ligencije. Ali, iako se u muzici obavlja mišljenje najvišeg reda, ono
je mišljenje o muzičkom univerzumu i u okviru njega. Ono može
da ukazuje na fizički svet ljudske egzistencije samo posredno i jedva
bez pomoći drugih čula. Ovo stoga što su čujne informacije o tom
svetu prilično ograničene. O ptici, ono nam daje tek nešto malo više
od ,njene pesme. Ono je ograničeno prema šumovima koje stvari
proizvode. U njih spadaju zvuci jezika, ali oni dobijaju značenje tek
povezivanjem sa drugim čulnim podacima. Tako, muzika po sebi
jedva da je mišljenje o svetu. Velika vrlina viđenja je u tome što
je ono ne samo visoko artikulisan medijum nego što njegov univer
zum pruža neiscrpno bogate informacije o predmetima i događajima
spoljnjega sveta. Stoga, viđenje je medijum misli prvoga reda.
Pogodnosti čula vida nisu samo dostupne umu; one su neophod
ne za njegovo funkcionisanje. Kad opažanje ne bi bilo ništa bolje
nego što je pasivno primanje informacija, očekivalo bi se da se um
ne bi uznemiravao ako bi se za trenutak ostavio bez takvog uloga
i da bi zaista mogao da pozdravi taj predah. Ogledi o lišenosti čulnih
utisaka pokazali su, međutim, da to nije tako. Kada se čula vida,
sluha, pipanja i kretanja podvrgnu jednoličnoj draži — samo difuzna
svetlost za oči i ujednačeno zujanje za uši — poremećeno je čitavo
mentalno funkcionisanje ličnosti. Društveno prilagođavanje, smirenost
i sposobnost mišljenja duboko se oštećuju. Za vreme monotonih ča
sova ogleda, ispitanik, utvrdivši da nije sposoban da misli, zamenjuje
spoljnu draž čula prisećanjima i izmišljanjem likova, koji ubrzo
postaju uporni i izmiču se kontroli, nezavisni od čovekove volje kao
nešto nametnuto spolja. Ti likovi mogu da se pretvore u pravu halu
cinaciju; (u duševnim bolnicama, utvrđeno je da bolesnici više halu-
cinišu u goloj sredini sa malo draži). Toliko su stvarna ta viđenja
da posle ogleda neki ispitanici izjavljuju da su sada skloni da više
veruju u natprirodna priviđanja. Ovi očajnički pokušaji uma da
zameni draž koja mu nedostaje pokazuju da je umesto proste spo
sobnosti za primanje, aktivnost čula neophodan uslov za funkcioni
sanje uma uopšte. Neprekidno reagovanje na okolinu je osnova za
rad živčanog sistema.
VIĐENJE JE PROBIRLJIVO
Da bi se funkcionisanje čula valjano tumačilo, treba imati na
umu da ona nisu nastala kao oruđa saznavanja radi saznavanja, nego
su se razvila kao biološka pomagala za opstanak. Otpočetka su bila
usmerena i usredsređena na one odlike okoline koje su pravile raz
liku između onoga što poboljšava i onoga što sputava život. To znači
da je opažanje svrsishodno i probirljivo. Već sam istakao da se
viđenje doživljava kao veoma živa delatnost. Da navedem formula
ciju koju sam dao na drugom mestu:
»... gledajući neki predmet, mašamo se za njega. Nevidljivim prstom
krećemo kroz prostor oko sebe, dolazimo do dalekih mesta gde se nalaze
stvari, dotičemo ih, hvatamo, ispitujemo im površinu, opipavamo ivice,
istražujemo teksturu. To je izvanredno aktivno zanimanje. Zadivljeni ovim
doživljajem, stari mislioci su opisivali fizički proces sagledavanja u skladu
sa njim. Na primer, Platon, u svome delu Timaj, tvrdi da plemenita vatra
koja zagreva ljudsko telo struji kroz oči u glatkom i gustom mlazu
24
svetlosti. Na taj način uspostavljen je jedan opipljiv most između posma-
trača i posmatrane stvari, d preko tog mosta impulsi svetlosti što zrači
sa predmeta putuju do očiju, a odatle do duše.«
Ovo gledište poteklo je od spontanog doživljaja. Međutim, kada
je postalo jasno da je optičko beleženje u oku uglavnom pasivan
proces, proširivanjem se pretpostavilo da isto to važi i za psihofizički
proces viđenja kao celinu. Ova promena gledišta bila je spora i
oprezna. Oko 500 godine n.e., rimski filozof Betijus (Boethius) napisao
je: »jer vid je zajednički svim smrtnicima, ali potiče li on od likova
koji dospevaju u oko ili od zrakova upućenih ka predmetu viđenja,
sumnjam da se može saznati, mada obični ljudi nisu svesni da takva
sumnja postoji«. A hiljadu godina kasnije, Leonardo da Vinči (Vinci)
napisao je utuku protiv
»... tih matematičara, koji kažu da oko nema duhovne moći koja se širi
na daljinu od njega, pošto, kad bi to bilo tako, to ne bi moglo da bude
bez velikog smanjenja u upotrebi moći viđenja, i da, kad bi oko bilo
veliko kao čitava zemlja, ono bi se istrošilo u posmatranju zvezda: s toga
razloga, oni tvrde da oko prima ali ne šalje ništa od sebe.«
Bilo je mnogo dokaza protiv:
»... seljaci svakodnevno viđaju kako zmija zvana lamija ukočenim po
gledom privlači — kao magnet gvožđe — slavuja, koji uz žalosnu pesmu
hita svojoj sm rti. . . kažu da noj i pauk legu svoja jaja pogledom upe
renim u njih.«
A da ne pominjemo device, »za koje vele da u svojim očima
imaju imoć da privuku sebi ljubav muškaraca«.
Aktivna selektivnost je osnovna crta viđenja, kao što je i crta
svake druge inteligentne radnje; i, zapaženo je da se u prvom redu
najradije odabiraju promene u okolini. Organizam, za čije potrebe
je vid podešen, prirodno je zainteresovaniji za promene nego za ne-
pokretnost. Kada se nešto pojavljuje ili iščezava, kreće se sa jednog
mesta na drugo, menja oblik ili boju ili svetlinu, čovek ili životinja
koji to posmatraju mogu da ustanove da se i njihovo sopstveno stanje
menja: neprijatelj se približava, zgodna prilika izmiče, nužda treba
da se zadovolji, znak opomene da se posluša. Najprimitivniji organ
vida, tačka ili živčano vlakno osetljivo na svetlost u mekušaca, ogra-
ničiće obaveštenja na promene svetline i time omogućiti životinji
da se povuče u ljusku čim neka senka prekine sunčevu svetlost
Posmatrati nepokretne delove okoline gotovo da je luksuz, koristan
najviše za to da se odrede mesta budućih promena ili da se sagleda
kontekst u kome se događaji zbivaju.
Promena je odsutna u nepokretnim stvarima, ali i u stvarima
koje neprestano ponavljaju jednu te istu radnju ili je stalno održa
vaju. Psiholozi koji razmatraju zasićenost i prilagođenost ističu da
će životinje, čak i najprimitivnije, prestati da reaguju ako određena
draž dopire do njih neprestano. Stalni činioci vizuelne sredine, na
primer, određena boja trajno prisutne sunčeve svetlosti iščeznuće
iz svesti, baš kao što će nestati i stalna buka ili miris. Kada je neko
prisiljen da netremice gleda datu figuru, on će se koristiti svakom
zgodnom prilikom da je variranjem menja: razaznaće da su joj delovi
25
Dostları ilə paylaş: |