Svagdašnja povijest iz hrvatskoga života Tout le crime ici bas est fait par l'ombre lâche

- To je od Leportovih? - okrene se k Živku.

- Jest -, zbunjeno odgovori Narančić.

- Pa ti, čovječe, ne Božji, nego vražji, - zar toj nesretnoj barunici za volju oklijevaš i njezino društvo voliš od roditeljske kuće? Nije pravo - jok - dragane moj! Jesi li čuo, kako su te jučer ondje svi slavili, nade u te polagali; a da te sada vide, kakav si! Tko je to vidio, toliko silno se zaplesti u ženske suknje. Ne, ne ljuti se, ja sam sjedoglav, mogao bih ti biti ocem, a šurjak sam ti, od mene možeš to slušati. Gle ti njega! I to si se valjda naučio od tih kavalira. Što mu se ne sviđa, to bi si oholom gospodskom kretnjom odmah zabranio. Možda dvoboj jošte? Ha, ha, ha! - al nije mi do smijeha!

- Nemoj, doktore, - no stvar je delikatna. Ti zaboravljaš, da se tu radi o jednoj dami!

- Trice i kučine - i ta tvoja dama. - Rekao bih ti što drugo, no neka bude! Ti ideš sa mnom - sad mi više nećeš izmaknuti! - pa ne čekajući odgovora iziđe u predsoblje i ondje reče lakaju, da gospodin doktor neće doći, jer mora odmah u silnom poslu otputovati.

- Bar reci kamo! - doviknu Narančić.

- Još šta! Valjda da odmah za tobom dođe? - Ajte, momče! - otpravi Lucić slugu i onda slavodobitno skoči natrag u sobu, te poput dječarca obuhvati Živka i stane se s njim po sobi vrtiti.

- Eto - eto - ipak postigoh svoje! - klicaše uz to neprestance. Za pol sata već sjedio Živko u kočiji Lucićevoj i hrlio put Zagorja.

Nije ni sam znao, kako mu je, no da mu se vrijeme prehitro odmicalo, kad se je približavao Jaseniku, očinskomu domu, nije ni časka sumnjao. Makar bijaše doktor svih prava, zreo čovjek, ipak se plašio svoga strogoga oca i nije znao, kako će preda nj stupiti nakon svega, što se zadnjih godina zbilo, a za koje cijelo vrijeme nije od oca ni jednoga pisma primio, pa ni onda, kad je položio stroge ispite.

Doček u Jaseniku bijaše svakako neobičan. Dok je majka gotovo od radosti kliktala i bacila mu se burno na grudi, objema rukama zahvatila ga za glavu i k sebi niže privukla, te ga nebrojenim cjelovima izljubila, - otac je učinio, kao da ga nije ni opazio. Živko je nekoliko puta pokušao, da mu se približi i da mu poljubi ruku, no strogi starac svaki put mu okrene leđa.

Majka se s toga ražalosti i usrdnim pogledima uzme supruga moliti, da se umekša. Napokon zaplače. Sad se starac uzvrpolji.

- A šta ove suze! Zar ne - e, zaslužio ih je? Ne ljutim se ja na nj, što je zapustio roditeljsku kuću, koja bi mu ipak morala najprva biti. No on je prekršio dužnosti poštena čovjeka, on se valja eto godine i godine u grijehu, najsramotnijem grijehu - vikaše starac.

Živko se povukao u drugu sobu i ondje ponikao upravo kao nekoć, kad bi ga otac radi zlo izrađena zadatka korio.

Konačno bude Luciću previše ove starčeve vike, te pristupi sasvim slobodno k njemu i potrepta ga po ramenu načinom čovjeka, koji znade, da imade povlasticu, svakomu sve reći:

- A hoćeš li se već jednom iskokodakati! Čudna li svata! Dovedem mu sina u kuću, dođem da se malko pozabavim, - a on rogobori kao zloduh u kući. - Tad ga povuče na stranu i rekne mu tiše: - Ma ne luduj, čovječe. Ne zaboravi, da imadeš muža pred sobom, čovjeka, koji jest nešto u svijetu, koji od tebe ništa ne treba i ne traži, a napokon - mladost ludost - šta ćeš, kad je ta barunica uistinu najljepša žena, što je ikada vidjeh!

Starac se na to napokon umiri, - pravo da se kaže, nije bio onako ljut, kako se činilo, pače mislio u sebi: »Gle ga, kako je fin i lijep momak to, vražji dječko - taj zaluđuje barunice!« - pa najposlije dopusti Živku, da mu zaželi dobar dan i da ga poljubi u ruku.

- Nije, ne, lijepo, nisi mi se pravo ponio, a sad se nadam, da je svemu kraj, pa da budeš čovjek, koji smije cijelomu svijetu ravno u oči pogledati - i istomu barunu Leportu!

Živko problijedi, no radost, da mu je otac oprostio, ne popusti mjesta drugomu čuvstvu.

Sad nije bilo kraja veselju u kući. Lucić pošalje kočiju po ženu svoju, da i ona vidi brata.

Jedan čas malo da nije učinio kraj radosti. Majka opazi, da je Živko donio sobom sami mali ručni kovčežić. Upita ga s toga zabrinuto, zar kani naskoro otići? On uistinu nije mislio nego tek nekoliko dana ostati u Jaseniku, no ne usudi se sada cijele istine kazati, pa nejasno odgovori.

Kod objeda spomene otac, da Živko mora što prije odabrati stalno kakovo zanimanje.

- Nije to ništa, to tvoje piskaranje po novinama. (Živko je naime imao lijep dohodak kao suradnik nekojih njemačkih, poljskih i francuskih listova. To mu napokon bijaše glavni dohodak, jer mu otac nije ništa davao, otkad je s barunicom otišao, a malena pripomoć, što ju je dobivao od matere, nije dostajala ni u desetu za potrebe u društvu, u kojem se je kretao).

- Ne bih rad ni da ideš u advokaciju; ne sviđa mi se. U službu pogotovu ne. Ovdje kod kuće, - ja sam krepak, - tu nemamo dvojica što u ruke uzeti. Da si bio drugi čovjek i poslije svršenih nauka išao proučavati kakovo industrijalno poduzeće! Ovo - ovo, moj dragi, - tu u istu ruku koristiš sebi, stvaraš imutak, a i domovini - narodu - više nego svim političkim tiradama.

- Dakako - dakako! - prekine ga Lucić, - osobito kod nas će procvasti industrija, gdje imademo zemlju isprepletenu željeznicama, gdje je plodna Posavina tako osigurana od savskih poplava, gdje je Srijem u tako kratkoj i najbržoj liniji spojen s Adrijom, na kojoj nema ni jednoga domaćega broda! Ah, silna li mi procvata takvomu industrijalnomu poduzeću! Ha, moj stari idejaliste! Bar ti imadeš dosta posla s najklasičnijim flegmaticima, pa nisi od njih naučio da se otreseš takvih sangviničkih nada!

- Prestani sa šalama. Ma da je sve tako, kako ti veliš, ipak se jedared mora početi. Bit će više poteškoća, nego li da nije takova komunikacijona politika, al se ne smije duhom klonuti.

Živko živahno prihvati očeve misli. On mu je sasvim pravo davao, te se dogovoriše, da Živko poslije nekoga vremena pođe na putovanje i pregleda sve znamenitije poslovnice s drvima u Austriji, Njemačkoj, Engleskoj i Francuskoj.

Sad nije Živko mislio više na barunicu, nego je pravim žarom pravio osnove za ovaj put.

Za nekoliko dana bijaše mu sasvim lako, tek koji put bi mu srce bolno zadrhtalo, te bi mu bilo, kao da je taj čas pred njim zalebdilo nešto od barunice, ili krasni joj vrat, ili plemenito spuštene ramenice, ili divni lakti; no sve to bijaše prolazno. Dom, njegove uspomene, ugodni domaći život, materina ljubav, sve ga to ljupko, prijatno, slatko zatomljivalo, te se voljko podavao svemu tomu, - i kao razmaženo dijete, koje se iz teške bolesti pridiglo, prepuštao se ovomu draganju i maženju, koje je dapače nalazio u toplom dahu naloženih ogromnih peći staroga doma.

Isprva nije na ništa mislio, jedino se podavao osjećajima doma, pače se čuvao, da misli na skoru promjenu svoga života. Poslije opet prihvatio misli o putovanju i veselio se tomu, bodrio si dušu domoljubljem, hrabrio se osjećajima dužnosti prema domovini. U takav tren bijaše neizrecivo zadovoljan sam sa sobom i sretan, što se je ovako sve mirno s barunicom udesilo. Često bi jedva sobom vladao, da se strpi i pričeka opredjeljeno vrijeme, i željaše što prije - odmah - otpočeti. U ovakvim časovima energije i preporoda još bi ga nešto blažilo i mililo. Kao da mu je sada Vilma mnogo bliža, pa se snatrivim posmijehom sjećao nje. »Kad sazna, da sam opet valjan i radin čovjek - možda -«! - i on se ne bi usudio misliti, što bi onda moglo biti.

Kad je nakon prvih dana, što je Živko u rodnom domu boravio, ponešto jenjala radost, a i ono usplamćivanje sa svake malenkosti domaće svagdašnjosti pa nastupila navada, u kojoj se sve ravnodušno uzimlje i ne opaža se ni stoti dio onoga, što su uznesene oči prije žedno hvatale: bude Narančiću, naviklu na bučni gradski život i na aristokratske salone, mnogo puta neizrecivo pusto oko srca u dalekoj ladanjskoj tišini roditeljske kuće, pa je stao ćutjeti dosadu i mislio na povratak u Zagreb. To je bivalo sve gore, a sjajna raskošna pojava Nelina što češće, to se jače lelijala pred očima njegovim, sveudilj ga okružavala, očaravala, mamila, kako ono u starim pričama privlače k sebi u dno rijeke potočne vile mlada ribara. Prenuvši se ujutro iz sna oblijetale bi ga prosnule slike, u kojima mu nije bilo posla nego s Nelom. Požudna bi drhtavica prostrujala mladim mu tijelom, dušom bi zabrodile uspomene na tolike prelesne časove, prosnivane u naručju čarne žene, te bi strasnom željom hvatao u duhu za svakom pojedinom njezinom ljepotom i raznježen, razigran čeznuo za ljubavnim strastvenim zagrljajem njenim!

Ganuto i zahvalno sjećao se svega i bilo mu koji put, kao da ćuti miris kose njezine i odjeće, pa videći se u zbiljnosti samoga, udaljena od nje, nevjerna njoj, on se malo ne rušio u tešku bijedu i žalost, prekoravao se s nezahvalnosti, s grijeha protiv nje, koja mu je žrtvovala svoje bračne dužnosti i nadarila ga tolikim sretnim časovima. - U trzanju tih prikora i u groznici silne požude bude mu mnogo puta, da je htio bezodvlačno da ostavi dom roditeljski, gdje mu bješe u takav tren sve omraženo i neprijatno, jer se od njega traži prevelika žrtva, pa da se vrati skrušeno k njoj, padne joj pred koljena i da je zamoli, da mu oprosti, da ga opet zagrli božanskim svojim rukama!

U takvim časovima strasti nije ni na što drugo mislio. No sjetio se drugda opet svojih dužnosti i počeo sam sebi dokazivati, da ga barunica ne bi mogla priječiti ni u čem, ta - zašto on ne bi mogao uz nju također nastojati oko zadaća ozbiljna rodoljuba i muža?

Dakako, izlazeći na šetnju i gledajući ondje svu bijedu, zapuštenost i nevolju naroda, zatim u općenju sa strogim radinim ocem, koga nije ni čas vidio besposlena, nadalje crpajući izjavnih glasila uvjerenje, kako je u zemlji na sve strane pune ruke posla, pa da tu treba radnika, koji su čitavi ljudi i neustrašivi tvrdi borioci: on se silom otimao onim zamamljivim željama i odlučno ih od sebe gonio. U časovima ovakova plemenitog zanosa on bi poletio gore u očevu sobu i stao čitati, učiti, praviti osnove, kako će ovdje i ondje pomoći narodu.

Što se više odmicaše vrijeme, to je stalniji bivao u tim svojim odlukama.

Jednom ipak podlegne. Bilo je prošlo već nekoliko nedjelja, otkad je otišao iz Zagreba. Stajaše na prozoru svoje sobe i gledaše dolje pravcem ceste, koja se u kišovitom hladnom danu pričinjala osamljena i dosadna. I njemu bude turobno, nevoljko, sjeti se barunice, pomisli: Bog zna, što ona taj čas radi, kako je negda u takovo vrijeme kod nje sjedio, i obuzme ga silna želja za njom. Uto se začuje iz daleka štropot kola. Za čas vidje, kako juri cestom zatvorena kočija, na boku s inošem i kočijašem, kojih su promočene jasnosmeđe kabanice bile upravo onakove, kao u Leportovih. »Nije li ona?« - izmakne mu se glasno pitanje, te ne obazirući se na kišu pohrli u dvorište, a odavle na cestu. No kočija se već daleko izgubila. Živko ne promišljajući dugo dade osedlati konja, te je za nekoliko časova hrlio prema Krškomu.

U jednu je ruku želio, da se ne prevari u svojoj predmnjevi, i veselo se, da će opet vidjeti »nju«; u drugu se ruku plašio toga i priznavao, da bi bolje bilo, da je ne nađe, da ga ne primi, uopće da se s njom ne sastane.

Došavši pred dvor u Krško gledao ga pridošli činovnik sav u čudu i nije razumio pitanja, da li su gospoda kod kuće?

- Ta u gradu su, - barun, - mislim, - on je u Habersfeldu, na štajerskom dobru. No ovdje nema nikoga, niti će tako skoro doći.

Živko se okrene, ne odvrativ ni riječi. Sada ga ljutilo, što se je prevario, i stidio se svoje slaboće, pa se zlovoljan ne vrati istim putem. Zakrene na lijevo, kuda je mnogo dalje bilo u Jasenik. Makar je kiša jako padala, pustio je konju, da ide korakom.

Prođe mimo oveće krčme za putnike. Pod sušom opazi onu istu kočiju, za kojom je letio u Krško. Makar ga sada nije više zanimala, ipak više slučajno svrne okom za prozorčić kočije.

- Bože, - ta - je li - nije li ona? - Njemu se pričini, da je Vilma unutra. Ma - njena divna plava kosa! - Dakako - ona je - ona!

Od uzrujanosti sav ustrepeće i zadršće tijelom. Ne usudi se više pogledati u kočiju, a opet nije mu se dalo otići. Nadao se, da će putnici možda izići i unići u sobu. No jedva je odmakao nekoliko koračaja, a kočija pođe protivnim pravcem.

Sada pozove krčmara i nestrpljivo ga upita, tko se ono vozi. Ovaj mu znao tek kazati, da je kočija iz susjedstva, od gospodina grofa C., pa da vozi iz Zagreba dvije gospođe, kojih ne pozna. Mlađa da je neobično lijepa. Kola da su jučer još išla u Zagreb po te gospođe.

- Ona je! - nije više sumnjao Živko i podbodavši konja vilovitim kasom pojuri prema domu, gdje se odmah skloni u svoju sobicu, zatvori je i blažen baci se na balzak, da sanjari o Vilmi. Taj dan nije više mislio na barunicu!

Došavši poslije k večeri, predade mu sluga pisma, što su stigla poštom. Bilo ih je nekoliko, no jedno ga upravo iznenadi - prestraši. Prepozna pismo Nelino, a da i nije pogledao na slova, odmah je morao znati, od koga, jer tako se ugodno iz njega širio miris pravoga Hatkinsonova Ylang-ylanga, najmilije Neline i njegove mirodije.

Listić otvori tek prije nego što je legao u krevet. Još jučer bi ga bio silno uzradovao, - danas bijaše mu nepriličan, ljutio se na nj, što se tako utisnuo među njega i Vilmu! Barunica mu veoma ljubazno pisala, nije mu ni jednom riječi spočitnula odlazak, ni njegovu dugu šutnju; samo izricaše milim dragim riječima nadu, da je nije zaboravio, pa duhovitim prelazom završi, da svakako još ovaj koji dan dođe k njoj, jer mu imade nešto vrlo znamenito priopćiti. Na koncu lista označi mjesto, koje je poljubila, te i njega moli, da ga se ustima takne, »da se tako naši cjelovi barem in effigie sastanu!«

Narančić baci list od sebe i odluči, da ne ide. On se, za Boga, nadao, da će imati prilike možda sastati se gdje s Vilmom i opravdati se pred njom. »Al kako - kako?« - usklikne i uvjeri se o nemogućnosti svojih nada. A fini listić snažnim mirisom procijedio sav zrak, i Narančiću, uzeo ma što promišljati, uvijek bi se misli svraćale k barunici.

- Kakova to do vraga može biti vrlo znamenita vijest? - klikne još u noći, kad se je uzalud silio, da usne, makar je mirisavi listić spremio u ormar.

I on se više nikako ne mogaše riješiti te misli. Krasna Nela sve mu se jasnije - sjajnije podizaše pred očima, a u sobi ploveći miris ylanga kao da ga je još jače uzbuđivao. I on posve premahne u staru svoju strast, u daleku nepreglednu želju za divnom grješnicom, koju sada slavljaše sa dobrote, da mu poslije svega ostaje dobra i vjerna. Ponosom ga napunjalo, da ga takva umna, gizdava a prekrasna žena tako silno ljubi.

Sivo jutro ožujsko pokazalo se na prozore, kad je Živko tek mogao ustati.

Još isti dan odveze se Narančić u Zagreb, kazavši roditeljima, da mora ići radi dopreme svojih stvari i otkaza stana. Otac mu tek primijeti na odlasku: »Molim te, budi pametan, sad nema Lucića, koji bi te znao obraniti!« - Živko se tek nasmije ovoj primjedbi, jer uistinu držaše, da više neće ostati u mrežama Nelinim, pa radila ona ma što joj drago. O, mi smo jaki! »Napokon bi bilo ipak gadno, da joj ne reknem ni pravo »zbogom«. Zašto da budem grub - osoran - prost? Baš hoću svoju jaku volju dokazati! -« Nije on mislio, da u takovim prigodama nema mjesta ni smisla mirnomu »zbogom«, - pa da se kod žena Nelina soja ili valja za uvijek podati gospodstvu i ugresti posve u vrući opojni zagrljaj mekana čarobna tijela, u kom se duši svaka druga volja, svaka želja, svaka snaga za druge ciljeve; - ili neumolno bezobzirno a svakako strašnim prizorom učiniti svemu u jedan čas kraj i konac.

 

XXXVIII.

- Vi ste to! O hvala vam, Anatole! Znala sam ja - vi ne možete postati opak! - klikne Nela kod dolaska Živkova i skoči sa niske chaise longue, dražesnim hitrim korakom pojuriv prema njemu, te mu se burno baci oko vrata. Opet je gledao glatku ovu put, tako toplu, tako mirisnu, opet je ćutio ove divne Venerine lakte, taj gipki vrat, oble čvrste grudi, pritisnute mu na prsa, ovu šuštavu svilu, usko priloženu nuz raskošne oblike tijela - oh - svu ovu nježnu a ipak toliko silnu ženu, koja dršćući od strasti, zaplakana od ljubavi i razmiljenosti ljupko mu i nemoćno visi u naručju, mucajući nerazumljive strastvene riječi. - Oj - on bude ganut, - ponosit, krv mu udari na sljepočice, žarki nutarnji oganj provali mu cijelim tijelom i taj čas zaboravi sve; jedino želi - ah, niti to ne, on ništa ne želi, nego mahnito, ludo upija omamljivu slast plamenih joj cjelova.

Da je ona uvrijeđeno, ujedljivo udesila doček, ta kako bi lako njemu bilo! No ovako - ovako - prama tolikoj ljubavi i samozataji bio je potpuno razoružan, slab, te niti je što mislio, niti što želio.

- A što je ono vele znamenito, što mi želiš priopćiti? - upita je nakon dvosatnog boravka u budoaru.

- O dijete moje! Ništa, htjela sam da dođeš ovamo, - veselo mu barunica odvrati i uduši daljna pitanja nebrojenim cjelovima. No Živko ne bi joj bio bez toga ništa spočitnuo: - on bijaše potpuno svladan. - Izišavši iz kuće baruničine bijaše kao slomljen, te si spočitavaše dvoličnost, beznačajnost, slabost i sa strahom u srcu počeo je sam uviđati, da se nikada više neće rastati sa barunicom. A ipak ne bijaše sada kivan s toga na nju. - »Suđeno je tako!« - šaptaše u sebi.

- Zdravo, Narančiću! Poznaješ li me još? - javi se u to kraj njega uzrujan glas. I Živko ugleda pred sobom Krešimira, blijeda i suhonjava baš kao i nekoć, pa i sada još trošno odjevena.

- Jesi li ti to? - Jest, moj Krešimir, zdravo - zdrav mi bio! - klikne Živko i privine ga k sebi, i prijatelji se izljube.

O tomu, da su se u svađi razišli, ne spomenu ni jedan ni drugi ništa. Pače pomnjivo se ugibali, da se ne izusti nikoja o tom. Isto se tako ne usudi ni jedan od njih pitati, čime se drugi bavi, niti kako je sve ovo vrijeme probavio. Napokon ipak upita Živko Krešimira, radi li kod odvjetnika?

- Ne! Nemam jošte ispita. Ti si sretno sve to svršio.

- Položio sam ispite, no ni ja nisam u poslu. Još ne znam pravo, što ću. No kada kaniš ti?

- Nadam se naskoro, oko Uskrsa. Nije baš više daleko, a zavisi to od sto i sto prilika.

Sad ih mine prva smetnja, te se manje tjeskobno počeše susretati. Živko sjeti prijatelja negdašnjih dana, nakana i namjera, te bolno uzdahnuv prizna, da dosele ni jedan od njih ne učini ništa prema tomu.

- Ti si barem doktor. No ja, - oh - pravo si govorio, najprije treba ispuniti najbliže zadaće, - zalutah, a boli takovo priznanje!

- Nemoj se osuđivati, prijatelju! Meni je bilo teško, videći te, no šta da o tom, - htjedoh tek kazati: velik dio krivnje, da si se upustio prije reda u strančarenje, mora da se baci na trh domaćih prilika. Znam ja, koliko me je muke stalo, da i ja nisam u nj pao. Da nisam imao takvoga oca, znam, da me ne bi bilo minulo. Ma šta ćeš - ljubiti domovinu, a vidjeti je na sve strane u najbjednijem stanju! Uostalom, ja sam se ovdje tome oteo, no zato me drugdje uhvatilo. Imam doduše ispite - al ja - ja sam ti za sve naše osnove izgubljen.

- Što misliš -? Zar poradi one gospođe, - oprosti, - al čuo sam.

Živko mu ne odvrati odmah, nego se zadube u bolne misli, a tada mu sve povjeri. Krešimir ga uzme tješiti i podizati u njem nade. I prijatelji uzeli opet po starom običaju govoriti o domaćim stvarima, proklinjati sadašnje stanje, praviti zajedničke osnove. Taj dan više se ne raziđoše, te su zacijelo obojica bili okrijepljeni, uzdignuti i zaneseni, kad si rekoše: S Bogom! Obadva bijahu uvjereni, da će jednom zadovoljiti svojoj zadaći.

Drugi dan ipak pođe Živko najprije k barunici. Premda bijaše još dosta rano, ona ga ipak odmah primi. Dočeka ga u budoaru. Na sebi imađaše bijelu jutarnju haljinu od atlasa i čipaka sa dugom povlakom od ružičaste svile. Struk odjeće nije tijesno prilegao tijelu, a tim se gipkost tanka joj pasa i raskošni čar udova jače isticaše. Živko je na pogledu tolike krasote opet pao u svoju posvemašnju odvisnost od nje.

- Dakle kažite mi, što ste kod kuće radili - tako dugo i tako najednom - zar bijaše uistinu tako silno? - upita Nela nakon običnih pozdrava, posadivši ga kraj sebe na uski mali kanape.

- Al istinu recite! - zagrozi mu se jogunasto malim prstom i ljupko lukavo se nasmiješi.

Živko joj odgovori u kratko, da je morao bezodvlačno kući ići, ispričao se, što nije došao kazati »zbogom«, no ne reče joj ništa, da kani u inozemstvo.

- A propos - my dear! Nisam vam baš bez svake svrhe pisala. Moj ujak Laci, poznate ga, grof Karay, pisao mi, da bi vam sada mogao pomoći, da dođete k poslaništvu u Berlin. Dakako, prvo vrijeme kao vježbenik, - dalje će već slijediti. On je govorio s ministrom u Beču i s poslanikom. Priredite se dakle, jer i mi ćemo do iduće zime gore.

- Ali, barunice Nelo, dopustite mi, - ja sam već kazao, da ne bih želio - u diplomaciju.

- Vi mislite, što niste od visokog plemstva? O mon cher, uz prijateljstvo moga ujaka neće vam to biti nikakva zapreka. Napokon gledat ćemo vašega oca učiniti najprije plemićem.

- Ne, nije ovo razlog, al vi znadete, da ja želim kod kuće - u zemlji ostati!

- Des enfantillages! - nestrpljivo mu prekine riječ i mane prezirno rukom.

Živko zašuti. Bojao se, da bi je razljutio, a nije htio, da pokvari krasan i ugodan dojam cijeloga ovoga jutra u tihom malom budoaru, tek napola svijetlom, a prodahnutom mirisom i ukrašenom prisutnošću ove mile ženice.

U to najavi sluga Miščevića.

- Neka uniđe! - zapovjedi barunica i skoči k ogledalu, gdje si rukom na brzo popravi malko kosu i pogladi dva tri puta lice.

- Zar ćeš ga primiti? - zadivljeno i nezadovoljno je upita Živko, koji se do sada toliko radovao, da je može baš on vidjeti u jutarnjoj toaleti.

- Dakako! On je dobar znanac kuće, - a valjda je nešto osobito, što sada dolazi.

Miščević uniđe. Svojim više slatkim nego finim načinom pristupi k Neli, koja ga primi »en bon camarade«, te joj poljubi dva puta ruku.

Živko se stao nemirno u svom fotelju gibati. Muškarci se tek mimogredce izrukovali. Savjetnik uistinu nije uzalud došao. Priopćio je barunici, da je upravo taj čas ban potpisao izvještaj, u kojem se gospodin barun preporučuje za red sv. Stjepana.

- A ja htjedoh prvi biti - ha, ha, ha - koji će vam to javiti i odmah unaprijed svoje najsmjernije čestitke izjaviti, - jednako se slatko smijući reče Miščević njemački.

- O, zahvaljujem! Moj suprug, on će se radovati. No, pa što je inače novo, Miščeviću? - odvrati barunica njemštinom, u kojoj se je nešto osjećao mađarski naglasak.

- Ništa i mnogo. Poklade su prestale, - hvala Bogu, bar ćemo sada mirovati, - ha, ha, ha - jer bijaše uistinu već odviše toga. Jučer sam već radi toga imao pravde s kontesom Sandom, - ona hoće silom, da su prebrzo minule. E, sada opet posao! Oh, barunice, da znate, kako su mi ruke pune posla. Baš sada, - danas - veoma neugodna stvar. Ja zbilja žalim njegovu preuzvišenost, da se mora tako natezati. Uistinu je čudo, otkle taj gospodin smaže tu volju! Da sam ja tako bogat, mnogo bih mario! Jer, barunice, ne možete pomisliti, što sve ne rade ovi opozicionalci. No - al danas smo jednome, - taj će ga znati. Viče ovakav bezobraznik na svaku madžarsku dopisnicu, a svaki čas moći ga je ukebati. I mi nađosmo nešto, - ah - dao se taj čovjek u poslove; no sad će se gospodin državni odvjetnik malko za nj pobrinuti. Sad neka se tuži na mađarski jezik - u luknji. Kasnije neka ga slobodno riješe, kako ih volja; no baš sada je on jedan od najnepriličnijih, - er ist kalt gemacht. O bit će toga još više, ha, ha, ha! Pobrinuo sam seja. Wir müssen uns auch Verdienste erwerben! O, opisao sam danas toga čovjeka njegovoj preuzvišenosti, da je grozota - aber treffend - ni Varga ne bi mogao vjernije. Znate, preuzvišenost je kavalir od glave do pete, a kad mu se solche schmutzige Wäsche pokažu, - e onda - ausser Rand und Band! Pa smo brzo onda mi - die Herren der Situation. Ne pita se tu mnogo, - e - tu treba da čovjek bude takav, - s nikim, tko nije s nama, a ma nikakva smilovanja. Sve treba utući. Molim vas, zadnji put i na mene udarili, - spomenuli, da sam lani u Lipiku dao madžarske čardaše svirati, kao da to na koga spada, pa se onda takva ništica - takav cajtungšmirer - ruga mojim kravatama! Al zato sam ja danas toga glavnoga im vođu - eh - -!« - i elegantni gospodin u duševnom poletu baci svučene rukavice na stol i zasuka si brk.