Sveučilište u splitu

1.4. SPOZNAJA I ISKUSTVO ZRELE LJUBAVI

Osim literarnih, filozofskih, teološko-duhovnih refleksija, Ivan nam je u svom dnevniku ostavio brojne analize svojih duševnih stanja, svojih težnji, svojih slabosti i moralnih borbi.

U prvom redu iz dnevnika proizlazi da je Ivan bio obdaren velikom osjetljivošću za zahtjeve prirodnog moralnog zakona. Ivanova savjest jednako je tako osjetljiva u odnosu na moralno ponašanje onih koji ga okružuju. Kad god je trebalo ozbiljno je kritizira nemoralno ponašanje svojih drugova. Napose ga boli farizejsko ponašanje mladih koji se priznaju katolicima, dok se nemoralno ponašaju u svakidašnjem životu.

Ivan je veoma autokritičan na svoje moralne granice i slabosti. Takva svijest njegovih granica i moralne slabosti izaziva kod njega snažan vapaj, obraća se Bogu od kojega traži pomoć da pobijedi zlo u sebi.

Ivan ne ostaje samo na konstataciji i priznanju svojih moralnih slabosti, nego se s njima suočava na jedan muževan i čvrst način i nastoji ih nadvladati te tako odgovoriti onom nutarnjem zovu koji ga je poticao i zvao na ostvarivanje veće kršćanske savršenosti. U okviru toga važno je Ivanovo shvaćanje i doživljavanje ljudske ljubavi.

Već smo govorili o njegovom iskustvu prve ljubavi i o pozitivni učincima što ih je to njegovo iskustvo imalo općenito za shvaćanje ljudske ljubavi u Ivanovu životu. Premda Ivan veli da se je zauvijek pomirio s prirodom, tj. kao da više ne osjeća toga nagona i da je ženski element u njegovu životu odigrao onu ulogu koju je trebao i da se više neće zaljubljivati (30) ipak je daleko od trajnog rješenja problema ljubavi koji mu se nameću sa svom intenzivnošću sve do kraja rata. Ostavio nam je u dnevniku zabilježen svaki pokret i titraj svoje duše o toj temi i sve ono što je proživljavao i osjećao u sebi po pitanju ljudskog nagona. Problem ljubavi mu se nameće na dvije razine: teoretski i praktično.

Teoretski mu se problem ne samo povećava nego i komplicira brojnim mišljenjima raznih pisaca i filozofa koje je čitao. Sama ljubav mu se predstavlja kao veliki problem. Želi je definirati, ali ne uspijeva. Sumnje i nesigurnosti ga muče. Sastoji li se ljubav samo u nečem fiziološkom kako mu sugeriraju pojedini pisci i mislioci ili u njoj ima nešto više.

Često razmišlja o pojmu 'Ewing weibliches- vječno ženskom' nastojeći mu odrediti bit i značenje.[19] Uzdiže se u metafizičke sfere i nastoji izvesti po analogiji ljudsku ljubav iz božanske stvarnosti, ali odmah priznaje granice i nedostatke takvog razmišljanja. Pomalo se na teoretskom planu približava ispravnim shvaćanjima trudeći se da si načini točan sud o problemu žene koji bi se približio istini. Dolazi do zaključka o prvenstvu duhovne dimenzije unutar ljubavi, o osobnom odnosu u relaciji muža i žene čemu treba biti podređena tjelesna dimenzija i koja treba biti podčinjena višim ciljevima.[20] Ove njegove teorijske spoznaje s godinama će biti pročišćene i produbljene tako da već 1919. godine na problem ljudske ljubavi gleda kroz nauk sv. Pavla što obogaćuje učenjem crkve koje se temelji na nadnaravnoj stvarnosti da su ljudska ljubav i brak samo slika onog odnosa koja postoji između Krista i Crkve.

Na praktičnom planu problem ljubavi mu se postavlja dosta naglašeno jer je u ambijentu gdje je živio susretao djevojke koje su privlačile njegovu pozornost i simpatiju. Ostavio nam je tako detaljne opise i primjedbe o svojim osjećajima i iskustvima u svezi tih kontakata. Ali ni prema jednoj djevojci koju je kasnije upoznao nije osjećao takvu ljubav kao prema Greti. Više su poticale njegovu refleksiju i omogućavali mu da bolje upoznaje žensku nara i njezine reakcije.

Iz svih navedenih tekstova mogu se izvući ovi zaključci: ženska narav, žena kao takva ga privlači. Osjeća u sebi seksualni nagon kojemu međutim ostaje gospodar. Dapače, prisutnost senzualnosti u svojim kontaktima s djevojkama osjeća i ocjenjuje kao nešto negativno, kao zlo, nešto što ponižava i njega i djevojku.

Njegova oštra reakcija protiv zloporabe seksualnosti koju je susretao u svome ambijentu pokazuje nam kako je imao visoko shvaćanje o ljudskoj seksualnosti i o težini grijeha uzrokovanim prekršajima moralnih normi na seksualnom području. U dva navrata u svome dnevniku ostavio nam je izvanredna razmišljanja i primjedbe koje nisu samo proizlazile iz njegove kršćanske savjesti, nego i iz jasne intuicije naravnog moralnog reda.[21]

Treba također naglasiti njegovu hrabru borbu da zagospodari seksualnim nagonom kojega je kao zdrav i normalan čovjek osjećao. Također, i o tome nam je ostavio važne bilješke u svome dnevniku.[22] Svjestan je da bi popustiti nagonu značilo 'baciti u blato svu svoju ideologiju'.[23] Sredstva koja u tom smislu upotrebljava jesu različita. U napastima si nastoji predstaviti i dozvati u svijest svoje ideale koji su došli u opasnost:: 'Ewing weibliches, memento mori, rad za čovječanstvo estetski osjećaj' ili npr. traži od kolege da prestane s erotskim govorom. Često se u molitvi obraća Gospi, zaziva je ili si jednostavno predočava njezinu sliku. Potpomognut milošću koju je od Boga u molitvi tražio uspio je izaći pobjednikom iz ove borbe. Ali je svjestan koliko je potrebno 'krvave borbe da se ne potone u običnom svijetu'.[24]

1.5. ODGOJNA SUODGOVORNOST U OBITELJI

Ivan je s osobitom nježnošću ljubio i štovao svoje roditelje, svjestan kako je u obitelji primio život i temeljne životne sigurnsoti. Na odlasku u Opatiju piše: »Poljubim se s mamom i tatom. Kako li je slatka ljubav roditeljska! Ljubav je snažnija od mržnje i straha.»[25]

Ivan je bio zbilja dobar sin svojim roditeljima, pokušao se odreći i svojih literarnih sklonosti i postati časnik, te je otišao u vojnu akademiju u Bečko Novo Mjesto. U osmom se razredu pita jednom : «Koja je dužnost veća, prema kolegama ili roditeljima? Drugo ja roditelje milijun puta više volim nago kolege.»[26] I prema tome Ivan stvara svoju odluku. Ali kad je u vojnoj akademiji njegova duša tražila odgovor na pitanje: koja je dužnost veća, k roditeljima ili k Bogu, on i na to pitanje odgovara i dosljedno provodi spoznatu istinu, uza svu ljubav prema roditeljima.

Jedna je od velikih Ivanovih briga bio vjerski preporod njegovih roditelja. Djelovati u tom smislu da im pomogne doći do izričitije kršćanske svijesti smatrao je svojim sinovskim poslanjem i dužnošću. I on je to doživio u Parizu, a onda u punoj mjeri u Zagrebu. No to je išlo dosta polagano: «Najsretniji dan bi bio za mene, kad bi mi majka i otac postali dobri kršćani, kad bi naša porodica postala katoličkom porodicom; jer porodica je na zemlji najsvetija stvar. Molitvom će se dati mnogo toga učiniti. Kod oca dobro djeluju logički dokazi…A kod majke će moći djelovati ljubav k meni.»[27] Kako je Ivan dobro pogađao i kako je točnu prognozu postavio!

Ivanov otac je nakon 25 godina primio sv. Pričest, što je Ivanu priskrbilo golemu radost. « Moje su molitve Srcu Isusovom uslišane…Milost – nadnaravni moment-ga je obratio. Još ostaje mama na brizi! Srce Isusovo pomozi!»[28] Ivan je znao da je život vjere pretpostavka i preduvjet jednog dubljeg i životnijeg sjedinjenja u Bogu. Iz Pariza 21.01.1921. Merz piše ocu: »Nadam se da će ona Ljubav koja nas veže, sada postati još dubljom i većom i da ćemo nakon borbe što je imamo biti u ovom životu biti združeni u Bogu.»[29]

Merz stalno misli na majčin duševni život koji je posljedica odgoja. Nada se da će otac djelovati na njezinu dušu. Majka hoće da njezinom jedincu ovdje, na zemlji bude dobro i lijepo. A Ivan rasplamćen žarom božanske ljubavi, nastoji svoju majku i oca uzdići do jednog višeg gledišta, koje ovaj zemaljski život smatra samo putem u nebo.

Ivanova žrtva i molitva donijela je uspjeh. Majka se pred kraj života preobratila. Možda je odnos sina i majke najbolje oslikan u članku koji je napisala Zdenka Žanko nakon smrti Terezije Merz: «Ivan je usplamtio ognjen za bezbrojnim visinama, i takav zadivio, iznenadio, zapanjio i majku…Ona je ostala časom zbunjena pred svetačkom veličinom sina… Ali malo pomalo, molitva i milost Božja djelovale su tako, te je i ona istina sve polako i malim koracima pošla za gigantskim stazama sina…Stoga je još za njegova života, a osobito iza njegove smrti doživjela preporod, preobraženje, uskrsnuće duše po njemu. Tu i leži tajna njezine privlačnosti i miline: ta ona je prva učenica našega Ivana. To nije poniženje za majku, da je vodi, uči i preporađa sin svetac. U tom je naprotiv veličina njezina i zato je najviše poštujemo.»[30]