da nam zamagle razumevanje ove složene figure — čoveka koji se
zapaža prvim pogledom na moć logičkih manipulacija i koga nagriza
sumnja u čula, a koji je u isto vreme dovoljno blizak prvobitnom
iskustvu saznavanja pomoću viđenja.
Trenutno nam nije nužno da odlučimo do koje mere je rascep
u Platonovom pogledu na svet još bio pitagorejski, to jest, ontološki
i do koje mere je već bio psihološki u Protagorinom sofističkom smislu.
Da li je Platon smatrao da su pojedinačnim čulima pristupačni pred
meti sami po sebi »nesavršeni«, to jest, nestalni, nepouzdani i stoga
odgovorni za nižu vrednost likova primljenih kroz čula? Ili je, pak,
verovao da stabilnost objektivno postojećih arhetipova doseže sve
do onih posebnih entiteta iz kojih čula izvlače svoja obaveštenja i
da se žalosno izvrtanje stvarnosti događa tek u procesu opažanja?
Bez obzira na odgovor, važno je da nepoverenje u obično opažanje
duboko obeležava Platonovu filozofiju. On je išao toliko daleko da
je potpuno isključivao čulne likove iz hijerarhije koja vodi od naj
širih opštosti do opipljivih posebnosti. Drvo logičkih diferencija za
vršavalo se, za njega, na nivou vrste. Čulni likovi bili su mutni
odrazi van sistema stvarnosti. Da bi se izvukle koristi iz onoga što
čula nude, morao je da se sledi primer matematičara, koji prime-
njuju vidljive oblike i razmišljaju o njima mada ne »misle na njih
nego na ideje na koje oni liče«. Istinsko viđenje opisano je u odeljku
u kome se ono navodi kao ilustracija za to kako duša treba da se
ponaša prema najvišem Dobru:
» . . . A duša je ka>o oko: kada se zadrži na onome što istina i biće
osvetijavaju, duša opaža i razume i zrači pameću; ali kada se obrne
sumraku postojanja i nestajanja, ona tada ima samo mnjenje, i kreće se
žmirkajući, i najpre je jednoga mnjenja a zatim drugoga, i kao da je
sasvim bez pameti.«
ARISTOTEL ODOZDO I ODOZGO
Na sličan način složen stav prema čulnom iskustvu sreće se
i u Aristotelovom mišljenju. S jedne strane, on je taj koji uvodi
ideju o indukciji — u modernom smislu znanja stečenog prikuplja
njem pojedinačnih primera. Postoje životinje, kaže on, koje mogu
da zapamte ono što su njihova čula opazila, a među tim životinjama
ima vrsta obdarenih »sposobnošću sistematizovanja« čulnih iskustava
kada se ona često ponavljaju. Ova sistematizacija, kaže on, radi slič
no zaustavljanju rasula za vreme bitke: prvo zastane jedan čovek
a zatim i drugi, dok se ponovo ne uspostavi prvobitni poredak. In
dukcijom, dakle, koja se »odvija kroz nabrajanje svih slučajeva«,
stižemo do poimanja viših radova pomoću apstrakcije. Apstrakcija
uklanja posebnije odlike specifičnijih primera i time stiže do viših
pojmova, koji su siromašniji u sadržaju ali širi u opsegu. Ovo zvuči
poznato i dosta moderno. To uvodi ideju o apstrakciji koja uključuje
sve veću udaljenost od neposrednog iskustva. To pruža ispražnjena
uopštavanja koja su omogućila modernu nauku. Ta uopštavanja se
ograničavaju na ono što svi primeri jedne grupe slučajeva imaju
zajedničko, a zanemaruju sve drugo. Ona su sušta suprotnost Pla
tonovim radovima, koji postaju sve puniji i bogatiji što su na viša
mesta postavljeni u hijerarhiji »ideja«.
16
Pa ipak, videti u Aristotelu samo rodonačelnika moderne nauč
ne apstrakcije bilo bi veoma varljivo. Njegov zanimljiv primer rasula
u bici dosta je značajan. On opisuje indukciju kao ponovno uspo
stavljanje »prvobitnog poretka«, to jest, kao način za omogućavanje
pristupa prethodno postojećem biću, prema kome se pojedinačni slu
čajevi odnose kao delovi prema celini. Tačno je da je Aristotel bio
prvi mislilac koji je shvatio da se suština nalazi samo u pojedinačnim
predmetima. On je time pružio osnovu našem znanju da ništa ne
postoji s one strane pojedinačnih iskustava. Međutim, pojedinačni
slučaj nipošto nije bio prepušten svojoj posebnoj jedinstvenosti, iz
koje bi samo uopštavajuća misao mogla da ga iskupi. Odmah pošto
je opisao postupak indukcije, Aristotel piše ovu značajnu rečenicu:
»Kada se jedna iz niza logički neizdvojivih posebnosti usprotivi,
najranija opštost bude prisutna u duši: jer, mada čin čulnog opažanja
spada u posebnost, njegov sadržaj je opšti — na primer, ,čovek’, a ne
,čovek Kalijas’ (Callias).«
Drugim rečima, uopšte nema opažanja pojedinačnog predmeta
u modernom smislu. »Opažanje kao sposobnost«, kaže Aristotel na
drugom mestu, »,takvo’ je, a ne prosto .ovakvo*«, to jest, mi uvek
opažamo, u posebnostima, vrste stvari, opšta svojstva, a ne jedin
stvenosti. Stoga, iako pod izvesnim uslovima događaji mogu da se
razumeju kada njihovo ponavljano doživljavanje vodi do uopštavanja
indukcijom, ima takođe primera u kojima je jedan čin viđenja do
voljan da bismo završili istraživanje zato što smo »izdvojili opšte
iz viđenja«. Vidimo razlog onom što pokušavamo da razumemo »u
isto vreme u svakom primeru i intuitivno znamo da mora tako da
bude u svim primerima«. To je mudrost onoga što će se kasnije
nazvati universale in re, opšteg datog u okviru samog posebnog
predmeta — mudrost koju naša današnja teorija svim silama nastoji
da obnovi u brizi za Wesenssch.au, tc jest, neposredno opažanje
suština.
Aristotelu se s pravom upisuje u zaslugu što je zapadnjački
duh ubedio u potrebu empiričkog istraživanja. Ali, ovaj njegov zah-
tev se tačno shvata jedino ako se istovremeno ima na umu da je
on ovaj pristup video »odozdo« samo kao jednu stranu zadatka,
koji treba simetrično da se dopuni suprotnim pristupom »odozgo«.
Apstrakcija mora da se dopuni definicijom, koja je određivanje pojma
deduktivnim izvođenjem iz višeg roda i preciznim izdvajanjem pomoću
njegovog osobenog atributa (differentia specified). U stvari, kada je
Aristotel govorio o mišljenju, on je ukazivao na silogizam, to jest,
na veštinu davanja iskaza o nekom posebnom slučaju uz konsulto-
vanje.više opštosti. To je, opet, bila dedukcija. Karakteristično je da
je u devetnaestom veku ovaj silogizam bio optuživan da je unapred
kao istinu iznosio neko novo saznanje o nečemu što je već sadržano
u glavnoj premisi. Ova optužba pretpostavljala je da je opštost glav
ne premise nastala indukcijom, to jest, marljivim prikupljanjem po
jedinačnih slučajeva u koje bi zaista spadala i postavka druge pre
mise. Možemo biti sigurni da bi i Aristotelov oštri um bio i sam
uočio takav nedostatak. Ako teškoće nisu izlazile na videlo, to je
možda zato što se za njega opšte (»ono što je takve prirode da se
može predvideti u mnogim predmetima«) nije nužno indukcijom
izvodilo od svih tih pojedinačnih slučajeva. Da bi ilustrovao svoje
17
Dostları ilə paylaş: |