PROBIR RAKA JAJNIKA
Danas većina američkih ginekologa rutinski radi probir raka jajnika. Ta raširena metoda skrininga potaknuta je smrću glumice i komičarke Gilde Radner koja je 1989- u dobi od 42 godine umrla od raka jajnika, o čemu se puno pisalo. Metode probira uključuju ultrazvučno snimanje, fizikalni pregled zdjelice i analizu krvi.
No ovaj zamah liječničkih aktivnosti protivi se hitnim preporukama američke vlade. Preporuka tamošnjega Nacionalnoga instituta za zdravstvo (National Institute of Health ili NIH) protiv je rutinskog skrininga, navodeći da je netočan, pa i opasan.75
NIH je izjavio da su ti testovi tako nepouzdani da su kirurzi nepotrebno operirali mnoge žene koje nisu oboljele od raka jajnika. Čak i kad liječnici doista detektiraju bolest, odnosno kada je rak vidljiv, često bude prekasno. A samo je u četvrtini slučajeva rak jajnika otkriven dovoljno rano za učinkovit tretman.76
RAK PROSTATE
Za rak je prostate, žlijezde veličine i oblika kestena smještene između rektu-ma i mošnji, medicina forsirala prihvaćanje programa rutinskog skrininga kod muškaraca starijih od 50 godina, jer je riječ o drugome glavnom ubojici starijih muškaraca. Tri tehnike probiranja odnose se na test specifičnog antigena prostate (PSA), transrektalno ultrazvučno snimanje (TRUS) i digitorektal-ni (palpacija) pregled (DRP). Ipak, analiza Opće bolnice u kanadskom gradu Torontu zaključuje da visoka stopa netočnosti tih metoda može napraviti više štete nego koristi. Glavni rizik predstavljaju nepotrebni kirurški zahvati, koji uzrokuju široko rasprostranjenu inkontinenciju i impotenciju u trećini slučajeva.77 Nadalje, nema dokaza koji bi pokazao da će muškarci kod kojih je obavljena prostatektomija preživjeti iole duže nego oni podvrgnuti samo »pozornom promatranju«.
Najveći se problem vezuje uz PSA test, kojim se ispituje količina određenog proteina u krvi, za koji se smatra da je u korelaciji s prisutnosti raka prostate. No specifični antigen prostate pokazao se nekritičan i krajnje netočan: novijom analizom podataka ustanovljeno je da dvije trećine muškaraca s povišenom razinom PSA nemaju rak prostate.7"
Sam je test problematičan jer ne može razlikovati između benignog i kancerogenog tumora, a jednako je upitno i njegovo tumačenje s obzirom na to
da se liječnici još uvijek razilaze oko toga što predstavlja razinu indikativnu za rak. Tvrdi se da noviji testovi osiguravaju veću točnost, posebice ako se pritom u obzir uzima i pacijentova starosna dob, ali u ovom trenutku istraživanja pokazuju da je test više no beskoristan.
Jedna je studija otkrila da je kod 366 muškaraca koji su imali uredan nalaz PSA testa došlo do stvaranja raka, dok su povišene vrijednosti — koje ukazuju na prisutnost raka — nađene kod svega 47 posto muškaraca koji su doista imali rak prostate.79 Daigo je pak istraživanje, ono Harvardskoga medicinskog fakulteta, našlo da testovi PSA ne uspijevaju ispravno dijagnosticirati rak prostate u 82 posto slučajeva.8'1 Čak i kad se PSA testu pridoda biopsija, bude detektirano samo 40 posto raka prostate.81
Nedavno je otkriveno da PSA test može dati krivo očitanje ako je muškarac ejakulirao u prethodna dva dana. Muškarci stariji od 40 godina imaju vrlo visoke razine PSA neposredno nakon ejakulacije, a kako one počinju znatno padati tek šest sati kasnije, potrebno je 48 ili više sati da se vrijednosti nor-maliziraju.8-
Kao i u slučaju mamografije, probiranje raka prostate zapravo vam može povećati šanse za umiranje. Europski institut za onkologiju (European Institute of Oncologv) u Milanu našao je da više muškaraca koji se podvrgavaju PSA skriningu umire od raka prostate nego onih koji se ne pregledavaju.«
SKRINING SKRININGA
Pa kako se onda možete zaštititi od raka ili — možda još važnije — od dijagnostičkih testova za otkrivanje istih? Ako u vašoj obiteljskoj ili osobnoj anamnezi ništa ne ukazuje na razne faktore rizika, nema valjanoga znanstvenog razloga zašto biste se podvrgavali redovitim preventivnim pregledima bilo koje vrste ako ste zdravi i nemate nikakvih simptoma. Profesor McCormick kaže da je možda najvažnije rano upozorenje na rak vrata maternice (u većini slučajeva dovoljno rano za tretman) stalni vaginalni iscjedak ili bilo kakvo nemenstrualno krvarenje tijekom ciklusa, primjerice, nakon snošaja. Vjerojatnost raka cerviksa raste s brojem ženinih seksualnih partnera, ako puši, uzima kontracepcijske tablete ili druge propisane hormone, ima kakvu prenosi-vu spolnu bolest ili je rano započela spolnim životom. Ako ne spadate ni u jednu od navedenih kategorija, budite na oprezu ako vaš liječnik vrši pritisak da se podvrgnete testu, posebice kad to njemu donosi financijsku korist.
Morate li obaviti pregled cerviksa, možda ne bi bilo loše da inzistirate na njegovu vizualnom pregledu. U indijskoj studiji, kojom je obuhvaćeno 45.000 žena, vizualnim su pregledima otkrivene približno tri četvrtine slučajeva raka u skupini ispitanica, na osnovi erozija vrata maternice koje su krvarile na dodir, slabe razvijenosti ili općenito sumnjivog izgleda vrata materni-ce.s's
Što se mamografije tiče, medicina je uopće umanjila važnost redovitoga fizikalnog pregleda dojki kao dijagnostičkog sredstva. Savjetnik britanskog ministra zdravstva priznao je da su »više od 90 posto tumora dojke otkrile žene same«.85 Štoviše, sedmogodišnja studija u koju je bilo uključeno 33.000 žena pokazala je da samoispitivanje može smanjiti smrtnost raka dojke do jedne petine. Iako se neke kvržice koje detektira mamografija ne mogu napipati prstima, istina je da vrijedi i obrnuto. Jedan istraživač dapače vjeruje da vas rutinski mamografski skrining uljuljkuje u lažnom osjećaju sigurnosti, tako da ste skloni zanemariti znakove upozorenja u obliku sumnjivih kvržica.86
Ako ne želite mamografski pregled, svakako se odlučite za redoviti samo-pregled dojke (vaš vas liječnik može poučiti kako to raditi) i fizikalni pregled dojke koji će obaviti vaš liječnik. Ako on to nerado čini ili ima ograničeno iskustvo u fizikalnim pregledima, zamolite da vas uputi u kliniku gdje to rade rutinski, ili pronađite drugog liječnika. Novo istraživanje pokazuje da redovit samopregled dojki i godišnji pregled kod iskusne stručne osobe točnije predviđaju rak nego mamogrami.87 Ako se ipak odlučite za mamografiju, bacite se u potragu. Pronađite ustanovu u kojoj se koristi oprema specijalno napravljena za mamografiju i koja je u mogućnosti dati najbolju sliku uz najmanje zračenje, i postavite mnogo pitanja o broju mamograma koji se svaki tjedan naprave, kao i to kada je uređaj bio posljednji put testiran. (Inspekcija uređaja trebala bi se obaviti barem jednom godišnje.)
Ako je kvržica pronađena, morate utvrditi, mamografijom ili fizikalnim pregledom, je li zloćudna ili nije. Neke bezopasne ciste mogu se identificirati fizikalnim pregledom. Kaže li vam liječnik da je u pitanju cista, ali vam ipak sugerira biopsiju, istražite je li to uistinu potrebno. Dobroćudni se tumor često mijenja tijekom menstrualnog ciklusa te postaje bolniji pred menstruaciju, a kancerozni ne.
Ako je kvržica zaista stvorena, ne bi bilo loše da razmislite o ultrazvučnom snimanju, što bi mogla biti sigurnija opcija (za sve osim fetalnih stanica). Premda se ta tehnologija uvelike poboljšava i vjerojatno će se u konačnici razviti u dobro dijagnostičko sredstvo, još uvijek je prisutan problem točnosti. Uspješnost ultrazvučne dijagnostike većim dijelom ovisi o vještini operatera jer se slike teško tumače i podložne su krivoj interpretaciji. Operatere posebno brinu vizualni »artefakti« — to jest slike nečega što ne postoji — ili nešto sasvim normalno krivo protumače kao zloslutno, brkajući normalnu strukturu za abnormalnost. Sve se to svodi na to da bi vam mamogram trebao napraviti jedino krajnje iskusan operater, koji je dobro obučen za rad s najnovijom opremom te jednako tako dobro izvježban u razlikovanju stvarnih od fantomskih slika. Za pregled dojki najčešće se koristi visokorezolucij-ska ultrasonografija u »stvarnom vremenu« — što znači da na ekranu točno vidite ono što transduktor (sonda) hvata u tom času. Prema jednom istraživanju na sto žena, od kojih je svaka imala najmanje jednu kvržicu u dojci, ukupno izmjeren stupanj točnosti ultrazvučnog pregleda iznosio je 74,8 posto. To, naravno, znači da je dijagnoza bila kriva u jednom od četiri slučaja. U 10 slučajeva ultrazvukom je dobroćudna cista na prsima dijagnosticirana kao kancerozna, dok su ukupno neuočeni jedna cista i jedan apsces.88
Prema profesoru Williamu Leesu, voditelju radiologije na UCL Hospitals Trust u Londonu, najbolji ultrazvuk trebao bi uključivati Doppler kao dio sustava, te ove dvije komponente treba koristiti u tandemu, što će pridonijeti operaterovi! pouzdanju u točnost postavljene dijagnoze..
Kolor Doppler ultrazvuk mjeri protok krvi, koji u zloćudnim tumorima naginje abnormalnom. U jednoj studiji postignuta točnost u detektiranju tumora dojke iznosila je 82 posto.89
Srećom, čini se da se tehnologija ipak poboljšava; trenutačno kolor metoda koristi uspoređivanje analize spektra boje s okolnim tkivima; boja kance-roznih tumora tipično je intenzivnija, s oštrim rubovima. U jednom ispitivanju na 70 pacijentica ta je metoda promašila samo jedan tumor.90
Profesor Lees vjeruje da iskusan operater može postići točnost od 85 posto kombinirajući obje metode.
Kad sve zbrojimo, čini se da su ultrazvuk i mamografija podjednako uspješni. U jednom ispitivanju na 80 pacijentica s dobroćudnim i zloćudnim le-zijama mamogrami su uhvatili pet slučajeva raka koje je ultrazvuk propustio, ali je zato ultrazvuk otkrio devet slučaja raka koje mamogrami nisu. U još jednoj studiji ultrazvuk je otkrio četiri raka koja se još nisu mogla napipati.91
Najnovija i najsigurnija dijagnostička mogućnost je termografija (mjerenje topline stanica — stanice raka su toplije).
Bez obzira na tehnologiju, najvažnija pitanja koja trebate postaviti odnose se na ekspertizu operatera. Uvijek se odlučite za nekoga vrlo iskusnog, posebice u skeniranju dojke. Nemojte se ustručavati upitati liječnika kolika je njegova stopa točno postavljenih dijagnoza ili je li imao ijedan ozbiljan slučaj koji je propustio uočiti. Upitajte ga i o stanju opreme — koliko je nova, koliko točna i kada je posljednji put servisirana.
Najbolja prevencija raka dojke jest izbjegavanje kontracepcijskih tableta, hormonske nadomjesne terapije i svih ostalih propisanih hormona, za što je sve rizičnost dokazana, te izbjegavanje kemikalija kao što su parabeni (uobičajeni konzervansi u kozmetičkim proizvodima). Dojite svoje dijete što duže možete, jedite cjelovitu, nepreradenu hranu s puno svježeg voća i povrća iz organskog uzgoja te bogatu esencijalnim masnim kiselinama, i izbjegavajte pesticide i mliječne proizvode, koje se povezuje s rakom dojke. Što se raka jajnika tiče, samo žene starije od 50 godina u visokorizičnim skupinama — one čiji su rođakinje imale rak jajnika, nemaju djece, podrijetlom su sa sjevera Europe ili im povijest bolesti uključuje rak dojke, crijeva ili endometrija — trebale bi se redovito kontrolirati. Pa i ako vaš test bude pozitivan, važno je da rezultat bude potvrđen i drugim metodama prije no što pristanete na operativni zahvat.
Kad je riječ o raku prostate, čini se da ćete najbolje proći ako izbjegavate skrining test, u slučaju da nemate simptome. Ako zaista obolite od raka, promislite o taktici pozornog promatranja, takozvanom »čekaj i vidi« pristupu, i koristite druge oblike terapije, poput hormonske terapije, radije nego da po-hitate na operacijski stol, naročito ako ste stariji od 70 godina. Rak prostate uglavnom je spororastući oblik raka i vjerojatnije je da ćete umrijeti s njim nego od njega. Prema analizama autopsija trećina muškaraca u Europskoj uniji ima rak prostate, no samo će ih jedan posto umrijeti od njega prije no što im nešto drugo ne oduzme život.52
Treći dio
PREVENCIJA
Peto poglavlje
Kolesterolsko ludilo: medicinska obmana
Unatoč prilično pouzdanim pokazateljima da nam bolest ugrožava živote kad se razbolimo, moderna medicina sada promovira stajalište kako liječnici dovoljno poznaju naša tijela da mogu spriječiti bolest čak i prije nego od nje obolimo. Liječnici se sve više okreću prema onom što vole zvati »preventivnom« medicinom — odnosno propisivanju lijekova »za svaki slučaj«, nama i našim bližnjima, dok smo još zdravi, kako bi se bolest okončala prije no što je i počela. Tijekom medicinske povijesti preventivna je medicina bila odgovorna za brojne zabrinjavajuće zamisli — poput rutinskoga rendgenskog snimanja trudnica u cilju mjerenja veličine zdjelice, što je utjecalo na porast leukemije u dječjoj dobi, ili davanja trudnicama dietil-stilbestrola za »sprečavanje« pobačaja, što je pak prouzročilo rak i neplodnost medu cijelom generacijom djece. Problem je takva pristupa u tome što mjera predostrožnosti gotovo uvijek uzrokuje čak i više bolesnih stanja nego sama bolest koja je trebala biti prevenirana. Za proizvođače lijekova to ne predstavlja ništa drugo nego neočekivani bonus. Farmaceutska si industrija neprestano stvara tržišta lansirajući nove epidemije, koje otvaraju vrata za još više novih uspješno prodavanih čudotvornih lijekova — tako si ova industrija neprestano osigurava prihode.
ZABLUDE O KOLESTEROLU
Liječnici sve više vjeruju da je bit preventivne medicine identificiranje određenih činitelja rizika u životnim stilovima, koji povećavaju šanse osobe da oboli od čega. U 1950-ima je dr. Ancel Keys, direktor Laboratorija za fiziološku higijenu na Sveučilištu u Minnesoti, prvi iznio hipotezu da masna hrana uzrokuje srčani udar. Dr. Keys je grafički prikazao vezu između ukupno unesenih masti i fatalnih srčanih bolesti u šest zemalja. Njegove ograničene podatke medicina je istom prigrlila, isprva pretpostavivši da visok unos masnoća iz hrane uzrokuje visoku razinu kolesterola u krvi, što za posljedicu ima oblaganje arterija te započinjanje lančane reakcije događaja koji s vremenom dovode do srčanog ili moždanog udara. Sukladno tom razmišljanju kardiovaskularna bi se bolest mogla uvelike spriječiti smanjenjem razine kolesterola u krvi, bilo lijekovima bilo ograničavanjem unosa masnoća.
Ta hipoteza iznjedrila je cijelu industriju hrane i lijekova posvećenu pretragama za visoki kolesterol u krvi i njegovu snizivanju lijekovima i obrađenom hranom s niskim udjelom masnoće. Većina populacije Zapadnog svijeta dovedena je do opsjednutosti masnoćama, dok su milijuni pacijenata u SAD-u i Velikoj Britaniji (i šire) tiranizirani dugotrajnim uzimanjem lijekova.
Zapravo, sniženje bi razine kolesterola mogla biti jedna od najvećih obmana stoljeća. Fascinantna je činjenica da nitko nije uspio dokazati kauzalnu vezu između kolesterola ili dijete bogate mastima i bolesti srca. Zaista začuđuje da većina pacijenata sa srčanim bolestima ima normalne razine kolesterola}
Nakon 60 godina takve »preventivne« medicine na površinu je isplivalo da lijekovi koji snizuju kolesterol i dijeta s ekstremno niskim udjelom kolesterola mogu povećati vaše šanse za umiranje. Mnogi od režima što ih medicina preporučuje mogu, štoviše, biti među glavnim krivcima za srčane bolesti. Niti za jedan lijek za sniženje kolesterola nije s vremenom dokazano da snizuje ukupnu stopu mortaliteta; u više slučajeva broj srčanih udara možda i jest bio u padu, no broj smrti od drugih srčanih problema je porastao, kao što je porastao i ukupan broj smrti uzrokovanih drugim faktorima.
Nakon što je Keys iznio svoju hipotezu o povezanosti, daleko strože studije dokazale su da kolesterol možda čak i nije glavni uzrok bolesti srca. Jedna studija u kojoj je sudjelovalo 20.000 muškaraca i žena iz Kopenhagena pokazala je da su samo oni s razinama kolesterola u krvi u gornjih pet posto imali rizik za razvoj bolesti srca.2
U 1950-ima Keys je sam organizirao veliku studiju u sedam zemalja, proučavajući životne stilove 16 lokalnih populacija sedam zapadnih zemalja uključujući i SAD, kako bi odredio uzroke koronarne srčane bolesti.3 Ali nakon obrade svojih podataka, prikupljenih u razdoblju od 25 godina, istraživači su zaključili da je rizik predstavljen kompleksnom smjesom više faktora, u koje se ubrajaju kolesterol, pušenje, povišeni krvni tlak i prehrana. Važnost prehrane sugerirana je zbog značajne razlike u broju srčanih bolesti u različitim zemljama. No veza između unosa masnoća i srčanih udara nije pronađena.4
Brojne populacije s visokom zastupljenosti srčanih bolesti nemaju kores-pondentnu prehranu s visokim udjelom masti. Na primjer, nizozemski istraživači putovali su u bjeloruski grad Minsk, gdje je stopa srčanih bolesti neuobičajeno visoka, te uzeli uzorke masnog tkiva grupi muškaraca i žena koji su bili na bolničkom liječenju zbog manjih problema. Nakon analize uzoraka masnog tkiva istraživači nisu pronašli dokaze da uzorci iz Minska sadrže neuobičajeno visoke vrijednosti zasićenih masti ili neuobičajeno niske vrijednosti esencijalnih masnih kiselina, pri čemu se oba slučaja smatraju činiteljima rizika za bolesti srca. Zaključili su da masnoća iz prehrane vjerojatno nije glavni uzrok bolesti srca u tome području.5
U jednoj od najvećih studija o bolestima srca i stilu života, u Framingha-mu u američkoj državi Massachussetts, veliki dio populacije praćen je tijekom gotovo pola stoljeća u cilju određivanja faktora rizika za bolest srca i aterosklerozu. Usprkos tomu nikakva povezanost nije uspostavljena između visoke razine kolesterola i sredovječnih muškaraca — dob za koju se pretpostavlja da su muškarci izloženi najvećem riziku. Žene s visokim vrijednostima kolesterola umirale su u jednakom postotku kao i one s niskom razinom kolesterola. Premda je umrlo više ljudi s visokim kolesterolom nego onih s niskim kolesterolom, uzroci smrti bili su različiti, a ne isključivo bolesno srce. Jedina je veza, naime, uspostavljena između vrijednosti ukupnog kolesterola i rizika od srčanog udara kod muškaraca u dobi od ranih tridesetih do ranih šezdesetih.6
Velika kalifornijska studija otkrila je da ni visoka razina ni niska razina kolesterola izgleda nemaju utjecaj ni na jednu važniju bolest, uključujući u to bolest srca i rak. Znanstvenici sa Sveučilišta Južne Kalifornije su, analiziravši oko 2.000 smrti unutar grupe od 7.000 sredovječnih muškaraca japanskog podrijetla, zaključili da su rane smrti bile uzrokovane drugim faktorima rizika, a nikada samim kolesterolom.7
Čak i kad je riječ o starijim pacijentima, koji bi logički trebali biti najviše ugroženi, znanost nije uspjela povezati visoke razine kolesterola s oboljelim srcem. Visoka razina kolesterola (više od 6,21 mmol/1 ili 240 mg/dl) nije im povećala rizik umiranja ni od čega, pa ni od bolesti srca, srčanog udara ili nestabilne angine pektoris.H Sličnim nalazima rezultirale su i studije starijih osoba u Australiji i New Yorku.9
Dijeta s malim udjelom masti ženama stvarno može povećati rizik za bolest srca. U jednoj su skupini od 15.000 škotskih žena one koje su imale više razine kolesterola od muškaraca imale manju vjerojatnost umrijeti od bolesti srca nego muškarci s najvišim razinama kolesterola. Pritom se čini da sniženje razine kolesterola kod žene snizuje i razinu njezinih lipoproteina visoke gustoće, dobrog oblika kolesterola koji uistinu štiti od srčanih bolesti.1"
Ti svojevrsno proturječni podaci navode na zaključak da visoki kolesterol jednostavno može ukazivati na to da u tijelu nešto nije kako treba, dok stvarni uzrok bolesti srca leži negdje drugdje! Čak je otkriveno i to da kolesterol ne uzrokuje inicijalno oštećenje arterija, već se samo akumulira u krvi ili u arterijama mjesecima nakon što je nešto drugo izazvalo oštećenje."
Posljednji dokaz pokazuje da visoka razina kolesterola može imati zaštitnu ulogu u starijoj dobi. Nizozemski znanstvenici proučavali su medicinsku dokumentaciju više od 700 starijih osoba. Oni s najvišim kolesterolom izbjegli su rak i infektivne bolesti te živjeli najduže.12
Otkako je hipoteza o kolesterolu promovirana, farmaceutske su kompanije eksperimentirale s raznim supstancijama za sniženje kolesterola, postižući skromno smanjenje od oko deset posto. Međutim u 1980-ima su izašli sa »statinima«, za koje je pronađeno da inhibiraju proizvodnju kolesterola u tijelu do 40 posto. I posljednji tračak liječničkoga skepticizma vezan uz hipotezu o kolesterolu nestao je krajem 1994., nakon objavljivanja rezultata jedinog istraživanja stope preživljavanja sa simvastatinom (Scandinavian Simvastatin Survival Study), koje je opravdalo uporabu lijekova za sniženje kolesterola, barem kod pacijenata sa srčanim bolestima i visokim razinama kolesterola. Ta takozvana 4S studija pratila je 4.444' pacijenata (»četiri« je očito bio lajtmo-tiv) sa srčanim bolestima i visokim razinama kolesterola. Nakon pet i pol godina u skupini koja je dobivala lijekove za sniženje kolesterola bilo je za 42 posto manje fatalnih srčanih udara i za jednu trećinu manje.srčanih bolesti u odnosu na grupu kojoj je davan placebo. (Žene u gaipi nisu uživale istu poboljšanu statistiku preživljavanja; iako je samo jedna petina ispitivane populacije bila ženskoga spola, u placebo grupi stopa mortaliteta bila je upola manja nego u muškoj placebo grupi, što još jednom ukazuje na to da su visoke razine kolesterola beznačajan indikator budućih srčanih bolesti žena.)13
Nije prošlo ni tjedan dana, a medicinski se tisak već nepokolebljivo priklonio kolesterolskom trendu proklamirajući »simvastatin spašava živote«.14 Na sastanku Američkog udruženja za srce (American Heart Association), održanom 1994. u teksaškom gradu Dallasu, Michael Brown i Joseph Goldstein, dobitnici Nobelove nagrade 1985. za rad o kolesterolu, prekinuli su dugotrajnu šutnju o spornoj temi kolesterola govorom o rezultatima skandinavske studije kao o »prekretnici« i »konačnom odgovoru«.
Nedugo nakon 4S studije provedeno je škotsko istraživanje koronarne prevencije (West of Scotland Coronarv Prevention Study ili WOSCOPS). Svrha je bila pokazati kako kod muškaraca koji imaju visoke razine kolesterola, ali ne i srčane tegobe, pravastatin, jedan drugi »starinski« lijek za sniženje kolesterola, može prevenirati srčane udare za trećinu.15 Druge su studije, uključujući i jednu koja recenzira sve ostale studije, zaključile da bi pravastatin mogao smanjiti učestalost srčanih udara najmanje za 60 posto te usporiti otvr-dnjavanje arterija.16
Iako je između tih istraživanja bilo mnogo značajnih razlika, ona su djelovala na medicinsku zajednicu poput električnog šoka. Studija WOSCOPS naširoko je tumačena kao dokaz da inače zdravi muškarci s visokim razinama kolesterola mogu uzimati lijekove za sniženje kolesterola i time umanjiti svoje šanse za umiranje od srčanih bolesti približno za trećinu. Svi pacijenti s povišenim razinama kolesterola, bez obzira na njihovu dob i spol, stavljeni su na doživotnu terapiju lijekovima za sniženje kolesterola.17 Jedna bolnica u Dundeeu, koja je vodila statistiku pacijenata kojima su propisivani lijekovi za sniženje kolesterola prije i nakon objavljivanja 4S studije, pronašla je izrazito povećanje kako pacijenata kojima je mjeren kolesterol (za jednu trećinu), tako i pacijenata kojima su propisani lijekovi (za približno osam puta).18 Mnogi od onih koji su uzimali lijekove bili su starije životne dobi ili ženskog spola, premda lijekovi nisu bili valjano ispitivani u tim kategorijama pacijenata. Štoviše, iako je 4S studija pokazala ograničenu korist lijekova za sniženje kolesterola kod žena, dok u studiji WOSCOPS one čak nisu bile ni uključene, žene upravo predstavljaju više od polovine svih kolesterolskih pacijenata u SAD-u koji uzimaju lijekove.19
Samo je nekoliko hrabrih disidenata postavilo pitanje provedbe 4S studije i ukazalo na ono što oni vide njezinim osnovnim manama. Na primjer, bilo kome s koronarnom srčanom bolesti bilo je dopušteno sudjelovati u studiji, bez obzira na to je li bolest uzrokovana otvrdnućem arterija ili nije. U tretiranoj je skupini bilo 38 osoba koje su u trenutku pristupanja studiji vec' imale ugrađenu srčanu premosnicu ili angioplastiku i koje su time imale manju vjerojatnost umiranja. A u kontrolnoj grupi bilo je 54 pušača, što bi moglo imati neke veze s većom stopom mortaliteta u toj skupini.20
William Stehbens s Medicinskog fakulteta Wellington u Novom Zelandu naglasio je (a trebao bi kao patolog to znati) da je dijagnosticiranje koronarne srčane bolesti ili procjena ozbiljnosti ateroskleroze krajnje neegzaktna znanost — sve dok ljudi ne umru. U 4S studiji stvarna razlika u stopi mortaliteta od svih uzroka između dviju skupina iznosila je svega 3,3 posto. Naposljetku, Stehbens napominje da je kontrolna grupa uzimala placebo koji je sadržavao metilcelulozu koja se, ako se daje intravenozno zečevima, taloži u arterijama, što nije različito od učinka ateroskleroze.
U studiji WOSCOPS smrtni ishodi zbog srčane bolesti u kontrolnoj skupini (oni koji nisu uzimali lijekove) bili su brojčano veći nego kad je riječ o ostatku populacije — bliže prosječnoj stopi mortaliteta ljudi koji su od njih stariji 10 godina ili više — što daje naslutiti da su osobe odabrane da predstavljaju »prosječne građane« bile bolesnije nego što je to uobičajeno za »prosječnoga građanina«.2' Nadalje, iako u studiji WOSCOPS pravastatin jest snizio razinu kolesterola i broj srčanih udara ili smrti od srčanih udara, on nije u značajnoj mjeri spasio živote od drugih koronarnih bolesti ili bilo kojeg drugog uzroka. Recenzija svih studija s pravastatinom također nije uspjela pokazati da se smanjenje broja srčanih udara može prevesti u značajan broj spašenih života. Svako smanjenje stope mortaliteta, osim od srčanih udara, nije smatrano »statistički značajnim«.22 Čak i ako se slažete sa statistikom preživljavanja kod srčanih udara, sveukupno preživljavanje tijekom pet godina WOSCOPS-ova eksperimenta povećano je samo s 96 na 97 posto, a u 4S studiji s 87,7 na 91,3 posto.23 To znači da bi mnogi koji u povijesti bolesti nemaju srčani udar mogli biti upućeni na uzimanje lijekova za sniženje kolesterola na neodređeno vrijeme, uz iznimno minimalan dobitak.
Petnaestak godina nakon tih dviju studija statini su postali najpopularnije oružje u arsenalu vašeg liječnika i jedan od najprofitabilnijih izvora zarade svih vremena za farmaceutsku industriju.
Četiri veće studije statina koje su. od tada napravljene imale su proturječne rezultate. Primjerice, CARE (Cholesterol and Recurrent Events) istraživanje, u koje je bilo uključeno nekoliko američkih, kanadskih i britanskih sveučilišnih bolnica, iskušalo je pravastatin u sniženju kolesterola kod pacijenata koji su već pretrpjeli srčani udar. No nakon pet godina ne samo da nije bilo većih razlika između tretiranih i netretiranih gaipa što se tiče fatalnih srčanih udara, nego je čak u pravastatinskoj grupi bilo nekoliko smrti više zbog drugih uzroka. Bio je, ipak, manji broj moždanih udara i srčanih udara sa smrtnim ishodom.24
Tada je osmišljena AFCAPS/TexCAPS studija (Air Force/Texas Coronarv Atherosclerosis Prevent Study) kako bi se odredilo bi li statini mogli spriječiti srčane udare kod približno 6.000 muškaraca i žena s normalnim razinama kolesterola. Nakon pet godina, premda je u tretiranim grupama manje ljudi imalo srčane udare ili anginu pektoris (3,5 posto u odnosu na 5,5 posto u ne-tretiranim skupinama), statini nisu imali utjecaja na ukupni mortalitet. Gotovo je isti postotak umrlih bio u objema skupinama.25
U istraživanje LIPID (Australian Long-term Intervention with Pravastatin in Ischemic Disease), koje je organizirao Centar za kliničke pokuse Nacionalnog savjeta za zdravstvena i medicinska istraživanja Sveučilišta u Sydneyju, uključeni su pacijenti s visokim i niskim razinama kolesterola, koji su patili od ranije stečene srčane bolesti.
Nakon šest godina stopa mortaliteta i broj bolesti srca bili su znatno niži u tretiranim skupinama nego u kontrolnoj skupini.26 Ipak su najimpresivniji rezultati prikupljeni do današnjih dana obuhvaćeni oxfordskom studijom zaštite srca (Heart Protection Study ili HPS), kojom je u razdoblju duljem od pet godina ispitivan učinak statina na 20.000 osoba visokog rizika za pojavnost koronarne srčane bolesti.
Studija HPS zaključila je da rutinsko korištenje lijekova za sniženje kolesterola kod pacijenata s visokim rizikom za krvožilne bolesti može smanjiti broj srčanih i moždanih udara za trećinu.27
Prema istraživačima, pet godina tretmana statinima može spriječiti srčane udare, moždane udare ili druge značajne vaskularne događaje kod jedne od deset osoba koje su imale srčani udar, kod osam od sto osoba s anginom pektoris ili nekom drugom koronarnom srčanom bolesti, kod sedam od sto osoba koje su imale moždani udar i kod sedam od sto osoba s dijabetesom.
Govoreći na znanstvenom zasjedanju Američkog udruženja za srce (American Heart Association) u studenom 2001. godine, Rony Collins, jedan od direktorom Odjela za kliničke pokuse Sveučilišta u Oxfordu i vodeći istraživač studije HPS, nazvao je statine »novim aspirinom«. Collins je rekao da njegovi dokazi miču statine sa začelja kolone lijekova za sniženje kolesterola i čvrsto ih postavljaju na samo čelo preventivnih tretmana za bolesti srca i krvnih žila.
Kad bi 20 milijuna visokorizičnih osoba diljem svijeta uzimalo terapiju statinom, procijenio je Collins, to bi spasilo oko 50.000 života godišnje. Drugim riječima, svakoga bi tjedna bilo spašeno oko 1.000 života.
Dostları ilə paylaş: |