stavio tradiciju da se za opažanje govori kako ima manju vrednost
među tim dvema saznajnim silama zato što ona tobože nema onu
jasnoću koja potiče jedino od višeg svojstva umovanja.
Ovo gledište nije bilo ograničeno na teoriju psihologije. Ono
je imalo primenu i podršku u tradicionalnom isključivanju likovnih
umetnosti od sedam slobodnih umetnosti srednjega veka. Slobodne
umetnosti, nazvane tako zato što su bile jedine dostojne da se njima
zanima slobodan čovek, bavile su se jezikom i matematikom. Posebno
uzev, Gramatika, Dijalektika i Retorika bile su umetnosti reci; Arit
metika, Geometrija, Astronomija i Muzika zasnivale su se na mate
matici. Slikarstvo i vajarstvo spadali su u Mehaničke umetnosti,
koje su zahtevale rad i zanatstvo. Visoko poštovanje muzike i prezir
prema likovnim umetnostima poticali su, naravno, od Platona, koji
je u svojoj i Republici preporučivao muziku za vaspitanje heroja
zato što je ona omogućavala ljudskim bićima da učestvuju u mate
matičkom redu i skladu kosmosa, koji se nalazi van domašaja čula;
dok je umetnostima, a naročito slikarstvu, trebalo pristupiti oprezno
zato što su one pojačavale čovekovu zavisnost od varljivih likova.
I danas, predrasudna podeljenost između opažanja i mišljenja
još postoji među nama. Naći ćemo je u primerima iz filozofije i
psihologije, čitav naš obrazovni sistem i dalje se zasniva na prou
čavanju reči i brojeva. U zabavištu, svakako, naša dečica uče na
taj način što gledaju i uzimaju u ruke lepe oblike, i izmišljaju svoje
oblike na hartiji ili od gline misleći pomoću opažanja. Ali, već
prvim razredom osnovne škole čula počinju da gube obrazovni sta
tus. Sve više i više, umetnosti se smatraju kao vežbe u prijatnim
veštinama, kao zabava i duhovni odmor. Kako vladajuće discipline
strožije naglašavaju izučavanje reči i brojeva, tako se i njihovo
srodstvo sa umetnostima sve više zamagljuje, a umetnosti se svode
na prost dodatak; sve manje i manje časova u nedelji mogu da se
odvoje od izučavanja predmeta koji su, po opštem mišljenju, istinski
važni. U vreme kada se u američkim srednjim školama zaoštrava
konkurencija za upis na univerzitet, retko če se naći neka škola
koja će se potruditi da za umetnosti odvoji makar i najmanje vre
mena potrebnog da ta nastava bude iole uspešna. Još su rede usta
nove u kojima se briga za umetnosti svesno opravdava shvatanjem
da one neophodno doprinose razvijanju mislećeg i maštovitog ljud
skog bića. Ovo pedagoško zamračenje uporno traje u koledžu, gde
se smatra da se student umetnosti bavi odvojenim i intelektualno
nižim veštinama, mada se svaki »odlikaš« u nekoj uglednijoj aka
demskoj oblasti podstiče da pronađe »zdravu rekreaciju« u ateljeu
u svom slobodnom vremenu. Umetnosti, za koje se stiču diplome,
još ne obuhvataju stvaralačke vežbe očiju i ruku kao priznati sa
stavni deo višeg obrazovanja.
Umetnosti su zanemarene zato što se zasnivaju na opažanju, a
opažanje se nipodaštava zato što se smatra da ne zahteva mišljenje.
U stvari, vaspitači i administratori nemaju prava da umetnostima
daju važno mesto u nastavnom planu ukoliko ne shvataju da su
umetnosti veoma moćno sredstvo za jačanje opažajne komponente,
bez koje produktivno mišljenje nije mogućno ni u jednoj oblasti.
Zanemarivanje umetnosti je samo najopipljiviji simptom široko ras
prostranjenog nekorišćenja čula u svakoj oblasti akademskih studija.
12
Pre svega, nije potrebno više estetike ili ezoteričkih priručnika o
umetničkom vaspitanju, već ubedljivo obrazložena nužnost vizuelnog
mišljenja uopšte. Kada to jednom shvatimo u teoriji, možemo i u
praksi da pokušamo da lečimo nezdravi rascep koji onemogućuje
uvežbavanje moći umovanja.
Istoričari mogu da nam kažu kako je nastalo ovo čudno raz
dvajanje i kako se održalo kroz vekove. Na hebrejskoj strani naše
tradicije, povest o dugom neprijateljstvu protiv rezanih likova po
činje sa razaranjem skulpture, onog zlatnog teleta koje je Moj sije
spržio ognjem i samleo u prah, i rasuo ga po vodi, te naterao decu
Izrailja da je piju. Pratiti čitavu priču u ovoj knjizi značilo bi po
novo napisati glavni deo istorije evropske filozofije. Ograničiću se
na nekoliko primera o tome kako se ovaj problem odražava u spisima
nekih grčkih mislilaca.
NEPOVERENJE PREMA ČULIMA
U prvim fazama istančavanja, ljudski um teži da psihološke
fenomene prihvati kao fizičke stvari ili događaje. Tako. su rani mi
slioci rascepu o kome govorim odredili mesto ne u umu nego u
spoljnjem svetu. Pitagorejci su verovali da postoji razlika u načelu
između nebeskog carstva i življenja na zemlji. Putanja zvezda bila
je stalna, predvidljiva u zakonitom ponavljanju Istoga. Jednostavno
oblikovana tela obrtala su se duž geometrijski savršenih putanja.
Bio je to svet kojim su vladali osnovni brojčani odnosi. Međutim,
sublunarni svet, u kome su smrtnici obitavali, bio je nesređeno po
prište nepredvidljivih promena. Da li su čistota oblika i pouzdanost
događaja zapaženih u astronomiji i matematici naveli pitagorejce da
dođu na misao o dihotomiji između nebeskog i zemaljskog sveta?
Da li su oni još bili pod uticajem ideje, koja se sreće svugde u pri
mitivnom mišljenju, da zbivanjima u prirodi i ljudskom životu vla
daju pojedinačni uzroci a ne opšti zakoni? Ali, grčki filozofi šestoga
veka nisu bili primitivni, i oni su zaista posedovali shvatanje o za
konitom redu u svojoj astronomiji.
Ne može ni da se kaže da se svet čula neizbežno javlja kao
prizor nereda i iracionalnosti. Na primer, kineski mislioci daoističke
i jin-jangovske škole otprilike iz istog vremena i na sličnom stepenu
svoje kulture videli su svet čula skroz prožet međusobnim dejstvom
kosmičkih sila, koje su upravljale zvezdama i godišnjim dobima,
kao i najsitnijom stvari i radnjom na zemlji. Pogrešno vladanje
moglo je da stvori nesklad i sukobe, ali deca su se rađala što bliže
Daou, a u osnovi ljudskog batrganja bio je zakon Svega. Tako, Artur
Vejli (Arthur Waley) piše u svojoj knjizi o Dao Tekingu:
»Kolar, stolar, mesar, strelac, plivač ne postižu svoju veštinu time
što nagomilavaju činjenice u vezi sa svojom umešnošću, niti pak snažnom
primenom mišića ili spoljnih čula, već korišćenjem osnovne srodnosti,
koja, ispod prividnih razlika i raznolikosti, ujedinjuje njihovu Osnovnu
Suštinu sa Osnovnom Suštinom medijuma u kome rade.«
Međutim, čak ni na Zapadu nije preovladala razdeljenost fi
zičkog sveta na dve kvalitativno različite oblasti. Konačno, vidljiva
razlika između proračunatog nebeskog reda i beskrajne raznolikosti
13
Dostları ilə paylaş: |