Ali, on to ne treba da radi bez pomoći umetnika, koji je stručnjak
za to kako se zaista organizuje jedan vizuelni sklop. Umetnik zna
kakvih sve formi i tehnika ima, a zna i kako se razvija vizuelna
mašta. Naučio je da se bavi složenim opažajnim situacijama i da
probleme vizuelno rešava.
SLIKE KAO ISKAZI
Umetnici i nastavnici umetnici upotrebljavaju te svoje sposob
nosti na najbolji način kada postupaju na osnovu implicitne pret
postavke da je svako umetničko delo iskaz o nečemu. U najširem
smislu može da se tvrdi da svaka vizuelna forma, bilo to slika, zgra
da, ornamenat ili stolica, kazuje nešto, više ili manje uspešno, o pri
rodi čovekovog postojanja. Svakako da takvo kazivanje ne mora
da bude svesno. Samo mali broj umetnika mogao bi da ubedljivo
hkaže recima ono što želi kao što je to na primer mogao Van Gog.
Mnogi bi to i odbijali da čine, a iskustvo je pokazalo da umetnici
koje goni želja da saopšte određene poruke, kao što su poruke
moralne ili socijalne prirode, uglavnom omanjuju. Oni se na
laze u opasnosti da svoje predstave vezuju za stereotipne sim
bole. Isto tako, nastojanje na takvim izričitim značenjima opasno
je u nastavi umetnosti. Međutim, onakve vežbe kakve sam opisao
u sedmoj glavi mogle bi da budu sasvim korisne. »Apstraktni« pri
kazi pojmova kao što su Prošlost, Sadašnjost, Budućnost, mogli bi da
ispune sličnu svrhu kao portret, mrtva priroda ili predeo. Oni bi
kao metu mogli da postave određen sklop sila. Ako neki učenik
hoće da razradi predstavu o izvesnom pojmu, on mora da bude
dovitljiv, disciplinovan, uporan; a, to su osobine bez kojih nije mo
gućan nijedan umetnički rad i koje nastavu umetnosti čine obrazovno
dragocenom. Prilično teoretske teme upotrebljene u našim ogledima
mogu da se dopune temama koje podstiču maštu, kao što je recimo
Paul Kle radio sa naslovima svojih slika: Od klizanja do ustajanja;
Podmlađivanje; Početna hladnoća; Ponos; Uz bujicu; Traženje i na
laženje; Poslednja nada; Gadna muzika.
Takve vežbe omogućuju učeniku da nauči da iz čisto formalnih
svojstava ne može da se izvede nikakvo merilo o tome šta je isprav
no a šta pogrešno. Harmonija, raznolikost, jedinstvo mogu da se pri-
mene samo kada, svesno ili nesvesno, nešto određeno ima da se izrazi.
Rad sa oblikom i bojom je isto toliko traganje za tim sadržajem i
njegovom kristalizacijom koliko i napor da se taj sadržaj prikaže
jasno, harmonično, na uravnotežen, objedinjen način. Vežbe ove
vrste pokazaće učeniku isto tako da je svaki organizovani sklop no
silac značenja, bilo namernog ili ne. Slično tome, iz ovakvog pri
stupa proizilazi da se ništa ljudski ili umetnički upotrebljivo ne
dobij a ako se samo pušta na volju osećanjima i daje oduška sebi.
Cisto dionizijska orgija, iako prijatna i katkad nužna kao reakcija
na sputavanje, zahteva svoju apolonsku protivtežu. Utrošak ener
gije usmeren je na stvaranje forme.
Između tradicionalnog prikazivanja predmeta iz prirode i sim
boličnog predstavljanja pojmova nema neke suštinske razlike. Da
bi se naslikala ljudska figura ili kita cveća, mora da se shvati struk
turalni skelet forme. Takav postupak sa strukturama najbolja je
16»
243
priprema za opažaj nu saznaj nu delatnost. Nikakvo uvežbavanje uma
ne postiže se mehaničkim kopiranjem stvari, pri čemu se zahteva
merljiva tačnost a čulo vida upotrebljava kao merni alat. Mehanički
iačne reprodukcije korisne su za izvesnc praktične svrhe, ali ih ma
šine bolje rade, a duhovnom razvoju malo doprinose. Ljudski mozak
nije podešen za mehaničko reprodukovanje. On se tokom biološke
evolucije razvio kao oruđe saznanja, pa je stoga usmeren isključivo
na izvođenje vrsta radnji i stvaranje i prepoznavanje vrsta stvari.
Pa ipak, dani u kojima se smatralo da je ropski verno kopira
nje glavni nastavni cilj slikanja i crtanja nisu ostali daleko za nama.
Još početkom ovog našeg veka, vodeći prosvetni radnik u oblasti
umetnosti Georg Keršenštajner (Kerschensteiner) govorio je da pri
kazivanje ljudske figure nije pogodan cilj za nastavu crtanja u os
novnim školama zato što bi ono što deca mogu da reprodukuju
odgovaralo izgledu i obliku samo delimično i, u najboljem slučaju,
u opštim crtama približno. »Nastava crtanja, međutim, kao i svaka
druga nastava ne srne da se zadovoljava približnostima.«
Ovo čisto kvantitativno merilo o tome šta jedan lik čini uspeš-
nim potiče, naravno, iz egzaktnih prirodnih nauka kako su se one
razvijale na Zapadu od renesanse na ovamo. Ali, treba imati na umu
da čak i u naukama merljiva tačnost nije krajnja vrednost po sebi,
nego samo sredstvo za razumevanje prirode bitnih činjenica. Stepen
tačnosti koji se zahteva od merenja zavisi od prirode činjenica koje
treba da se ustanove i izdvoje. Sa kvantitativnim dokazivanjem u
ogledima mora da se tera dosta daleko da bi se pokazalo kako re
zultati nisu nastali slučajno, to jest, usled »šumova« svojstvenih sva
koj empirijskoj situaciji. Merenja koja je upotrebio Kepler da bi
odredio putanje planeta morala su da budu dosta tačna da bi se sa
izvesnošću ustanovila razlika između elipse i kruga. Isto to važilo
je i za merenja Ivana Pavlova, koji je želeo da utvrdi da li psi
mogu da razlikuju elipse od krugova. Pavlov je podatke toliko usa
vršavao
dok nije ustanovio koliko su tanano psi razlikovali oblik
i koliko su oblici mogli da budu slični a da se životinje nisu zbu
njivale.
Stepen tolerancije u naučnim i tehnološkim merenjima određuju
se prirodom zadatka. Tačnost preko potrebe je čista pedanterija, a ono
što naučnik želi da zaista zna ne leži u brojevima. Kada otkrije da
ćelija ljudskog zametka sadrži 46 hromozoma, on želi da zna zašto
je to tako, a konačan odgovor ne može da bude kvantitet. I nauka
i umetnost, dakle, tragaju za kvalitativnim činjenicama, a merenja
su u obema oblastima samo sredstvo za postizanje cilja.
STANDARDNI LIKOVI I UMETNOST
Ako, dakle, sa mehaničkim kopiranjem prirode ne može ništa
da se uradi, kako stvar stoji sa azbukom vizuelnog razumevanja
(Anschauung) Johana Pestalocija (Johann Pestalozzi), koju je on
stavljao ispred slovne azbuke zato se »pojmovno mišljenje oslanja
na Anschauung«? Ono što je Pestaloci imao na umu tih ranih go
dina devetnaestog stoleća zaslužuje našu pažnju:
»Moram ovde da istaknem da je azbuka Anschauung-a bitno i je
dino istinsko nastavno sredstvo za ispravno procenjivanje oblika svih
244
Dostları ilə paylaş: |