čovek može da navede bezbroj primera koji pokazuju da će u
jednoj nepoznatoj oblasti doživljaja zajedničke osobine sastavnih
delova preovlađivati do te mere da razlike postaju nevidljive. Ljudi
druge rase, izgledaju svi isti dok čovek ne nauči da ih razlikuje.
Zemljoradnik, pastir, čuvar u zoološkom vrtu na svaku životinju
gledaju kao na jasno određenu jedinku. Za nekoga sa strane, sve
su ovce i svi majmuni isti. Vojnici u uniformi i kaluđeri u mantiji
kao i da nemaju neku svoju ličnost. Konobara, prodavačicu, berbe-
rina, često mušterija razlikuje samo na nivou njihovog zanimanja,
ali u okviru tog zanimanja ne zapaža se differentia specif ica. Obim
diferencije zavisiće od toga koliko je određena ličnost ili kulturna
grupa zainteresovana za istančavanje početne apstrakcije. Za pro-
sečnog posetioca muzeja, možda će sve slike kvatročenta i sve egi
patske skulpture da izgledaju isto. Prirodnjak Edvin Vej Til (Edwin
Way Teale) govori o tome koliko je njegovoj ženi bilo teško da raz
likuje razne marke automobila:
»Na ovom delu puta Neli je počela da obraća pažnju na ,beleg‘
automobila. Bilo je to tajna za mene, rekao sam joj, kako neko ko
može da uoči i najmanje razlike u perju kod vrabaca, zeba ili morskih
ptica jedva da razlikuje forda od remblera ili krajslera od buika. Njeno
objašnjenje, ne bez logike, bilo je: .Nevolja je u tome što automobili
stalno menjaju perje.4«
Menjaju ili ne menjaju, svejedno, prosečan desetogodišnji dečak
koji se zanima za automobile nema takvih teškoća. Različiti stepen
opažajne diferencijacije odražava se u izvesnoj meri u načelima kla
sifikacije koja se sreću u jezicima. Antropolog Franc Boas ukazao
je na to da svaki jezik, sa stanovišta drugog jezika, može da izgleda
proizvoljan u svojim klasifikacijama. »Ono što u jednom jeziku iz
gleda kao jedna jednostavna ideja, u drugome može da bude ozna
čeno drukčijim fonetskim grupama.«
Prve mentalne radnje u novim situacijama nisu činovi uopšta-
vanja, zato što uopštavanju uvek mora da prethodi razlučivanje
pojedinačno opaženih slučajeva. Štaviše, visoka opštost je početno
stanje opažanja. Radi se o opštosti izazvanoj primarnom apstrakcijom,
u smislu da se razlike koje ona krije nalaze prilično iznad praga
čula vida. Pojedinosti koje su dostupne očima, um još ne razlikuje.
Vratimo se za trenutak na najranije, nediferentovano stanje
doživljaja u novorođenčeta. Oštru napomenu Vilijama Džemsa o
tome da novorođenče sagledava čulni svet kao »jednu veliku, bujnu
i bučnu zbrku« navodili su do iznemoglosti oni koji uživaju u tome
da veruju kako čula pružaju samo amorfan haos, koji mogu da
srede samo »više« sposobnosti uma. Ali, zbrka nije normalna reak
cija organizma ni na jednom stepenu razvitka. Zbrka nastaje u po
sebnim uslovima, koji su ponekad patološki, a nekad imaju veze sa
umorom ili pasivnošću, ili, pak, kada na čulni sistem nagrne preko-
merna količina draži. To se događa kada je priliv suviše jak, a
moć obrade suviše slaba. I sama Džems opisuje zbrku kao upadanje
u stanje nerazlučivanja, suprotno od usredsređene pažnje, kao »ne
kakvo svečano predavanje praznom proticanju vremena«. U stvari,
Džemsova napomena o novorođenčetu nalazi se na jednom mestu
kada govori o razlučivanju i upoređivanju i kada ističe važnu
139
konstataciju da će se bilo koji broj utisaka, iz bilo kog broja čulnih
izvora, kada istovremeno dopru do uma koji ih još nije odvojeno
doživeo, stopiti, za taj um, u jednu jedinstvenu, nepodeljenu celinu:
»Zakon glasi da se stapaju sve stvari koje mogu da se stope, i ništa
se ne izdvaja sem onoga što mora.«
Džems ovde upotrebljava reč fuzija. A, fuzija nije ikonfuzija.
Tekstura homogenog polja jeste stanje reda nižeg stepena, veoma
pogodnog da služi kao pozadina za istaknute draži. Biće najverovatnije
da to, a ne konfuzija, jeste prvobitno iskustvo koje pružaju neraz
vijena novorođenčetova čula. Pažljivi posmatrač dece Arnold Gezel
(Gesell) odbacio je čuvenu Džemsovu opasku i ukazao na to da je
»mnogo verovatnije da malo dete doživljava vidljivi svet najpre kao
letimične i kolebljive mrlje na neutralnoj pozadini«. Doduše, ni Gezel
kao ni Džems, nije mogao da zaviri u dečji mozak, ali posmatranja
spoljašnjeg ponašanja govore Gezelu u prilog.
»Oči novorođenčeta često kolutaju l kad ima i kad nema draži.
Posle nekoliko dana, pa i časova, dete uspeva da na kratko vreme smiri
očne jabučice. Kasnije, ono na duže vreme pomno zuri u svoju okolinu.
Kada mu četiri medelje po rođenju zanjihamo prsten pred očima, ono
ga posmatra. Ako prsten lagano pokrećemo kroz njegovo vidno polje, ono
ga prati očima u luku od oko 90 stepeni.«
Može se pretpostaviti da dobro organizovanom reagovanju fik
sacijom odgovara podjednako dobro sređena organizacija vidnog polja,
jednostavno razlučivanje istaknute figure na neutralnoj osnovi. Dakle,
ovaj prvi doživljaj je veoma jako apstrahovan. Polje se svodi na
»šum«, tj. na nediferentovanu podlogu na kojoj se ističe pozitivna
poruka. Ta poruka, svetlost, zvuk, oblik u pokretu, verovatno je
sasvim opšte prirode. To je pozitivno »nešto« u dotad nepojmlji
vom svetu.
Ako neko uporno hoće da tvrdi da se opažanje sastoji samo u
beleženju pojedinačnih pojava, on može da nam kao dokaz navedi
da elementarni opšti sadržaji ne nastaju uopšte usled apstrakcije, negc
prosto od netačnog posmatranja. On će možda da ukaže na to da
kada posmatrači uhvate samo nekoliko grubih opštih osobina neke
stvari, propustiće da zapaze razlike koje ih odlikuju ako su slične.
Očigledno je da neoštra slika kod kratkovidih nije proizvod apstrak
cije. Tu se ne radi ni o kakvom odabiranju. Loše fokusovano oko
prosto hvata sve što može. Po svoj prilici je to bio obrazac za ono
što je 2an Pjaže imao na umu kada je usvojio izraz »sinkretističko
opažanje«. Sledeći navod govori u čemu je stvar.
»Deca, dakle, ne samo da opažaju pomoću opštih shema, nego njima
upravo zamenjuju opažanje pojedinosti. Ovde se radi o nekoj vrsti zbrka
nog opažanja, koje se razlikuje od opažanja složenijih formi kod odraslil
i koje mu prethodi. Ovoj dečjoj formi opažanja Klapared (Claparède) je
dao ime sinkretističko opažanje, izraz koji je Henan odabrao da označi
onu prvu ,široku i obuhvatnu* delatnost duha gde se ,ne pravi nikakva
razlika i gde su sve stvari natrpane jedna na drugu' (Renan). Sinkre
tističko opažanje isključuje, dakle, analizu, ali se od naših opštih shema
razlikuje po tome što je bogatije i zbrkanije od njih.«
140
Dostları ilə paylaş: |