2. INTELIGENCIJA VIZUELNOG
OPAŽANJA (I)
OPAŽANJE KAO SAZNANJE
Može se učiniti da naslov ove glave sadrži očiglednu protiv-
rečnost. Kako to može da bude inteligencije u opažanju? Zar nije
inteligencija stvar misli? I zar misao ne počinje tamo gde se rad
čula završava? Upravo te pretpostavke ćemo razmatrati u ovome
što sledi. Ja ovde tvrdim da saznajne radnje koje se zovu mišljenjem
nisu privilegija mentalnih procesa iznad i izvan opažanja, već su
suštinski sastojci samog opažanja. Imam na umu takve radnje kao
što su aktivno istraživanje, odabiranje, poimanje suštine, pojedno
stavljivanje, apstrahovanje, analiza i sinteza, dopunjavanje, isprav
ljanje, upoređivanje, rešavanje problema, kao i kombinovanje, izdva
janje, smeštanje u kontekst. Ove radnje nisu prerogativa nijedne
mentalne funkcije; one su način na koji i ljudski i životinjski mozak
obrađuje saznajni materijal na svakom nivou. Nema nikakve osnovne
razlike u ovom pogledu između onoga što se dešava kada neko po-
smatra svet neposredno i kada sedi zatvorenih očiju i »misli«.
Pod »saznajnim« podrazumevam sve mentalne radnje uključene
u primanju, slaganju i obradi informacija: čulno opažanje, pamćenje,
mišljenje, učenje. Ovakva primena ovog izraza sukobljava se sa pri-
menom na koju su mnogi psiholozi navikli i koja iz saznanja isklju
čuje delatnost čula. Ona odražava razlučivanje između opažanja i
mišljenja, koje ja pokušavam da uklonim; stoga moram da proširim
značenje izraza »saznajni« i »saznavanje« tako da uključuju opa
žanje. Slično, ne vidim načina da odvojim naziv »mišljenje« od onoga
što se dešava u opažanju. Po svoj prilici, ne postoji nijedan misaoni
proces koji se ne bi mogao naći kako dejstvuje, bar načelno, i u
opažanju. Vizuelno opažanje je vizuelno mišljenje.
Ima valjanih razloga za tradicionalni rascep između viđenja i
mišljenja. U interesu čistog teoretskog modela, prirodno je da se
jasno pravi razlika između informacija koje čovek ili životinja prima
posredstvom očiju i obrade kojoj se takve informacije podvrgavaju.
Spoljni svet baca svoj odraz na um, a taj odraz služi kao sirovina
koju treba ispitati, prosejati, reorganizovati i sačuvati. Padamo u
iskušenje da kažemo da organizam dopunjuje pasivnu sposobnost
primanja jednom posebnom aktivnom moći razrade.
Takvo gledište kao da dobro podržavaju elementarne činjenice.
Kada se ispituje izvađeno ljudsko ili životinjsko oko, može se na
pozadini njegove mrežnjače videti sićušan, ali potpun i veran lik
sveta prema kome je oko okrenuto. Ispostavlja se da taj lik nije
fizički ekvivalenat onoga što opažanje doprinosi saznavanju. Poznato
20
je da se mentalni lik spoljnjeg sveta značajno razlikuje od projekcije
na mrežnjači. Stoga se čini dosta prirodnim da se te razlike pripišu
manipulacijama koje se obavljaju tek pošto je čulo vida završilo
svoj posao.
Međutim, razlika između pasivnog primanja i aktivnog opažanja
sadržana je čak i u elementarnom vizuelnom doživljaju. Kada otvorim
oči, nađem se okružen datim svetom: nebom sa oblacima,
u s t a l a s a n im
vodama jezera, obduvanim dunama, prozorom, mojom radnom sobom,
pisaćim stolom, mojim telom — i sve to u izvesnom
s m is lu
liči na
projekciju na mrežnjači, naime, sve je to dato. Sve to postoji po
sebi, a da ja nisam učinio ništa primetno da bih ga stvorio. Ali da
li je ova svesnost o svetu sve što daje opažanje? Da li je to čak i
njegova suština? Nipošto. Taj dati svet je samo pozornica na kojoj
se odigrava najkarakterističniji vid opažanja. Kroz taj svet kreće
se pogled, vođen pažnjom, skupljajući uski opseg najoštrijeg viđenja
čas na ovu, čas na onu tačku, prateći let dalekog galeba, ispitujući
drvo da bi mu istražio oblik. Ova izvanredno aktivna delatnost je
ono što se zaista podrazumeva pod vizuelnim opažanjem. Ono može
da se odnosi na mali deo vizuelnog sveta ili na celokupni vizuelni
okvir prostora, u kome svi predmeti koji se trenutno vide imaju
svoje mesto. Svet koji izbija iz ovog opažajnog istraživanja nije ne
posredno dat. Neki njegovi vidovi izgrađuju se brzo, neki sporo, i
svi oni su izloženi stalnom potvrđivanju, ponovnom ocenjivanju, pro-
meni, popunjavanju, ispravkama, produbljivanju razumevanja.
ŠTA ZNAČI OPAŽANJE
Da li se gledište ovde izloženo stvarno razlikuje od onoga što
većina ljudi prihvata kao istinu? Mali broj će se suprotstaviti ili
iznenaditi kad čuju da se već pobrojane saznajne radnje odnose na
opažajni materijal. Pa ipak, oni bi mogli da nastoje da mišljenje,
koje obrađuje proizvod opažanja, nije opažajno po sebi. Mišljenje,
mogu da kažu, sastoji se od intelektualnih radnji izvršenih na sa-
znajnom materijalu. Ovaj materijal postaje neopažajan od trenutka
u kome je mišljenje preobrazilo sirove opažaje u pojmove. Pretpo
stavlja se da ih apstraktnost tih pojmova na neki način potpuno
razgolićuje, da ih oslobađa njihovog vizuelnog karaktera, i da ih
time čini pogodnim za intelektualne radnje. Prihvata se da opažanje
i mišljenje, iako se odvojeno proučavaju da bi se teoretski razumeli,
međusobno dejstvuju u praksi: naše misli utiču na ono što vidimo
i obrnuto. . . Ali, da li je zaista toliko očigledno da takvo međusobno
dejstvo može da se vrši između dva medijuma koja su navodno toliko
različita jedan od drugog?
Osvrt na predmet koji će se uskoro podrobnije razmatrati može
da ilustruje ono što hoću da kažem. Veličina jednog predmeta kako
je čovek vidi obično ne odgovara relativnoj veličini projekcije tog
predmeta na mrežnjači — tako da, na primer, daleka kola čija je
projekcija na mrežnjači manja od projekcije poštanskog sandučeta
blizu posmatrača, izgledaju kao da imaju normalnu veličinu kola.
Ovo može da se objasni time što će se reći, kao što je to Helmholc
(Helmholtz) kazao u devetnaestom veku, da se pogrešni lik ispravlja
21
Dostları ilə paylaş: |