OPAŽANJU TREBA VREMENA
Dobar deo novijih razmatranja opažanja oblika mogao bi da
dovede do uverenja da je za njegovo objašnjenje veoma važno da
li se događa spontano, bez priprema, ili se, pak, omogućuje poste
penim procesom učenja. U stvari, ne radi se uopšte o tome, jer je
za prirodu saznajnog procesa koji se ovde opisuje malo važno da li
se on događa brzo ili polako. Većina organskih postupaka prolazi
kroz fazu učenja i biološkog sazrevanja. Važno je o kakvoj se vrsti
učenja radi. Da li početna nesposobnost da se vidi oblik nastaje
usled nedostataka sličnog iskustva sa kojim sadašnji nadražaj može
da se uporedi? Ili je pak veštini poimanja strukture jednog vizuelnog
sklopa potrebno vreme da bi se usavršila? Sticanje opažaj a u ovom
drugom smislu bilo je predmet studija nemačkih psihologa o onome
što oni zovu Aktualgenese. Oni su ovom problemu između ostalog
prilazili i tako što su rekonstruisali neuhvatljivi i često suviše brzi
proces na taj način što su jedan sklop pokazivali nedovoljno, tj. samo
za delić sekunde, tako da je posmatrač dolazio do potpunog poimanja
samo postepeno, posle višestrukog pokazivanja. Pod takvim uslovima,
opažanje ima tendenciju da počinje difuznom, nediferentovanom celi-
nom, koja se progresivno menja i razrađuje. Da bih pokazao koliko
malo ti procesi liče na mehaničko beleženje draži, prevešću jezgroviti
tekst jednog od tih istraživača, Gotfrida Hausmana (Gottfried Haus-
mann):
»Eksperimentalna situacija jasno je ubedila ispitivače da se za ono
što popularno zovemo opažajnim saznanjem ne može reći da je jedno
stavno, neposredno, čisto čulno odražavanje. Naprotiv, ono se rađa u
procesu višestrukih, uzajamno isprepletenih, selektivnih, apstrahujućih pa
čak i stvaralačkih činova obrazovanja. Tok kojim se takav proces odvija
može da bude ili organski dosledan ili zamršen, dvosmislen i vijugav.
Ponekad će mašta izostaviti date podatke, ali kada proces teče organski,
on kroz niz faza i svojstava, koji potiču jedni iz drugih, ali su istovre
meno specifični i organizovani u svom okviru, vodi ka cilju što ga je
zadatak postavio.«
Slično tome, u najranijem tekstu o geštaltnoj psihologiji, fon
Erenfelz (von Ehrenfels) je nastojao na »naporu« koji je potreban
da bi se jedan geštalt sklopio. Ističući da se sposobnost viđenja oblika
ne postiže prosto ponavljanim izlaganjem nadražajima, geštaltni psi
holozi nemaju u isti mah razloga da sugerišu kako se geštalt pojav
ljuje sa automatskom spontanošću.
Ono što važi za oblik, vredi i za boju. Pomenuo sam ranije da
se u fiziološkom smislu ono mnoštvo svetlosnih talasnih dužina koje
odgovaraju raznim nijansama tonova obrađuje u nekoliko tipova
prijemnika, pojedinačno osetljivih na jednu boju ili opseg boja, od
kojih se kombinovanjem dobijaju određene nijanse. U psihološkoj
oblasti, viđenje boja zasniva se na nekoliko čistih, elementarnih
svojstava, koja nipošto nisu nužno ili jednostavno vezani za fizio
loške tipove prijemnika. Kao što su opaženi oblici manje-više slo
žene razrade jednostavnih oblika, tako se i sklopovi boja sagledavaju
kao razrade elementarnih, čistih svojstava žute, crvene, plave. Tu
i tamo, ta svojstva se sreću u svojoj čistoti, ali najčešće su to meša-
vine, koje se opažajno shvataju kao kombinacije primarnih boja, koje
32
im leže u osnovi. Neke od tih kombinacija su same po sebi dovoljno
precizne da bi same za sebe funkcionisale kao vizuelni pojmovi, npr.
narandžasta, zelena ili purpurna. U sistemu boja, koji nalazimo, na
primer, u jednoj slici, ti sekundarni pojmovi služe kao prelazne veze
između primarnih boja, koje predstavljaju osnovu sistema. To je
hijerarhijski sistem, sličan sistemu tradicionalne logike, u kojoj
mnoštvo određenijih pojmova potiče od nekoliko osnovnih, čime se
stvara red, koji definiše prirodu svakog elementa njegovim mestom
u celini.
Ima prilično podataka o tome da se shvatljivost oblika i boja
menja, zavisno od vrste, kulturne grupe, obrazovanja posmatrača.
Ono što je racionalno za jednu grupu biće iracionalno za drugu,
to jest, ne može da se poimi, razume, uporedi ili upamti. Ima razlika
u ovom pogledu između različitih životinjskih vrsta, između čoveka
i životinje i između različitih vrsta ljudi. Pacov po svoj prilici ne
opaža razliku između kruga i kvadrata. Za neke ljude, petougaonik
je savršeno shvatljiva vizuelna figura, dok je za druge on nešto
okruglasto čija uglastost nije izvesna. Deca teško raspoznaju neke
boje koje za odrasle imaju jasno određen karakter. Neke kulture ne
stavljaju zeleno i plavo pod zasebna opažajna poglavlja. U okviru
granica, obrazovanje će tačnije odrediti kategorije pristupačne po
jedincu.
KAKO MAŠINE ČITAJU OBLIK
Možda posebna priroda opažanja oblika najbolje može da se
objasni kada se uporedi sa nedavnim istraživanjima o tome kako
mašina raspoznaje pojedinačne sklopove. Zadatak se sastoji u tome
da se naprave uređaji koji mogu da čitaju takve oblike kao što su
slova ili brojevi, ali ne samo u standardizovanim verzijama nego i u
širokom opsegu varijacija koje se sreću kada razni ljudi pišu iste
brojeve ili kada se štampa raznim tipovima slova. Ono što je ne-
promenljivo kod brojke 3 ili slova B mora da se izdvoji, bez obzira
kakav poseban oblik ono dobije. Mašina počinje na taj način što
postupa tačno kao oko: razbija neprekidni sklop draži u mozaik
isprekidanih delića, od kojih se svaki beleži odvojenom fotoelek-
tričnom ćelijom. Ovo je postupak takozvanog digitalnog kodovanja,
koje pretvara nadražaj u skup diskretnih jedinica, od kojih svaka
saopštava prisustvo ili odsustvo određenog opažajnog svojstva. Mozaik
ne čuva i ne pokazuje nikakav poseban sklop, sa izuzetkom što tač-
kice nisu nasumce raštrkane već zadržavaju svoje određeno mesto
u odnosu na susedne tačkice. Može se pokušati da se oblik izvede iz
takvog mozaika stapanjem grupa susednih pozitivnih impulsa u ne
prekidne mase ili sačinjavanjem neprekidnih linija od neisprekidanih
lanaca impulsa. Sastavljajući sve slične elemente i odvajajući ih od
drukčijih, mašina dobija grub sklop, koji zatim može po zahtevu da
pročišćava uklanjanjem malih nepravilnosti, ispuštanjem izdvojenih
delića, ispravljanjem gotovo pravih linija, itd. Ovo je ona vrsta sle-
pog uklapanja komada koje ne ide dalje od otkrivanja sličnosti ili
nesličnosti između susednih elemenata i u kome dobiveni oblik dolazi
kao iznenađenje — otprilike kao kad dete linijom spaja tačkice i
na kraju shvati da je nacrtalo zeku.
33
Dostları ilə paylaş: |