Naravno, odista ima mračnih i netačnih opažaja. Oni se jav
ljaju kada se nešto gleda pod nepovoljnim uslovima, recimo, kada
čovek nepažljivo, žurno ili sporo shvata, ili, pak, kada je konfigu
racija draži dezorganizovana ili isuviše složena. Međutim, uopšte
uzev, čak i kada draž nije jasna, um nastoji da je artikuliše u neki
jednostavan, pravilan i određen oblik. Kada oči daju optički oštru
sliku a čovek je donekle budan i pažljiv, sigurno nema razloga da
dođe do zamagljene slike. Opažajna apstrakcija ne može prosto da
se odbaci kao nesposobnost. Radi se o pozitivnom dostignuću, tipično
velike preciznosti zbog relativne jednostavnosti formi izvučenih iz
dražnog materijala.
Srednjovekovni filozofi znali su da opažanje pojedinačnih stvar,
u strogom smislu, uopšte nije mogućno. Mens nostra singulare directe
cognoscere non potest, tvrdi Toma Akvinski, tj. naš um ne može
da saznaje pojedinačno i neposredno. Celokupna forma je univer
zalna. Samo priznavanjem apstrakcije u opažanju može da se pre-
vaziđe teoretska dilema, koju Rene Buisu (René Bouissou) rečitc
opisuje: »Nous sommes contraints de choisir entre l’abstrait vide et
le singulier impensable.« (Prisiljeni smo da biramo između prazne
apstrakcije i nezamislivih posebnosti.) Još određenije, Buisu kaže:
»U stvari, ako je tačno da se jedan pojam ostvaruje time što st
svest prazni od svih konkretnih elemenata i svih odnosa prema kon*
kretnom, onda su mostovi između opažljivog i razumljivog konačno poru
šeni a jedinstvo i kontinuitet znanja postaju čista varka.«
UZORAK I APSTRAKCIJA
Samjuel Džonson je ishod apstrakcije definisao kao »manju ko
ličinu koja sadrži sposobnosti i snagu veće«. Ova definicija kao da
ukazuje na puniji, prikladniji vid apstrakcije od onog što nam ga
pružaju tradicionalni logičari, a da mu, međutim, izričito ne pro-
tivreče.
Ako apstrakcija uzima manju količinu iz veće, kakva je prirod;,
te manje količine? Možda može da se kaže da, pošto jedan ap
straktan pojam često obuhvata čitav niz slučajeva, onda bi jedan
od tih slučajeva mogao da posluži kao pojam koji bi predstavljao
celinu. Džordž Berkli ukazao je na to da jedan određen trougao može
da predstavlja sve druge; a to i jeste slučaj. Međutim, pojedinačni
trougao je samo primerak svoje grupe, te iako na njemu može da
se obavi apstrakcija, nije svaki primerak podoban da sam po sebi
služi kao apstrakcija celine. Primerak je pre svega samo uzorak.
Uzorak tkanine nije nikakva njena apstrakcija. Niti je, pak, uzorak
nečijeg ponašanja apstrakcija njegovih sposobnosti. Kad bi svi ljudi
bili jednaki, niko od njih ne bi mogao da služi kao apstrakcija čove-
čanstva. On bi mogao da bude samo uzorak. Međutim, pošto su ljud
ska bića toliko raznolika, čovečanstvo može da se apstraktno prikaže
pomoću određenih ličnosti koje ovaploćuju prirodu mnogih ili svih
ljudi u bitnim crtama. Iako se radi o pojedincima od krvi i mesa,
takve ličnosti mogu, kâo glumci u Hamletu, da budu »ogledalo i
skraćeni letopis svoga vremena«. Slično tome, članovi američkog
Kongresa ne zamišljaju se kao uzorci američkog naroda nego kao nje
141
gova apstrakcija. Smatra se, a i sami sebe moraju tako da smatraju,
da oni poseduju sposobnosti koje američkom narodu omogućuju da
stvara sebi zakone; i, samo u odnosu na te sposobnosti oni važe kao
predstavnici — apstrakcija — naroda.
Apstrakcija, dakle, nije prosto uzorak slučajeva koje zastupa.
Ona takođe nije prosto uzorak odlika. Na primer, jedan atribut može
da razlikuje jednu vrstu predmeta od drugih pa da opet ne bude
podobna apstrakcija te vrste predmeta. Ako plava i žuta boja odli
kuju avione jedne kompanije od aviona druge, te dve boje služe
kao znak ili obeležje te avionske linije, ali ni na koji način ne odsli-
kavaju njen karakter ili prirodu. Slično tome, jedan znak ili neka
indikacija nisu apstrakcija. Nekoliko vlasi koje je prikupio detektiv
nisu apstrakcija zločinca. Međutim, krvave mrlje na Josifovom šare
nom ogrtaču više su nego prosto posredni dokazi o onome što se
dogodilo. Za čitaoca Biblije, kao i za Josifovog oca i braću, skupo-
ceni ogrtač, očev dar, predstavlja Jakovljevu pristrasnost, a krvavt
mrlje znače napad na ljubimca. Izbor izdajničkog znaka nije slučajan.
To je snažna vizuelna apstrakcija porodične drame.
Izgubljen ručni sat nije apstrakcija vlasnika koji ga je zaturio.
Ali, raznorazni starinski, unakaženi časovnici izloženi u malome mu
zeju u Nagasakiju, na brdu iznad kojeg je eksplodirala atomska
bomba, deluju kao apstrakcija od koje posetiocima srce prestaje da
kuca. Svi časovnici stali su u jedanaest časova i dva minuta, i taj
iznenadni, opšti zastoj vremena, zamrlost nevinih svakodnevnih pos
lova izaziva takav jedan neposredan doživljaj koji je gotovo snažniji
od fotografija užasa prikazanih u istome muzeju. Bitan vid događaja
budi i sam događaj.
Bilo bi prijatno jednostavno da se razume priroda apstrakcije
kada bi ona obuhvatala samo izdvajanje jednog ili više elemenata
iz neke celine. Ovaj pristup, međutim, nailazi bar na tri teškoće.
Prvo, strogo uzev, jedan te isti elemenat ne može da se nađe u
više od jednog primerka. Drugo, proizvoljan odbir crta ne dovodi do
apstrakcije koja ima neko značenje. Treće, čak i kada takav odbir
izdvoji bitne crte, prosto sabiranje crta ne stvara integrisan pojam.
Ukratko ću da ilustrujem te tri teškoće.
Mogao bi, bar teorijski, da se izdvoji izvestan broj elemenata
iz jednog određenog primerka — recimo obrisi lica, boja očiju, oblik
nosa — da bi se sačinio najjednostavniji portret. Takav postupak,
iako težak, bio bi sasvim mehanički. Ali, čitava grupa primeraka,
na primer, dvadeset lica, teško da će imati potpuno istu boju ili oblik,
ukoliko nisu mašinski načinjeni. Stoga, da bi se izdvojio elemenat
koji bi bio zajednički za sve njih, mora se, u većini slučajeva, pose-
đovati istančanija sposobnost da bi se otkrili dovoljno slični oblici
određenih osobina. Ovaj zadatak, iako nije mehanički, sasvim je lak.
Jedinstvenost svakog određenog, stvarnog primerka postavlja meha-
nističkoj teoriji apstrakcije jedan problem koji je jedan od ranih
nominalističkih filozofa, Betijus, izložio na sledeći način. On uči da
ništa što je zajedničko množini stvari ne može da bude celina po
sebi zato što svaka stvar postoji samo na osnovu toga što je jedna
stvar. Kada jednu stvar zajednički poseduje više vlasnika, svaki od
njih ima samo jedan njen deo; ili je, pak, upotrebljavaju jedan za
drugim, kao što se događa recimo sa bunarom ili konjem. Inače,
deliće je a da je stvarno ne poseduju, kao na primer kada izvestan
142
Dostları ilə paylaş: |