0
Iako su sastavljači Konvencije smatrali da je neophodno napraviti razliku između de
jure apatrida (lica koja nijesu dobila državljanstvo automatski
ili na osnovu zasebne
odluke po sili bilo kog državnog zakona) i de facto apatrida (lica koja ne mogu da
ustanove svoje državljanstvo), ipak su prepoznali da se obje grupe nalaze u sličnom
položaju. Završni akt uz Konvenciju bavi se pitanjem de facto apatrida i daje sljedeću
neobavezujuću preporuku:
«… svim ugovornim državama da, nakon što kao valjane priznaju razloge zbog
kojih je neko lice odbilo zaštitu države čiji je državljanin, blagonaklono razmotre
mogućnost da prema takvom licu primijene postupanje koje shodno Konvenciji
primjenjuju prema licima bez državljanstva.»
Odluku da li neko lice ima pravo na beneficije ove konvencije donosi svaka država
članica u skladu s njenim vlastitim uspostavljenim postupcima. Posredstvom svojih
predstavništava/kancelarija ili posredstvom svog sjedišta, ako se to od njega traži,
UNHCR stoji na raspolaganju za pružanje savjeta o tome kako da se kreiraju i
primijene ovi postupci. (U Aneksu 4 možete naći spisak UNHCR-ovih kancelarija.)
Može li apatrid istovremeno biti i izbjeglica?
Pojedinci koji su de facto bez državljanstva nijesu obuhvaćeni definicijom
lica bez državljanstva shodno Konvenciji iz 1954. godine. Sastavljači Konvencije
iz 1954. pretpostavili su da je svako ko ne posjeduje efektivno državljanstvo -
to jest, svi de facto apatridi - izbjeglica. (Sastavljači Konvencije su pretpostavili
da je pojedinac postao de facto bez državljanstva nakon bjekstva iz zemlje
svog državljanstva zbog proganjanja koje je nad njim vršila država, te da je
to proganjanje bilo u vezi s neposjedovanjem efektivnog državljanstva.) Na
osnovu te pretpostavke, de facto apatridi dobijaju međunarodnu pomoć shodno
odredbama «Konvencije o statusu izbjeglica» iz 1951. godine.
Međutim, to što je neko de jure ili de facto bez državljanstva ne mora
značiti da je izložen proganjanju («osnovan strah od proganjanja» je srž definicije
izbjeglice kao što je to navedeno u «Konvenciji o statusu izbjeglica» iz 1951.
godine). Kako je vrijeme prolazilo, postajalo je jasnije da postoje de facto apatridi
koji nijesu stekli državljanstvo u zemlji njihovog uobičajenog boravka, a ipak ne
ispunjavaju uslove da budu izbjeglice ili de jure apatridi. Činjenica je da većina
apatrida kojima je potrebna pomoć UNHCR-a, bez obzira na to da li su de jure ili
de facto bez državljanstva, nijesu izbjeglice i nemaju pravo na azil.
Šta predviđa «Konvencija o smanjenju broja lica
bez državljanstva» iz 1961. godine?
U avgustu 1950. godine, Ekonomski i socijalni savjet rezolucijom je zatražio da
Međunarodna pravna komisija pripremi nacrt međunarodne konvencije ili konvencija
za eliminisanje apatridije. Međunarodna pravna komisija je sastavila dvije konvencije
za razmatranje. Obje ove konvencije su se bavile problemom apatridije koja proizilazi iz
konflikta zakona. Jedna konvencija, o eliminisanju apatridije u budućnosti, sadržavala
je odredbe koje su išle mnogo dalje od odredbi sadržanih u nacrtu druge konvencije,
koja se fokusirala na redukovanje pojave apatridije u budućnosti. Učesnici konferencije,
koji su se sastali kako bi razmotrili to pitanje, ocijenili su da je prva konvencija previše
radikalna, pa su izabrali da rade na nacrtu konvencije o redukovanju buduće apatridije.
Instrument koji je konačno proistekao iz ovog procesa je
«Konvencija o smanjenju
broja lica bez državljanstva» iz 1961. godine. (U Aneksu 2 možete naći spisak
država članica Konvencije iz 1961. godine.)
Članovi konvencije imaju za cilj da se izbjegne apatridija po rođenju, ali
oni niti zabranjuju mogućnost opoziva državljanstva pod izvjesnim okolnostima, niti
retroaktivno dodjeljuju državljanstvo svim licima koja su trenutno bez državljanstva.
Konvencija takođe predviđa kreiranje tijela gdje se može obratiti osoba koja se
poziva na odredbe te konvencije, a radi razmatranja njenog zahtjeva i traženja
pomoći u iznošenju tog zahtjeva pred odgovarajući organ. Generalna skupština je
kasnije zamolila UNHCR da preuzme ovu ulogu.
Međunarodna pravna komisija i delegati raznih država zaključili su da je
međunarodna pomoć neophodna zato što pojedinac kome se uskrati državljanstvo
neke države ne posjeduje ni finansijska sredstva ni stručnost koji su mu potrebni
da bi vlastima te države prezentirao svoj zahtjev za državljanstvo. Tog pojedinca
ne bi mogla zastupati nijedna druga država. Ako bi pojedinca zastupala neka
međunarodna agencija, pitanje da li je taj pojedinac predmet međunarodnog prava
bilo bi takođe ostavljeno po strani. Osim toga, agencija koja bi se posvetila ovom
poslu razvila bi vremenom ekspertizu o ovom pitanju, koja bi bila korisna ne samo
za savjetovanje zainteresovanih lica, već i za predlaganje načina za sveukupno
sticanje efektivnog državljanstva i redukovanje apatridije.
U iznalaženju načina da se redukuje pojava apatridije, Konvencija iz
1961. godine traži od država potpisnica da usvoje nacionalno zakonodavstvo koje
odražava propisane standarde u pogledu sticanja ili gubitka državljanstva. Ukoliko bi
došlo do nesuglasica u vezi s tumačenjem ili primjenom Konvencije među državama
članicama, te ukoliko se te nesuglasice ne bi mogle riješiti na neki drugi način, mogu
se podnijeti Međunarodnom sudu pravde na zahtjev bilo koje od strana u sporu.
Završni akt Konvencije uključuje preporuku vrlo sličnu onoj iz Završnog akta
Konvencije iz 1954. godine, kojom se države članice podstiču da prošire odredbe
Konvencije kako bi pokrili i de facto apatride, kad god je to moguće.
«Jednog dana, stajao sam između granica i nijesam mogao ući ni u jednu
državu. To je bilo najnezaboravnije iskustvo u mom životu! Nijesam mogao
ući u državu u kojoj sam rođen, odrastao i živio! Gdje ja pripadam? Još
uvijek ne mogu zaboraviti snažan osjećaj gubitka koji sam doživio na
aerodromu.»
Čen (Chen), bivši apatrid
Na koji način pravo o ljudskim pravima
osigurava pravo na državljanstvo?
I mnogi drugi međunarodni pravni instrumenti bave se pravom na državljanstvo.
«Konvencija o državljanstvu udatih žena» iz 1957. godine rekapitulira odredbe
«Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima», tako što predviđa pravo na
državljanstvo i pravo na lišavanje državljanstva. Ona takođe nastoji da propagira
«univerzalno poštovanje i pridržavanje ljudskih prava i fundamentalnih sloboda za
sve bez ikakve polne diskriminacije». Prva tri člana Konvencije sadrže posebne
odredbe koje se odnose na državljanstvo žene:
U
članu 1 se utvrđuje da «ni sklapanje ni rastava braka između domaćeg
i stranog državljanina, niti promjena muževljevog državljanstva za vrijeme
trajanja braka, ne smiju ipse facto uticati na državljanstvo žene».
U
članu 2 se navodi da «činjenica da je njen državljanin [državljanin
ugovorne države] dobrovoljno stekao državljanstvo neke druge države ili se
odrekao svog državljanstva, ne sprečava ženu tog državljanina da zadrži
državljanstvo koje ima».