drugi, javlja
se sledeća opažajna problemska situacija. Raspored boja ukazuje na
jedan red koji se zasniva na tri odvojene, dodirne jedinice. Karakter
oblika sugeriše dve jedinice koje se preklapaju. Kako ovaj suštinski
sukob može da se dovede do zadovoljavajućeg rešenja? Ako se boja
srednje jedinice uglavnom usklađuje, to jest predstavlja približnu
mešavinu drugih dveju boja, sjedinjujući oset ljubičaste rascepiće
se na svoje sastavnice, crvenu i plavu. Videće se kao dve boje, jedna
iza druge, čime se dobija utisak providnosti. Uočavajući i upotreb
ljavajući određeni odnos između te tri boje, naime, P = LJ + C,
opažanje restrukturiše sjedinjujuću srednju boju na taj način što
se vidi superpozicija dveju boja tamo gde bi se inače videla jedna
boja. Ovo duhovito rešenje prilagođuje red boja redu oblika. U tak
vim slučajevima, opažajno rešenje problema teži da se prikaže veoma
brzo, te se postavlja samo pitanje da se preuređenje nezadovoljava
juće organizacije draži obavi u činu samog opažanja, a ne u nekoj
drugostepenoj razradi opažaj nog proizvoda.
U prirodnim uslovima, čulo vida mora da savlada više od jednog
ili dva predmeta u isto vreme. Najčešće, vidno polje je pretrpano
i ne podaje se integrisanoj organizaciji celine. U tipičnoj životnoj
situaciji, čovek se usredsređuje na neke odabrane oblasti ili pred
mete ili na neke opšte crte dok je struktura preostalog delà neod
ređena i labava. U takvim okolnostima, opažanje oblika dejstvuje
samo delimično.
U umetničkim delima, na primer u slikama, može se zapaziti
kako se čulo vida koristi svojom organizacionom moći u najvećoj
mogućoj meri. Kada, recimo, slikar pejzažista odabere neki određen
predeo da bi naslikao jedan od svojih pejzaža, on ne samo da odabira
i preuređuje ono što nalazi u prirodi; on mora da reorganizuje čitavu
vidljivu materiju da bi se uklopila u poredak koji je on otkrio,
izumeo, pročistio. I baš kao što je izumevanje i razrada takvog jednog
lika dugačak i često tegoban proces, tako se i opažanje umetničkog
delà ne postiže iznenada. Najčešće, posmatrač počinje odnegde, po
kušava da se orijentiše u odnosu na glavni skelet delà, traži akcente,
eksperimentiše probnom formalnom shemom da bi video da li odgo
vara celokupnom sadržaju, i tako dalje. Kada je istraživanje uspešno,
vidi se da delo lepo leži u odgovarajućoj strukturi, što posmatraču
ujedno osvetljava značenje delà.
Jasnije nego bilo koja druga primena očiju, hvatanje u koštac
sa umetničkim đelom otkriva koliko je aktivno zadatak građenja
oblika uključen u ono što se podrazumeva pod jednostavnim nazi
vima »viđenje« ili »gledanje«. Doživljaj prilično bespomoćnog tra
ganja za datim likom, a zatim iznenadnog nalaženja ključa za ono
što je u početku izgledalo kao prosto nagomilavanje oblika uobičajen
je u dobro obavljenom poslu procenjivanja umetničkog delà. Takav
doživljaj je najjasniji i najupečatljiviji primer onog aktivnog istra
živanja oblika i vizuelnog reda o kojem se uvek radi kad god neko
posmatra nešto.
36
3. INTELIGENCIJA VIZUELNOG
OPAŽANJA (II)
Nastojao sam da pokažem da vizuelno opažanje nije pasivno
beleženje materijala draži već aktivna delatnost uma. Ćulo vida dej-
stvuje selektivno. Opažanje oblika sastoji se u primeni formalnih
kategorija, koje mogu da se nazovu vizuelnim pojmovima zbog svoje
jednostavnosti i opštosti. Opažanje uključuje i rešavanje problema.
Kao sledeće, razmatraću jednu nešto tananiju opažajnu radnju.
Veličina projekcije na mrežnjači menja se, kao što sam napo
menuo ranije, sa udaljenošću fizičkog predmeta draži od posma-
trača. Stoga, bar što se tiče samog predmeta, dubinska dimenzija
iskrivljuje obaveštenje. Na primer, za jedan predmet koji stvarno
zadržava svoju veličinu, može oku da se saopšti da se za vreme kre
tanja smanjuje ili povećava. Isto to važi i za oblik. Projekcija jednog
predmeta na mrežnjači menja se zavisno od njegovog mesta u odnosu
na posmatrača. Postoje i druge takve opažajne promene. Svetlina i
boja nekog predmeta zavise delom od svetline i boje izvora koji ga
osvetljuje, kao i od prostorne lokacije predmeta u odnosu na svetlosni
izvor i posmatrača.
ODUZIMANJE KONTEKSTA
Um se ovde sreće, na elementarnom nivou, sa prvim primerom
opšteg saznajnog problema koji nastaje zato što se sve u ovom svetu
javlja u kontekstu i trpi dejstvo tog konteksta. Kada se lik nekog
predmeta menja, posmatrač mora da zna da li je razlog promeni
sam predmet, ili okolina ili i jedno i drugo, inače neće razumeti ni
predmet ni njegovu okolinu. Iako to dvoje izgledaju isprepleteni, može
se pokušati da se razdvoje, naročito na taj način što bi se jedan te isti
predmet posmatrao u različitim kontekstima i jedan te isti kontekst
kako deluje na različite predmete.
Predmet koji se posmatra mora, dakle, da se izdvoji iz svog
konteksta. Ovo može da se uradi na dva u osnovi različita načina.
Posmatrač može da poželi da ukloni kontekst da bi se doprlo do
predmeta kakav on jeste i kako se ponaša sam po sebi, kao da
postoji u potpunoj izdvojenosti. Ovo može da se učini kao jedini
mogući način da se ostvari apstrahovanje. Međutim, posmatrač može
takođe da poželi da posmatranjem iznađe sve promene kojima pred
met podleže i koje pobuđuje usled mesta i funkcije u svojoj sredini.
Ovde apstrahovanje, izdvajajući predmet, ne ostavlja po strani dej-
37
Dostları ilə paylaş: |