43
FONDEKO SVIJET/34/2011.
Šume za sjećanje
Volarić, moj djed, zaustavio je svoju zapre-
gu na odstojanju, čekajući da se malo krdo
udalji. Sve ih je bilo strah jelena koji su
imali duge visoke rogove, da se ne uzjogu-
ne i slučajno ne napadnu ujarmljene krave.
Ništa se srećom nije dogodilo, samo se
krdo srna i jelenova povuklo u hladovinu
šume.
Moram napomenuti da vrbake uz Dravu, i
nekadanji rukavac Drave Ješkόvo, premda
su bili obilni nismo zvali šuma nego neo-
bičnim imenom šibík. Inače, vrbovo drvo
je služilo samo za pravljenje korita koja su
dubili Cigani-Romi i prodavali seljacima.
Tužna storija; čitavo naselje Roma uz Tr-
nik, odvedeno je 1941. u Jasenovac i tamo
pobijeno. Samo su preživjela dvojica Jase-
novac: Ivanje i Vincina. Pričali su stravične
priče.
Moj dolazak u Bosnu podario mi je više
predivnih susreta sa šumama uokolo Sara-
jeva, zahvaljujući mikolovima sa profeso-
rom Fochtom i njegovom suprugom Slavi-
com. Sjećam se mikolova u Kasindol,
odvezao nas je Ismet Dizdarević. Ostao mi
je nezaboravan doživljaj put ćirom do
Stambolčića i utisak o galeriji rujevina pod
jesenjim spektrom boja, u nijansama, od
svijetložutih do tamnosmeđih i zelenih,
što više nikada i nigdje nisam doživio. To
je prelijepa panorama sastavljena od bjelo-
goričnih i crnogoričnih stabala, brezovih
otočića u moru jelovine na blagim brežulj-
cima jedne bosanske pitomine iznad Pala.
Samo jednom smo otišli do Konjica, kod
Mladena Arapovića i napravili zapamćen
izlet u konjičku šumu tragajući za gljiva-
ma. Profesor Focht je bio strastveni gljivar,
uostalom kao što je bio strastveni estetičar,
naročito estetičar muzike.
pad i prasak
Nezaboravni susret sa debelim bukovim
drvećem u prastaroj šumi iznad Drine u
Bektićima doživio sam zahvaljujući Halidu
Rifatbegoviću čiji brat Nedim je u tom bo-
sanskom selu bio učitelji i upravitelj škole.
Kad je Nedim beg Rifatbegović kupio učila
i klupe za svoju školu, Halid me je pozvao
da sa njim pođem u pratnji do Bektića.
“Znaš, vratiti ćemo se autobusom iz Sre-
brenice do Sarajeva“. Nisam se dvoumio...
Ipak, priznajem, imao sam svoje drvo u
Velikom parku nasuprot austrougarske
zgrade Predsjedništva. Nisam se raspitivao
koje je vrste. Bilo je nešto više od dvadese-
tak metara udaljenog Ginka čiji svijetložu-
ti list uberem svake jeseni. Samo je moje
drvo imalo bogatu, uspravnu krošnju sa-
stavljenu od mnogo debelih uspravnih
grana. One su ličile zasebnom drveću, sta-
rom, a ipak su bile grane. Prije tri ili četiri
godine, istočna polutka stabla počela se
sušiti. Došli su ljudi iz Parkova, dovukli su
golemu dizalizu sa košarom za radnike i
jedan od njih je sa motornom pilom odre-
zao suhe grane. Visoko drvo je odjednom
dobilo novi izgled, neobičan, kao da je že-
ljelo da mi produži pogled, preko ugla au-
strougarskog zdanja do Jevrejskog groblja i
dokle pogled seže niz bijelu Bjelašnicu.
Primijetio sam odavno da se drvo naginje
u pravcu sjeverozapada. Početkom prošle
sedmice moje drvo je palo. Srećom nikoga
nije bilo na klupi. Stradala je jedna jelka
koju su morali oboriti i sva u cvatu viste-
rija koja se sa svoje brajde pela na stup
električne rasvjete. Nisam bio u kući kada
je moje drvo palo. Priča se da je to bio jaki
prasak i lom. Stao sam uz ženu koja je oči-
gledno nadgledala rad ekipe radnika na
uklanjanju drveta i pitao je kako se zove
uništena cvijetna lijana i da li će preživjeti.
Odgovorila mi je da je to visterija, da će
preživjeti i da će joj radnici napraviti novu
brajdu umjesto stare, potpuno uništene.
Slijedećeg dana sam preko parka od Uni-
onbanke došao do radnika koji su uklanja-
li posljednje komade drveta i pitao: Ljudi
kako se zove ovo drvo čije ostatke spre-
mate? To je Gvozdeno drvo. Ostao sam
zaprepašten. Pomislio sam da me nepo-
znati čovjek hotimično dovodi do nedou-
mice. Contradictio in adiecto. Gospođa od
visterije mi je potvrdila ime mojega drveta
i rekla da je to bilo jedino Gvozdeno drvo
na javnom mjestu u Sarajevu, ali i to da ga
ima u rasadniku...
ostao mi je nezaboravan doživljaj put ćirom do
stambolčića i utisak o galeriji rujevina pod jese-
njim spektrom boja, u nijansama, od svijetložutih
do tamnosmeđih i zelenih, što više nikada i nigdje
nisam doživio. to je prelijepa panorama sastav-
ljena od bjelogoričnih i crnogoričnih stabala, bre-
zovih otočića u moru jelovine na blagim brežuljci-
ma jedne bosanske pitomine iznad pala.
FONDEKO SVIJET/34/2011.
44
impresije
Mile petrović
B
ijaše gora dremnula – snom mira. A
onda… Sjekače kandže zaparaše
njen zaštitni omotač, šumu njenu,
koja strepnjom zatreperi. Uznemiri se ti-
hotljivi gorski svijet, uznemiri se blagosno
podnebesje. Uznemiri se mir, koji i sam
bijaše dremnuo. Bijaše, kao uspavan. Sve
dok ga ne zaparaše, kandže sjekače.
Gorje se prenu – u trenu. Prenahlo se rasa-
ni. Grozničasto, zadrhta se, cijela gora. A
bijaše razdarušnom prirodinom blagošću
prisnila. Bijaše prisnila gora vječnog mira
san. Bijaše, vječnog mira san…
Rashuktala se prebučna mašina, koja ne-
milice siječe stablo, potomačko. Muka pre-
bučna razbukta se. Svejauka odjek gorom
ječi. Pod rasparanim mira pokrivačem,
muči gora, koja se muči. Bolno škrgutavo
muči gora. Dok je glas pobješnjele mašine
sve ljući, naprosto sasijeca stablo po stablo.
Mukom pišti mir gorski i lelečiva jeka stra-
danja razliježe se kao probuđena pjesma
muke… Preduboka jekovita jeka – zemlje
jeka… sa kolijevke šume jeka, baš, kao jeka
pravijeka… Hučanje varljivog zatišja ne sti-
šava bolnost ranjene tišine. Razboljela tišina
ne stišava tištanje i pištanje rana šume. Dok
neizvjesnost zacjeljenja i dalje prijeti. Prijeti
loM i prasaK...
JEKA PRAVIJEKA
(Uz suočenje s razaranjem šuma)
groza neizvjesnosti, najavljena grozom otr-
pljenja. Gromka groza prijeti…
Uzvištala strepnja. I tišti, strepnja pištava.
Ne, ne stišava se, strepnja. Strepnja kao pri-
jetnja. Prijetnja kao strepnja. Povazdanja
grozomora, od nanošenja rana šumi. Mor-
no stanje stabla na umoru tišti goru. Šume
jauk razječa se, jeka mu se razleleka. Ra-
štropota se i prethodnih rana cvil. Razlepe-
ta se piskutavi ptičiji nemir, pri kraju dana
ranjivog…
Gustošumi predio zareza i zakosi sjekačica,
baš, kao kosilica – koja bi da samoj gori
isprekida krvotok. Da razorva sve izvore,
sve potoke, sve… Da pozatruje i zatre i pu-
poljak svaki – i pupoljak pojavljeni i onaj još
nerazbuđeni. Da ispokida nezačete svjetove.
I svu travu, da povalja i zatre, i sve bilje. Sva
stable, da zalomi i obori. Sva bića šume da
pogubi – sav njen svijet da umrtvi…
Ječi šuma… Zasječena, nasječena. Krči se i
krši se, šuma. Lelečiva joj, o joj, ta jeka –
jeka smrtonosnog uboja… I snova, razječa
se, lelekanje… Zbog novih joj, o joj, bolo-
va… Sa visova, iz dolova, bolova vriska su-
dara se. A nisu zaminuli ni bolovi oni,
odranije naneseni – bolovi neizvidanih
rana. Praska i vriska ta, i to lelekanje, naglo
i potmulo, ne prestaje… Jekti davnih kri-
kova jeka… i izbliza i izdaleka…
Pod šumom ranjenom, zaljuljaka se i gora
ranjena… Pod šumom ranjenom… Pod
šumom ranjenom gora ranjena, baš, kao
da potetura… Potetura gora… Trese se,
trese gora, i kad sjekač to ne osjeća. A bija-
še zagrnuta mirom usnulim… Trese se,
odupire se – odupire se sili koja bi sve živo
i neživo da poravna. O prsa gore, o ramena
joj, o glavu joj, o podnožje, odbija se ubi-
stvena halabuka… Samo što se ne rasprsne
od te huke, koja nalikuje na zafijuke topov-
skih granata…
Nakon prepadnutog mira, šta sluti trenu-
tačno zatišje… Ljudskom rukom, a i ljud-
skim umom, silom naneseni nemir sliježe
se u taj, prividni, varljivi mir. Sliježe se ne-
mir, a leže se mir, kao truljenje lišća… Ka-
kvim li će zatajnim zametkom, kakve sna-
ge, kakvog li života, zabaštiniti otpor
budući, šuma ranjena. Radi kojih li je bića
još neizniklih, to, slijeganje nemira bića sa-
dašnjih. Mladosti budućoj, hoće li, očuvati
neku poruku minule mladosti, taj slijega-
jući, taj isprepadani, taj nemira mir. Taj
mir nemira…
Ali, eto, i taj, privremeni mir – koji, tek, kao
san uslijedi – nanovo zapara jezovit, paklen-
ske mašine zuj i bruj. A to se ne zaustavlja, i
zbog tog pati živodarna šuma i trpi sveot-
porna gora. I, kad učini se da i to presta, a
i kad bi je sasma skršili
- i kad bi svu goru raskr-
čili - šuma bi... Šuma bi iz
svoje kolijevke, nanovo,
zašumjela. ona bi iz
sopstvenog korijenja...
iz sebe bi, opet, izbila...
trajnija je, gorska šuma,
od napadnog tog bezu-
ma. jer je vječitošću
uzdizana. Kroz stoljeća i
nad sobom rasla. tako
se i propinjala, nebesi-
ma ispropela. sa vječi-
tog tla iznikla...
Foto: S. Žalica - Bukova šuma Gvozd na Čvrsnici