stvari. Pri svem tom, ovo načelo se sve dosad potpuno zanemarivalo, i to
toliko da bude nepoznato; dok se stotinama takvih sredstava raspolaže
za učenje brojeva i jezika. Na taj nedostatak nastavnih sredstava za izu
čavanje vizuelne forme ne treba da se gleda prosto kao na šupljinu u
obrazovanju ljudskog znanja. To je šupljina u samim temeljima celo-
kupnog znanja u tački kojoj učenje brojeva i jezika u biti mora da se
podredi. Moja azbuka Anschauung-a ima za cilj da popravi taj suštinski
nedostatak nastave i da obezbedi temelje na kojima ostala nastavna
sredstva moraju da se zasnivaju.«
Radi ovog divnog cilja, Pestaloci je, međutim, prisiljavao decu
da crtaju uglove, pravougaonike, linije i lukove, koji, govorio je,
sačinjavaju azbuku oblika predmeta, baš kao što su slova elementi
reći. Ovaj njegov postupak imao je pristalice tokom čitavog devet
naestog veka. Peter Šmit (Schmid) terao je svoje učenike da prave
potpuno tačne crteže osnovnih stereometrijskih tela, lopti, val jaka i
kvadera, kao elemente od kojih se grade složeniji predmeti u pri
rodi, a još godine 1893, Konrad Lange predlagao je da učitelji na
crtaju na tabli geometrijski pojednostavljene linijske crteže stola,
stolice, zastave, kreveta ili crkve da bi ih deca precrtavala. Ovu
primenu geometrijskih pomagala pri crtanju nalazimo već u trina
estom veku u crtaćoj svesci francuskog arhitekte Vijara de Onkura
(Villard Honnecourt), u kojoj je on pokazivao kako se ljudska ili ži
votinjska figura sastavlja od trouglova, pravougaonika ili zvezdastih
oblika.
Ima očiglednih preimućstava u izvlačenju oblika nekog pred
meta iz strukturalnog skeleta koji mu leži u osnovi. U stvari, umetnik
obično počinje da radi na taj način što skicira opšti sklop, a to mu
posle služi da učvrsti kompoziciju. Ovaj postupak, međutim, mora
da se razlikuje, s jedne strane, od čistih trikova za proizvodnju ste
reotipnih crteža, a s druge, od kruto propisanih uzora koje učenik
mora verno da kopira. Ovaj drugi pristup može lako da kod učenika
stvori utisak da za svaku vrstu predmeta postoji jedan određen,
standardizovan i objektivno tačan oblik, a da su primerci koji se
sreću u stvarnosti samo razrade tog arhetipa. Jedna je stvar da se
u ovoj zamisli raspozna jezgro psihološke i fizičke istine, a druga da
se strategija nastave zasnuje na njoj. Jer, u umetnosti čovekov duh
potvrđuje čitavo bogatstvo pojavnog sveta. Umesto da tome svetu
nameće unapred ustanovljene sheme, on u njemu traga za shvatlji
vim formama i odgovara takvim formama reagujući na ono što vidi.
Ako se naslikani predmeti u jednom predelu ili mrtvoj prirodi no-
gledaju u svojoj posebnosti, videće se da oni samo veoma posredno
odgovaraju standardnim oblicima i značenjima drveća, seljačkih kuća,
artišoka ili riba. Valjanost formi u umetničkom delu ne počiva u
prvom redu na onome što one pomoću naslikanih predmeta kao
takve saopštavaju, nego stoji u vezi sa mnogo onštijim konfigura
cijama sila koje vidimo ovaploćene u određenoj kompoziciji. Hoću
da kažem da kada Van Gog postavi figuru sejača naspram velikog,
žutog sunca, on govori o čoveku, svetlosti radu a jedva da od stan
dardne forme i karaktera upotrebljenih predmeta uzima nešto više
od njihovih naziva. On bi bio sputan a ne potpomognut zahtevom
da kopira standardne oblike sunca, čoveka i drveta.
245
U umetnostima se, dakle, učenik sreće sa čulnim svetom kao
simbolom značajnih konfiguracija sila na način koji je sasvim druk
čiji od naučne upotrebe čulnih podataka. Izgledi koji su slučajni
s obzirom na objektivnu situaciju postaju valjani kao nosioci osmi
šljenih sklopova, te mogu da se nazovu istinskim ili lažnim, priklad
nim ili neprikladnim po merilima koja su sasvim drukčija od onih
koja se primenjuju u nauci. Ali, umetnost ne samo što potvrđuje
raznolikost izgleda nego i valjanost pojedinačnog pogleda, pa time
uvodi još jednu novu dimenziju raznolikosti. Pošto oblici ne svedoče
u prvom redu o objektivnoj prirodi materijalnih stvari, oni mogu
da odražavaju pojedinačno tumačenje i invenciju.
I umetnost i nauka nastoje da razumeju sile koje oblikuju naše
postojanje, pa obe zahtevaju nesebičnu odanost onome što je u isku
stvu dato. Ni jedna ni druga ne mogu da trpe ćudljivu subjektivnost
zato što obe na svoj posebni način služe istini. Obe iziskuju tačnost,
red i disciplinu zato što bez njih nije mogućno nikakvo razumljivo
kazivanje. Obe prihvataju čulni svet kao signatura rerum, kako se
to u srednjem veku govorilo, tj. kao oznaku stvari, samo na sasvim
drukčiji način. Srednjovekovni lekari verovali su da žuto cveće leci
žuticu a da hematit, kamen krvavik, zaustavlja krvavljenje; a u
manje bukvalnom smislu, moderna nauka još traži u izgledu stvari
obeležja njihovog karaktera i osobenosti. Umetnik može da upotrebi
one žute i crvene boje da bi pokazao zračenje ili strast; a umetnosti
su dobrodošle mnogostrukost gledanja na svet, raznolikost ličnih i
kulturnih stilova, zato što je različitost reagovanja isto tako zakonit
vid stvarnosti kao što je i postojanje samih stvari.
Eto zašto su merila za tačnost u umetnosti sasvim drukčija od
cnih u nauci. U jednom naučnom prikazivanju, poseban izgled onoga
što je pokazano važno je za valjanost ogleda samo onoliko koliko je
simptomatično za istražene činjenice. Oblik posuda, veličina brojča-
nika, tačna boja neke hemijske supstance mogu da budu sasvim ne
važni. Slično tome, posebne proporcije, uglovi i boje u nekom dija
gramu mogu da ne budu važni. Ovo stoga što su u nauci izgledi
stvari samo pokazatelji koji van sebe ukazuju na skrivene konste
lacije sila. Laboratorijski ogledi i dijagrami u udžbeniku nisu naučni
iskazi, nego samo ilustracije takvih iskaza. U umetnosti je sam lik
iskaz. On sadrži i izlaže sile o kojima govori. Stoga, sve njegove
vidljive osobine su bitne za ono što se kazuje. U mrtvoj prirodi,
određene boje i oblici boca i njihov raspored jesu forma poruke
koju daje umetnik.
GLEDANJE I POIMANJE
Umetnosti govore učeniku o značaju neposrednog čulnog isku
stva i njegove reakcije na to iskustvo. U tom smislu, one dopunjuju
poruku nauke, gde neposredno iskustvo mora da se prevaziđe, a po
sebno gledanje svakog pojedinog posmatrača vredi samo onoliko
koliko doprinosi oblikovanju jednog opšteg shvatanja o predmetu
koji se istražuje. Kada student biologije ili psihologije posmatra neki
proces u prirodi ili neki obrazac ljudskog ponašanja, on se ne može
zadovoljiti samo time što će ono što vidi da organizuje u jedan vi-
zuelan lik. On mora da pokuša da tu neposrednu sliku poveže sa
246
Dostları ilə paylaş: |