~ 62 ~
balona. U unutrašnjosti tog balona vidljiva je zmija koja se kreće prema nebu. Za Krasa i Habeka indicija je jasna: Taj
reljef je tehnički nacrt, balon je sijalica, a zmija je bakarna spirala u sijalici. Sa takvim električnim osvetljenjem,
Egipćani su osvetljavali tamne hodnike piramida. S time bi bilo objašnjeno zašto hodnici u piramidama nisu začađeni
po zidovima i plafonima od dima sa upaljenih baklji. Nije bilo baklji. Egiptolozi imaju drugačije objašnjenje za
„sijalicu” iz Egipta: Egipatski reljefi uvek imaju simbolično značenje: Stvarnost nikad nije predstavljena. Stilizacija
ponekad ide tako daleko da je moguće iz malih isečaka rekonstruisati kompletna dela. U reljefu oni prepoznavaju
čamac boga sunca, Ra, koji završava u cvetu lotosa. Drugi to shvataju kao „kablove u dršci sijalice.” U mitologiji
Egipćana, sunce naveče umire, da bi se uutro ponovo rodilo. Stoga je zmija kao simbol ponovnog rađanja - ona posle
menjanja svoje kože se „ponovo rađa.” Na „šalteru” ispod „sijalice” bog Heh pruža svoje ruke prema nebu i
usmerava Sunce prema nebu. Kontroverzni deo reljefa je predstava „navoje sijalične drške.” Ni egiptolozi tačno ne
znaju kako da se odrede, odnosno tumače, ti navoji. Mogao bi značiti „horizont”, i tada bi reljef predstavljao boga
sunca, što u jutro Nove Godine, putuje ka nebu. Ako baterija iz Bagdada nije služila za osvetljenje - čemu je onda
služila? Jedino logično i uverljivo objašnjenje: za pozlaćivanje figura. Za galvanizaciju dovoljno je imati malu jačinu i
napon struje. Uspešno je učinjen i taj eksperiment. Jedna mala figura je uspešno pozlaćena. Postavljena je bila u
posudu napunjenu sa mešavinom zlatnog praha i priključena sa baterijom. Već posle dva sata, figura je bila obložena
zlatom - pozlaćena. Tako je to moglo biti. Ipak, mnogo pitanja ostaje: Da li su baterije zaista bile upotrebljavane za
pozlaćivanje? Da li su Partareni uopšte poznavali proizvodnju zlatnog praha potrebnog za galvanizaciju? I zašto
arheolozi pronalaze i slične „baterije” u kojima se umesto gvozdenih poluga, nalaze bakarne poluge u bakarnoj
spirali? Sa dva ista metala nije moguće proizvesti struju. Da li je te posude onda slučajno moguće upotrebiti za
galvanizaciju, dok zapravo služe za nešto drugo? Naše pretke ne bi smeli potcenjivati. Šta su stvarno mogli i sta su
pojedinci mogli, posle par vekova teško je znati. Verovatno su postojali genijalci i genijalni pronalasci o kojima su
nestali svi tragovi i za koje nikad saznati nećemo. Ako naučnici danas pronađu takvu stvar, onda se nađu pred novom
zagonetkom.
Primer takvog predmeta je i „kompjuter” iz Antikitere. Pronađen je u jednom antičkom brodu potopljenom u
moru. Bilo je to 1900. godine. U dubini od 42m, i „kompjuter” je imao veličinu kutije za cipele. Arheolozi su
katalogizirali pronađene predmete: Vaze, posude za vina, kipove, amfore, mramorne i bronzane figure. Po svemu
sudeći, bio je to trgovački brod, potonuo u prvom veku pre nove ere.
Originalan artefakat i rekonstrukcija
Potrebno je bilo još 70 godina da bi se taj predmet dovoljno proučio i shvatio. Učinjeni su rentgenski snimci
predmeta i ostataka u drvetu, kao i provereni detaljni arheološki zapisi prvobitnog izgleda, te i stare fotografije.
Otkriće je zaista bilo začuđujuće: Bio je to astrolabijum. Taj astrolabijum je sprava koja pokazuje vreme izlazka i
zalaska sunca, te kretanja pet Grcima tada poznatih planeta, uključujući i faze meseca. Skoro 30 zupčanika pokretalo
i pomeralo je jedno drugo i tako dočaravalo faze Meseca, izlazak i zalazak Sunca itd. Svi zupčanici su napravljeni od
~ 63 ~
bakra koji sadrži i izvesnu količinu cinka. Zubi tih zupčanika imali su uglove od 60 stepeni. A, sa strane imali su
„navojak” koji je bio pokretač tome svemu. Jednom navijen, astrolobijum je pokretao oznake što su označavale
položaj planeta u određenim vremenskim periodama. Otkriće je senzacionalno. Teško nam je shvatljivo da su stari
Grci bili u stanju da naprave jedan tako komplikovan sistem sa zupčanicima. Sistem, koji možemo usporediti sa
sistemom zupčanika današnjih satova na navijanje. A, takvi satovi su tek 1.400 godina kasnije po prvi puta
napravljeni. Pored toga, „kompjuter iz Antikitere” ima i diferencijalnu getribu: zupčanike, čije osovine nad drugim
zupčanicima kruže. Tek 1828. je taj princip prijavljen za patentiranje. Zašto, ili kako, su stari Grci mogli to poznavati
čak 1900 godina ranije? Da li je s time dokazano da su neki Grci tada bili mnogo napredniji negoli sto se to danas
smatra? Ili da postavimo pitanje, a koje je već postavio Erih fon Deniken: „Od kojeg astronautskog kuma je ta sprava
i to znanje dobiveno?” Ovo drugo pitanje, postavljeno kao sugestija, možemo lako osporiti: Zašto bi vanzemaljci
darovali znanje koje je ograničeno na samo pet planeta, a ne sa svih devet? I kada su u pitanju navodne sijalice iz
Denderaha, ostali su reljefi a zašto nije nađena ni jedna sijalica? Biće da se radi o stvarima u koje su bili upućeni
samo malobrojni, i kad je u pitanju lobanja od kristala, i ova „baterija” i ostale čudne naprave i znanja koja su ih
pratila. I danas imamo dosta toga što se krije od masa, i sve one blagodeti tehnologije koje obični ljudi poseduju,
elita, policija i vojska su posedovale mnogo ranije. Setimo se bežičnih telefona u automobilima državnika ili u kolima
Džemsa Bonda? A sada takav telefon ima svako…
Mnogo ozbiljniji je odgovor, da tok razvoja nije uvek tekao ravnomerno i uvek prema gore. Postoji gore i dole
kod znanja - kao i znanje koje se u toku vremena izgubi te se ponovo mora otkriti. Matematičar Hero iz Aleksandrije
je već u prvom veku naše ere otkrio parnu mašinu i napravio je dva funkcionirajuća primera. Džejms Vat je to isto
otkrio tek 1765. godine. Takođe je i beton bio poznat u starom Rimu; Koloseum je sagrađen uz korištenje cementa.
Ali, tek 1849. godine je Džejms Parker prijavio patent na svoj izum. Šta su sve onda ljudi pre 2.000 godina stvarno
poznavali Poznavali su avione, tvrde neki istraživači, i kao dokaze navode male
zlatne figure iz Južne Amerike. Te figure, samo 4 cm dužine i koje se datiraju od
pre 1.500 godina, potiču iz Tolima kulture i bile su stavljane kao pokloni u
grobovima mrtvih. O toj kulturi iz podrucja današnje Kolumbije, malo toga je
poznato. A, još manje je poznato o mestima i okolnostima pronalaska tih
figurica. Većina se ipak, bez dvoumljenja, može odrediti kao nakit na glavi: šnale
i iglice za kosu, ukrasi za noseve i uši, kao i razni privesci. Pored tih, postoje i čudne figure koje predstavljaju insekte
- mada bi mogli reći da pre liče jednom Spejs šatlu nego nekom insektu. Današnji posmatrač teško se može oduprijeti
zamisli da pred sobom ima modele aviona. Da bi tu teoriju proverili, dr Algon
Fenbum (Algund Eenboom) i oficir vazduhoplovstva Peter Belting su od
stiropora i drveta napravili kopiju tog „insekta” veličine 16:1, te su joj dodali
propelere i motor, i najzad se uputili na aerodrom za avione modele. Senzacija:
Imitacije tih figurica su bile odlične za navigaciju u vazduhu. Da li je to dokaz da
pronađene figure doista predstavljaju avione? Teško je to reći. Naime, kopije
od stiropora i drveta nisu zaista kopije istog materijala. A, njih dvojica su dosta
toga iz modernog znanja o vazduhoplovstvu ugradili u taj model: motor,
propeler, krilima su dali aerodinamičan izgled, te su sve pukotine uklonili. I otkud da su stare Inke poznavale letelice
i avione? Za proizvodnju vlastitih aviona potrebna je cela industrijska grana. Danas bi trebali naći milione dokaza za
tako nešto. Pa trebao bi da je ostao makar jedan motor ili krilo. Setimo se samo
prozvodnje materijala za avione, metala, stakla, pa goriva, proizvodnja motora,
infrastruktura, aerodromi itd. Tada je verovatnije da su avione koristili
vanzemaljci, a da su ih Inke samo kao minijature kopirali. Ali, ni to nije dovoljno:
Strani posetioci moraju prevaliti bezvazdušni prostor svemira da bi došli do
naše planete, a krila tada nemaju smisla. Pa i pretpostavka da su sa sobom
„vukli” avione istraživače s kojima bi istraživali našu planetu, nije uverljiva.
Naime, oni su morali već unapred pre posete znati kakvu atmosferu naša
planeta ima, od čega se sastoji i koja je njena gustina, da bi mogli koristiti avione
na njoj. Inace cela konstrukcija aviona ne funkcioniše. Da li su onda te figure samo kopije insekata? Ni to nije
uverljivo. Insekti nemaju delta-krila, a krila kod insekata ili ptica nisu na donjem delu trupa već na gornjem. Takođe
ni insekti, kao ni ptice nemaju uspravan rep. Figure pre sliče ribama što lete, ali ni one nemaju ogrlicu iza vrata.
Godine 1898. mali drveni, krilati objekt (slika desno gore) pronađen je u grobnici Pa-di-Imen u severnoj Sahari,
u Egiptu. Model je klasifikovan kao model ptice. Ima vrlo aerodinamičan oblik krila, prečnika oko 7 cm. Međutim,
ovo vrlo podseća kao savremeni avion, mada je staro 2.000 godina. Analizom je otkriveno da je objekt bio vrlo
aerodinamičan i da ima slična krila kakva danas koristi NASA na svojim vazduhoplovima.
Neuobičajeni kamen koji u sebi sadrži metalnu šipku pronašao je kinez Žilin Vang (Zhilin Wang). On je pronašao