tvrđenje, Aristotel uzima za primer lekara koji ako »ima teoriju
bez iskustva i raspoznaje opšte, ali ne poznaje pojedinačno uklju
čeno u njemu, često neće uspeti da izleči«. Sa svim dužnim pošto
vanjem za indukciju, opšte je bilo »ono što je uvek i svugde«, a
izraz cath’holou (sveobuhvatan), koji Aristotel upotrebljava, zasniva
se na korenu koji znači »ceo« i nema dopunsko značenje zbira po
jedinosti.
Ovo je, naravno, još sasvim platonovski; ali Aristotel je otišao
dalje od Platona zahtevajući aktivniji odnos između ideja i opažajnih
stvari, između opšteg i posebnog. U Platonovoj verziji ovog odnosa,
nepromenljivi entiteti i čulni izgled postojali su naporedo prilično
statično. Aristotel je tvrdio kako je — da bi se jedan opažljivi pred
met pojavio — potrebno da se opšte nametne medijumu ili sup
stanciji, koja je po sebi bezoblična i inertna, izuzev želje da se tako
nametne. Ovaj generativni proces pomoću koga je mogućna forma
dobijala stvarno postojanje, Aristotel je nazvao entelecheia, rečju
koja je označavala ostvarivanje stanja savršenstva. Bila je to misao
koja je dala novu životnu snagu ontološkom statusu univerzalija.
One su postali stvaraoci. Svet supstancijalnih predmeta nastajao je
kao kad vajar nameće oblik inertnoj materiji, a opažljive stvari nisu
sadržavale univerzalije samo preko intuicije posmatrača, nego su
ib stvarno ovaploćivale plemenitošću svog rođenja.
Ovim se ne kaže da je Aristotel jednostavno vratio čulima
dostojanstvo koje im je Platon oduzeo. »Statična koegzistencija«
transcendentalnih ideja i čulnog izgleda u Platonovoj doktrini bila
je, konačno, odnos između prototipa i lika, ma koliko se taj lik
smatrao nesavršenim. Ovaj odnos je, u izvesnoj meri, zamenjen ge
netskom vezom koju je Aristotel uspostavio između univerzalija i
posebnosti — vezom koja nije poricala slikovnu funkciju čulnog
izgleda, ali ju je učinila manje isključivom. Sin je proizvod očev,
a ne prosto njegova slika i prilika.
Aristotel nije samo uspostavio univerzalno kao neophodan uslov
postojanja pojedinačne stvari i kao pravi karakter opažljivog pred
meta; on je time takođe odbacio i izbegao proizvoljni izbor atributa
koji mogu da posluže kao osnova za uopštavanje kada se ima na
umu indukcija u svom strogom, mehaničkom smislu. Strogo uzev,
svaki običan atribut, relevantan ili ne, mogao bi da se upotrebi u
ovu svrhu ako uopštavanje zavisi samo od sličnosti koje je neko
slučajno otkrio i izdvojio. Umesto toga, za Aristotela je opštost u
okviru posebnog slučaja bila objektivno određena činjenica. Zajed
nička svojstva koja je jedan predmet imao sa drugim predmetima
svoje vrste nisu bila slučajna sličnost, već prava suština predmeta.
Ono što je opšte u pojedinačnom bila je forma koju mu je nametnuo
njegov rod. Stoga se ova opštost nije definisala kao nešto što pojedi
načno ima zajedničko sa drugima, već kao nešto što je »materijalno« u
njemu. Dvostruko značenje reci »materijalno« i »suštinsko« značajno
je prisutno u Aristotelovoj misli: materija je ono što je suštinsko.
Ili,
da upotrebimo drugu reč, kojoj prevodioci često pribegavaju:
»supstanca« je nešto što je »supstancijalno« u nekoj stvari, njena
suština. Biće se, dakle, nije definisalo — na način kako nas danas
uče da to činimo — kao svojstvo svega i svačega što ima materijalnu
supstancijalnost. Jedan predmet je postojao samo po meri svoje su
štine, pošto biće predmeta nije bilo ništa drugo do ono što je amorf-
18
nom sirovom materijalu utisnuo njegov formativni rod. Slučajna
svojstva predmeta bila su proste nečistote, to neizbežno uzgredno
đejstvo sirovog materijala. Forma je gubila nešto od svoje čistote
ovaploćujući se; ali proistekle nečistote nisu pripadale biću predmeta.
One nisu bile suštinske.
Ova plemenita koncepcija nije upotrebljiva za nas u svojoj
metafizičkoj formulaciji. Ali je veoma relevantno osnovno iskustvo
i ubeđenje koje ona izražava. Aristotel tvrdi da je jedan predmet
stvaran za nas preko svoje istinske i trajne prirode, a ne preko
svojih slučajnih, promenljivih svojstava. Njegov univerzalni karakter
se neposredno opaža u njemu kao njegova suština, a nije posredno
sakupljen traženjem zajedničkih elemenata u raznim primercima
vrste ili roda. A kada treba da se izvrši opažajno uopštavanje, ono
može da se obavi samo prepoznavanjem zajedničke suštine prime-
raka. Zajedničke slučajnosti ne mogu da posluže kao osnova za rod.
Iako su grčki filozofi zamislili razdvojenost opažanja i umova
nja, ne može se reći da su tu misao primenjivali sa krutošću koju
je ta doktrina stekla u novijim vekovima zapadne misli. Grci su
naučili da ne veruju čulima, ali nikad nisu zaboravljali da je nepo
sredno viđenje prvi i konačni izvor mudrosti. Oni su istančali teh
nike umovanja, ali su takođe verovali da, kako je to Aristotel rekao,
»duša nikada ne misli bez slike«.
2*
19
Dostları ilə paylaş: |