nesvesnim sudom zasnovanim na činjenicama dostupnim posmatraču.
Ovde se sada radi o tome da li takva teorija treba da sugeriše da
je opažaj dobiven od projekcije na mrežnjači isto toliko izmenjen
koliko i sama ta projekcija i da je ta varljiva opažajna sirovina
protumačena na način koji bolje odgovara činjenicama na osnovu
zaključaka izvučenih iz posmatračevog znanja; ili, pak, da li ta teo
rija kaže da sama data opažajna situacija sadrži činioce koji liku
kola dodeljuju neku drugu relativnu veličinu različitu od one koja
odgovara projekciji na mrežnjači. U ovom drugom slučaju, saznajni
zadatak obavljen je u okviru samog opažanja; u prvom slučaju, on
je preduzet tek pošto je opažanje prenelo skoro krnju poruku.
Razlika o kojoj se ovde raspravlja ne može lako da se objasni
recima zato što »opažanje« isto kao i percepcija, razne stvari znači
raznim ljudima. Neki ovaj izraz shvataju vrlo usko, tako da im on
opisuje samo ono što čula primaju u vreme kada su podstaknuta
spoljnom okolinom. Ova definicija je suviše uska za svrhu ove knjige,
pošto isključuje sve likove koji su prisutni dok čovek, kada su mu
oči zatvorene ili kada ne paze, misli o onome što jeste ili Išto bi
moglo da bude. Drugi proširuju izraz toliko da on uključuje svako
vrsno znanje koje se može steći o nekom predmetu iz spoljnjeg
sveta. Na primer, ružni izraz »opažanje ličnosti« može da se shvati
tako da obuhvata sve složene procese pomoću kojih jedna ličnost
upoznaje drugu, to jest, ne samo ono što vidi, čuje, miriše, itd., nego
i ono što ustanovi o načelima druge ličnosti, o navikama, imovini,
i delovanju i na osnovu zaključivanja koje izvlači iz posrednih do
kaza. Neki od tih načina sticanja znanja mogu da se ne smatraju
radnjama koje se dešavaju u okviru opažajne oblasti, pa ipak se
stavljaju u opažanje rasporedom koji im ne pogoduje. Onaj ko upo
trebljava ovaj izraz u ovom širem smislu može naravno, da tvrdi
kako u opažanju uključuje mišljenje, i time može da prikriva čitav
problem vizuelnog mišljenja za sebe i za druge.
Kao još jednu tačku opšte strategije, pomenuo bih da je za sle-
deće razmatranje saznajnih procesa načelno svejedno da li se oni
izvode svesno ili nesvesno, voljno ili automatski, višim moždanim
centrima ili prosto refleksima. Oni mogu da budu radnje koje je
pokrenuo neki određen živi stvor ili, pak, mogu da leže u biti građe
nekog organa, i kao takvi su ishod biološke evolucije a ne neke
jedinke. Ovde imam u vidu sposobnosti koje nisu pozni proizvod
istančanog ljudskog uma, već su stalne crte organizma u njegovom
traganju za informacijama o spoljnjem i unutrašnjem svetu, prisutne
u nižim počecima životinjskog života i nipošto zavisne od svesnosti
pa čak ni od prisustva mozga.
Govoriti o »inteligenciji« s obzirom na elementarne biološke
reakcije bez sumnje je opasno, naročito kada se ne daje neka čvrsta
definicija inteligencije. Čak i tada, bilo bi dopustivo reći, na primer,
da primena informacija o okolini doprinosi inteligentnijem ponašanju
od potpune neosetljivosti. U ovom najjednostavnijem smislu, ugrađen
tropizam pomoću koga insekat traži ili izbegava svetlost ima nešto
zajedničko sa čovekom koji pomno posmatra zbivanja u svetlu oko
sebe. Budna pažnja živahnog ljudskog uma je krajnje ispoljavanje
borbe za opstanak, koja je primitivne organizme učinila osetljivim
na promene u okolini.
22
ISTRAŽIVANJE UDALJENOG
Može se, stoga, reći da je čulna osetljivost kao takva inteli
gentna. Određenije crte odlikuju inteligenciju raznih čula. Jedna od
njih je sposobnost pribavljanja informacija o onome što se događa
na udaljenosti. Sluh, vid, miris spadaju u ta daljinska čula. Žan
Pjaže (Jean Piaget) rekao je da
»... čitav razvoj mentalne delatnosti, od opažanja i navike do predstav
ljanja i pamćenja, kao i do viših radnji umovanja i formalnog mišljenja
jeste funkcija postepeno sve veće udaljenosti promena, to jest, ravnoteže
između asimilacije sve udaljenijih stvarnosti u odgovarajuću akciju i pri-
lagođavanja te akcije na te stvarnosti.«
Nije nategnuto ako se sposobnost opažanja na daljinu povezuje
sa onim što zovemo dalekovidošću inteligentnog čoveka. Daljinska
čula ne samo što daju širok opseg onome što je poznato, nego isto
tako uklanjaju posmatrača od neposrednog dejstva istraživanog do
gađaja. Sposobnost da se prevaziđe trenutni uticaj onoga što deluje
na posmatrača i što on sam čini omogućuje mu da objektivnije pro
nikne u postojeće stvari. To mu pruža mogućnost da se bavi onim
što jeste, a ne prosto onim što dejstvuje na njega ili što on sam čini.
Viđenje je, naročito, kao što je to istakao Hans Jonas, prototip a
možda i poreklo onoga što se zove teoria, značenje odvojeno od po-
smatranja i razmatranja.
ČULA SU RAZNOLIKA
Inteligentno ponašanje u određenoj čulnoj oblasti zavisi od
toga kako su artikulisani podaci u tom medijumu. Nužno je ali ne
i dovoljno da podaci pružaju bogatu raznolikost svojstava. Može se
reći da sva čula to čine, ali ako ta svojstva ne mogu da se organi-
zuju u određene sisteme oblika, ona daju mršavo preimućstvo inte
ligenciji. Kako su čula mirisa i ukusa, na primer, bogata u nijansama,
čitavo to bogatstvo stvara — bar za ljudski um — samo vrlo primi
tivan red. Stoga, čovek može da se upusti u mirise i ukuse, ali teško
da može da misli pomoću njih. Kod vida i sluha, oblici, boje, pokreti,
zvuci podaju se određenoj i visoko složenoj organizaciji u vremenu
i prostoru. Ova dva čula su stoga medijumi par excellence za upo
trebu inteligencije. Vidu pomažu čulo pipanja i mišićna osetljivost,
ali čulo pipanja samo ne može da se takmiči sa vidom, uglavnom
zato što ono nije daljinsko čulo. Zavisno od neposrednog dodira, ono
mora da istražuje oblike santimetar po santimetar, korak po korak;
ono mora s naporom da izgrađuje neku ideju o onom sveukupnom
trodimenzionalnom prostoru koji oko shvati u jednom mahu; i, ono
mora zauvek da se odrekne onih mnogobrojnih promena veličine i
izgleda, kao i onih preklapanja i perspektivnih veza koji toliko široko
obogaćuju svet viđenja i koji su dostupni samo zato što se vizuelni
likovi udaljenih predmeta dobijaju optičkom projekcijom.
U svetu čujnih zvukova, svakom tonu može da se dodeli odre
đeno mesto i funkcija s obzirom na nekoliko dimenzija u celokupnom
sistemu. Muzika je, stoga, jedna od najmoćnijih oduški ljudske inte
23
Dostları ilə paylaş: |