Ovaj priručnik ima za cilj da parlamentarcima pruži opširan opis
međunarodnih principa koji regulišu državljanstvo i apatridiju. Međunarodno pravo
daje državama široko diskreciono pravo sa kojim mogu da definišu njihov početni
državljanski korpus, te uslove za sticanje, gubljenje i zadržavanje državljanstva.
Međutim, principi ljudskih prava koji su razvijeni tokom dvadesetog vijeka limitiraju
ovu njihovu slobodu ako ona dovodi do apatridije, odnosno ako se primjenjuje na
diskriminirajući način.
Dok države zajednički rade na suočavanju s problemima koji su povezani
s apatridijom, još uvijek postoje milioni ljudi širom svijeta koji nemaju efektivno
državljanstvo. U ovom priručniku razmatramo prava i obaveze apatrida, koji su
zaštićeni instrumentima međunarodnog prava, naročito «Konvencijom o statusu
lica bez državljanstva» iz 1954. godine. (Uprkos nastojanjima koje je UNHCR
uložio na propagiranju Konvencije iz 1954. godine, samo 57 država je ratifikovalo
ovu Konvenciju; nasuprot tome, 146 država je ratifikovalo «Konvenciju o statusu
izbjeglica» iz 1951. godine.) U priručniku smo takođe istakli glavne uzroke apatridije
i ispitali na koji način vlade mogu osigurati da primjena njihovog nacionalnog
zakonodavstva nehotično ne dovede do apatridije.
UNHCR je agencija Ujedinjenih nacija koja ima zadatak da pomaže u
redukovanju pojave apatridije i da onim pojedincima koji nemaju državljanstvo
pomogne da steknu efektivno državljanstvo. U ovom priručniku smo opisali šta sve
UNHCR preduzima kako bi obavio ovaj zadatak. Takođe smo predložili praktične
korake koje parlamentarci mogu preduzimati kako bi redukovali pojavu apatridije,
počevši od preispitivanja i, ako je to neophodno, revidiranja njihovih nacionalnih
zakona o državljanstvu, preko podsticanja njihovih vlada da pristupe međunarodnim
sporazumima o apatridiji, pa sve do podizanja javne svijesti o problemima koji su
povezani s apatridijom.
Ovaj priručnik takođe nudi pozitivne primjere kako se mogu razriješiti
produžene situacije apatridije, zahvaljujući političkoj volji predmetnih država,
angažovanju građanskog društva i pomoći koju pruža međunarodna zajednica. Ova
«pozitivna iskustva» pokazuju da kada vlade, društvo i međunarodna zajednica rade
zajedno, lica bez državljanstva konačno mogu uživati «pravo da imaju prava».
Poglavlje 1.
Međunarodni pravni okvir za pravo na
državljanstvo i za redukovanje apatridije
Državljanstvo je veoma osjetljivo pitanje pošto predstavlja manifestaciju
suvereniteta i identiteta neke države. Zato i ne iznenađuje činjenica da nesuglasice
oko državljanstva mogu dovesti, a često i dovode, do napetosti i sukoba, kako
unutar neke zemlje tako i između raznih država. U dvadesetom vijeku došlo je
kako do porasta pojave apatridije širom svijeta, tako i do rastuće svjesnosti i
brige za ljudska prava. Međunarodno pravo o državljanstvu tako se razvijalo na
dva kolosjeka: da se pruži zaštita i pomoć onim pojedincima koji su već bez
državljanstva i da se pokuša eliminisati ili barem redukovati pojava apatridije.
Ko odlučuje o tome da li je neko lice državljanin određene države?
U principu, pitanja državljanstva potpadaju pod domaću jurisdikciju
svake države. Međutim, primjenljivost unutrašnjih odluka neke države može biti
limitirana sličnim aktivnostima drugih država ili međunarodnim pravom.
U svom «Savjetodavnom mišljenju o Dekretima o državljanstvu Tunisa i
Maroka» iz 1923. godine,
Stalni sud međunarodne pravde naveo je da je:
«Pitanje da li neka stvar potpada pod isključivu nadležnost neke države ili ne,
u osnovi je relativno pitanje; ono zavisi od razvoja međunarodnih odnosa.»
U stvari, Stalni sud je rekao da, mada pitanje nacionalnosti, u principu,
potpada pod domaću jurisdikciju, države ipak moraju, bez obzira na to, poštovati
svoje obaveze prema drugim državama u skladu s normama međunarodnog
prava.
Ovaj pristup je ponovljen sedam godina kasnije na «
Haškoj konvenciji o
nekim pitanjima koja se odnose na sukob zakona o državljanstvu». Činjenica
je da su brojne države dale svoje komentare na «Savjetodavno mišljenje Stalnog
suda» iz 1923. godine, s obzirom na to da je ono bilo vezano za izradu Haške
konvencije o državljanstvu iz 1930. godine. Većina država je protumačila ovo
Savjetodavno mišljenje kao ograničavanje mogućnosti primjene odluka o
državljanstvu neke države izvan te države, naročito u slučajevima kada su te
odluke u suprotnosti s odlukama o državljanstvu koje donose druge države.
Haška konvencija iz 1930. godine, koja je održana pod pokroviteljstvom
Skupštine Lige naroda, predstavljala je prvi međunarodni pokušaj da se osigura
da svako ima državljanstvo. U članu 1 Konvencije navodi se sljedeće:
«Na svakoj državi je da odluči, shodno njenim vlastitim zakonima, ko su njeni
državljani. Druge države bi trebalo da priznaju zakon te države ukoliko je
on konzistentan s međunarodnim konvencijama, međunarodnim običajima i
pravnim principima koji se generalno priznaju u pogledu državljanstva.»
Drugim riječima, način na koji država ostvaruje svoje pravo da odluči o
tome ko su njeni državljani, treba da bude u skladu s relevantnim odredbama
međunarodnog prava. Tokom cijelog dvadesetog vijeka, ove su se odredbe
postepeno razvijale više u pravcu poštovanja ljudskih prava nego u pravcu prava
države na suverenitet.