Fondeko svijet
Yüklə 1,07 Mb. Pdf görüntüsü
|
43 FONDEKO SVIJET/34/2011. Šume za sjećanje Volarić, moj djed, zaustavio je svoju zapre- gu na odstojanju, čekajući da se malo krdo udalji. Sve ih je bilo strah jelena koji su imali duge visoke rogove, da se ne uzjogu- ne i slučajno ne napadnu ujarmljene krave. Ništa se srećom nije dogodilo, samo se krdo srna i jelenova povuklo u hladovinu šume. Moram napomenuti da vrbake uz Dravu, i nekadanji rukavac Drave Ješkόvo, premda su bili obilni nismo zvali šuma nego neo- bičnim imenom šibík. Inače, vrbovo drvo je služilo samo za pravljenje korita koja su dubili Cigani-Romi i prodavali seljacima. Tužna storija; čitavo naselje Roma uz Tr- nik, odvedeno je 1941. u Jasenovac i tamo pobijeno. Samo su preživjela dvojica Jase- novac: Ivanje i Vincina. Pričali su stravične priče.
Moj dolazak u Bosnu podario mi je više predivnih susreta sa šumama uokolo Sara- jeva, zahvaljujući mikolovima sa profeso- rom Fochtom i njegovom suprugom Slavi- com. Sjećam se mikolova u Kasindol, odvezao nas je Ismet Dizdarević. Ostao mi je nezaboravan doživljaj put ćirom do Stambolčića i utisak o galeriji rujevina pod jesenjim spektrom boja, u nijansama, od svijetložutih do tamnosmeđih i zelenih, što više nikada i nigdje nisam doživio. To je prelijepa panorama sastavljena od bjelo- goričnih i crnogoričnih stabala, brezovih otočića u moru jelovine na blagim brežulj- cima jedne bosanske pitomine iznad Pala. Samo jednom smo otišli do Konjica, kod Mladena Arapovića i napravili zapamćen izlet u konjičku šumu tragajući za gljiva- ma. Profesor Focht je bio strastveni gljivar, uostalom kao što je bio strastveni estetičar, naročito estetičar muzike.
Nezaboravni susret sa debelim bukovim drvećem u prastaroj šumi iznad Drine u Bektićima doživio sam zahvaljujući Halidu Rifatbegoviću čiji brat Nedim je u tom bo- sanskom selu bio učitelji i upravitelj škole. Kad je Nedim beg Rifatbegović kupio učila i klupe za svoju školu, Halid me je pozvao da sa njim pođem u pratnji do Bektića. “Znaš, vratiti ćemo se autobusom iz Sre- brenice do Sarajeva“. Nisam se dvoumio... Ipak, priznajem, imao sam svoje drvo u Velikom parku nasuprot austrougarske zgrade Predsjedništva. Nisam se raspitivao koje je vrste. Bilo je nešto više od dvadese- tak metara udaljenog Ginka čiji svijetložu- ti list uberem svake jeseni. Samo je moje drvo imalo bogatu, uspravnu krošnju sa- stavljenu od mnogo debelih uspravnih grana. One su ličile zasebnom drveću, sta- rom, a ipak su bile grane. Prije tri ili četiri godine, istočna polutka stabla počela se sušiti. Došli su ljudi iz Parkova, dovukli su golemu dizalizu sa košarom za radnike i jedan od njih je sa motornom pilom odre- zao suhe grane. Visoko drvo je odjednom dobilo novi izgled, neobičan, kao da je že- ljelo da mi produži pogled, preko ugla au- strougarskog zdanja do Jevrejskog groblja i dokle pogled seže niz bijelu Bjelašnicu. Primijetio sam odavno da se drvo naginje u pravcu sjeverozapada. Početkom prošle sedmice moje drvo je palo. Srećom nikoga nije bilo na klupi. Stradala je jedna jelka koju su morali oboriti i sva u cvatu viste- rija koja se sa svoje brajde pela na stup električne rasvjete. Nisam bio u kući kada je moje drvo palo. Priča se da je to bio jaki prasak i lom. Stao sam uz ženu koja je oči- gledno nadgledala rad ekipe radnika na uklanjanju drveta i pitao je kako se zove uništena cvijetna lijana i da li će preživjeti. Odgovorila mi je da je to visterija, da će preživjeti i da će joj radnici napraviti novu brajdu umjesto stare, potpuno uništene. Slijedećeg dana sam preko parka od Uni- onbanke došao do radnika koji su uklanja- li posljednje komade drveta i pitao: Ljudi kako se zove ovo drvo čije ostatke spre- mate? To je Gvozdeno drvo. Ostao sam zaprepašten. Pomislio sam da me nepo- znati čovjek hotimično dovodi do nedou- mice. Contradictio in adiecto. Gospođa od visterije mi je potvrdila ime mojega drveta i rekla da je to bilo jedino Gvozdeno drvo na javnom mjestu u Sarajevu, ali i to da ga ima u rasadniku...
FONDEKO SVIJET/34/2011. 44
Mile petrović B ijaše gora dremnula – snom mira. A onda… Sjekače kandže zaparaše njen zaštitni omotač, šumu njenu, koja strepnjom zatreperi. Uznemiri se ti- hotljivi gorski svijet, uznemiri se blagosno podnebesje. Uznemiri se mir, koji i sam bijaše dremnuo. Bijaše, kao uspavan. Sve dok ga ne zaparaše, kandže sjekače. Gorje se prenu – u trenu. Prenahlo se rasa- ni. Grozničasto, zadrhta se, cijela gora. A bijaše razdarušnom prirodinom blagošću prisnila. Bijaše prisnila gora vječnog mira san. Bijaše, vječnog mira san… Rashuktala se prebučna mašina, koja ne- milice siječe stablo, potomačko. Muka pre- bučna razbukta se. Svejauka odjek gorom ječi. Pod rasparanim mira pokrivačem, muči gora, koja se muči. Bolno škrgutavo muči gora. Dok je glas pobješnjele mašine sve ljući, naprosto sasijeca stablo po stablo. Mukom pišti mir gorski i lelečiva jeka stra- danja razliježe se kao probuđena pjesma muke… Preduboka jekovita jeka – zemlje jeka… sa kolijevke šume jeka, baš, kao jeka pravijeka… Hučanje varljivog zatišja ne sti- šava bolnost ranjene tišine. Razboljela tišina ne stišava tištanje i pištanje rana šume. Dok neizvjesnost zacjeljenja i dalje prijeti. Prijeti
JEKA PRAVIJEKA (Uz suočenje s razaranjem šuma) groza neizvjesnosti, najavljena grozom otr- pljenja. Gromka groza prijeti… Uzvištala strepnja. I tišti, strepnja pištava. Ne, ne stišava se, strepnja. Strepnja kao pri- jetnja. Prijetnja kao strepnja. Povazdanja grozomora, od nanošenja rana šumi. Mor- no stanje stabla na umoru tišti goru. Šume jauk razječa se, jeka mu se razleleka. Ra- štropota se i prethodnih rana cvil. Razlepe- ta se piskutavi ptičiji nemir, pri kraju dana ranjivog… Gustošumi predio zareza i zakosi sjekačica, baš, kao kosilica – koja bi da samoj gori isprekida krvotok. Da razorva sve izvore, sve potoke, sve… Da pozatruje i zatre i pu- poljak svaki – i pupoljak pojavljeni i onaj još nerazbuđeni. Da ispokida nezačete svjetove. I svu travu, da povalja i zatre, i sve bilje. Sva stable, da zalomi i obori. Sva bića šume da pogubi – sav njen svijet da umrtvi… Ječi šuma… Zasječena, nasječena. Krči se i krši se, šuma. Lelečiva joj, o joj, ta jeka – jeka smrtonosnog uboja… I snova, razječa se, lelekanje… Zbog novih joj, o joj, bolo- va… Sa visova, iz dolova, bolova vriska su- dara se. A nisu zaminuli ni bolovi oni, odranije naneseni – bolovi neizvidanih rana. Praska i vriska ta, i to lelekanje, naglo i potmulo, ne prestaje… Jekti davnih kri- kova jeka… i izbliza i izdaleka… Pod šumom ranjenom, zaljuljaka se i gora ranjena… Pod šumom ranjenom… Pod šumom ranjenom gora ranjena, baš, kao da potetura… Potetura gora… Trese se, trese gora, i kad sjekač to ne osjeća. A bija- še zagrnuta mirom usnulim… Trese se, odupire se – odupire se sili koja bi sve živo i neživo da poravna. O prsa gore, o ramena joj, o glavu joj, o podnožje, odbija se ubi- stvena halabuka… Samo što se ne rasprsne od te huke, koja nalikuje na zafijuke topov- skih granata… Nakon prepadnutog mira, šta sluti trenu- tačno zatišje… Ljudskom rukom, a i ljud- skim umom, silom naneseni nemir sliježe se u taj, prividni, varljivi mir. Sliježe se ne- mir, a leže se mir, kao truljenje lišća… Ka- kvim li će zatajnim zametkom, kakve sna- ge, kakvog li života, zabaštiniti otpor budući, šuma ranjena. Radi kojih li je bića još neizniklih, to, slijeganje nemira bića sa- dašnjih. Mladosti budućoj, hoće li, očuvati neku poruku minule mladosti, taj slijega- jući, taj isprepadani, taj nemira mir. Taj mir nemira… Ali, eto, i taj, privremeni mir – koji, tek, kao san uslijedi – nanovo zapara jezovit, paklen- ske mašine zuj i bruj. A to se ne zaustavlja, i zbog tog pati živodarna šuma i trpi sveot- porna gora. I, kad učini se da i to presta, a
Foto: S. Žalica - Bukova šuma Gvozd na Čvrsnici Yüklə 1,07 Mb. Dostları ilə paylaş:
|