Markuze u Podgorici - ciklus predavanja
13
Marcuse International Society), čiji sam redovni član. Na toj konferenciji sam
predstavio svoj naučni rad “Markuze u Jugoslaviji” koji se bavi recepcijom ideja
Herberta Markuzea na našem području i čije sam neke djelove integrisao u ovu
knjigu. Takođe sam upoznao najpoznatije svjetske poznavaoce Markuzeovog
djela (od kojih sam neke pomenuo i na predavanjima) – Daglas Kelnera,
Endrjua Finberga, Anđelu Dejvis (Angela Davis), Arnolda Fara (Arnold Farr),
Piter-Ervin Jensena (Peter-Erwin Jensen), Endrjua Lamasa (Andrew Lamas),
kao i cijelu Markuzeovu porodicu, uključujući i njegovog sina Petera, krepkog
osamdeset-trogodišnjaka.
doc. dr Filip Kovačević
14
Markuze u Podgorici - ciklus predavanja
15
Hronologija Markuzeovog života
Najbolji hroničar Markuzeovog života na engleskom jeziku je njegov
bivši student Daglas Kelner. On je napisao uvode za sve tomove neobjavljenih
Markuzeovih tekstova koji su ovih nekoliko godina u štampi. Stoga ću
se za najvažnije detalje Markuzeovog života pozivati na Kelnerove kratke
biografske crte.
Poslije Prvog svjetskog rata u kome se nije borio, mada je krajem rata
bio regrutovan, Markuze se upisao na univerzitet prvo u Berlinu, a zatim u
Frajburgu. U Frajburgu je studirao njemačku književnost i filozofiju. Prvo
njegovo značajno djelo je njegov diplomski rad (tadašnji naziv je bio disertacija)
koji nosi naslov Njemački umjetnički roman. Ova knjiga nije do sada u cjelosti
objavljena na engleskom jeziku, a ja ću o njoj dati kratak komentar oslonjen
na jedan njen dio koji je objavljen u već navedenom tomu broj 4, kao i na
zabilješke Daglasa Kelnera. Ono što se odmah može reći je da je tematika
veze između umjetnosti i društveno-političkih prilika bila konstanta u
cijelokupnom Markuzeovom filozofskom opusu. Dakle, njegova prva knjiga
je bila o umjetnosti, isto kao i njegova posljednja knjiga napisana u razmaku
od skoro šezdeset godina. Na koji način estetička teorija i praksa može da utiče
na promjenu shvatanja ljudi prema društvu u kome žive je jedno od glavnih
pitanja koje je Markuze postavljao u svakom svom djelu. On nikada nije
izgubio uvjerenje da umjetnost može biti putokaz ka boljem i tolerantnijem
svijetu. Markuze je vidio umjetnost kao važnu komponentu u motivisanju i
razvoju kritičke svijesti prema društvenim anomalijama i patologijama.
Kelner objašnjava da Markuzeova prva knjiga ima hegelijansku dijalektičku
strukturu, što znači da Markuze smatra da razvoj njemačke književnosti nije
slučajan nego da posjeduje određenu racionalnu strukturu koja slijedi isto tako
racionalnu i predvidljivu dinamiku razvoja društveno-ekonomskih prilika. To
znači da kasniji pisci odgovaraju na protivrječnosti i neizvjesnosti onih koji
su pisali prije njih, dakle, postoji dijalektička povezanost između pisaca ranije
i kasnije generacije. Tako na primjer na pitanju koja nisu mogli da razrješe
Gete (Goethe) i Keler (Keller) odgovara Tomas Man (Thomas Mann) koji je
generacijski došao poslije njih. Markuze se ovdje pokazuje kao pobornik ideje
neminovnog istorijskog progresa, ideje koju nikada neće potpuno odbaciti,
iako će se donekle osloboditi hegelijanskog elana svoje mladosti. Ono što
doc. dr Filip Kovačević
16
je interesantno je da se mnoge ideje koje će obilježiti kasniji Markuzeov
rad pojavljuju u ovoj prvoj knjizi. Posebno je u tom smislu važna veza koju
Markuze ističe između slobodnog ispoljavanja emocija (Erosa) i potencijala za
društvenu emancipaciju u određenom istorijskom periodu. Ta veza tj. odnos
će predstavljati okosnicu njegovog djela Eros i Civilizacija kojim ćemo se
detaljno pozabaviti.
Poslije završetka studija u Frajburgu, Markuze nekoliko sljedećih godina
napušta akademsku zajednicu i sa prijateljima drži jednu antikvarnicu u
Berlinu. Tih godina u svoje slobodno vrijeme sastavlja bibliografiju svih
knjiga o Fridrihu Šileru (Schiller) uticaj čijih ideja se jasno vidi u kasnijim
Markuzeovim promišljanjima o jednoj “drugačijoj”, ne-kapitalističkoj
civilizaciji. Kada se 1927. pojavila Hajdegerova knjiga Biće i Vrijeme, koja
je zbog svoje izražene originalnosti i uvjerenja da svojim pristupom ruši
temelje dvije i po hiljade godina stare filozofske tradicije, izazvala senzaciju
u intelektualnim krugovima Evrope, Markuze odlučuje da se vrati u Frajburg
i postane Hajdegerov asistent. U Frajburgu ostaje više od pet godina sve do
dolaska nacista na vlast u Njemačkoj kada zbog životne ugroženosti zajedno
sa ženom i malim sinom odlazi prvo u Švajcarsku, a zatim u Pariz. Iz Pariza se
1938. seli sa porodicom za SAD.
Markuze u Podgorici - ciklus predavanja
17
Markuze i Hajdeger
Komplikovan je odnos između Markuzea i Hajdegera. To naravno
ne treba posebno da čudi, imajući u vidu da je Hajdeger 1933. kao rektor
univerziteta u Frajburgu iz koga su bili odstranjeni svi Jevreji, uključujući i
njegovog mentora Edmunda Huserla (Husserl) i asistentkinju Hanu Arendt
(Arendt), dao entuzijastičnu podršku nacističkom režimu. Hajdeger nije
učinio ama baš ništa da poštedi od svoje prijatelje i kolege od progona. U
tom kontekstu interesantno je obratiti pažnju na pisma koja su razmijenili
Markuze i Hajdeger odmah po završetku Drugog svjetskog rata. Ta pisma su
objavljena u tomu broj 1 nedavno objavljenih Markuzeovih rukopisa.
Postoje tri pisma: dva pisma Markuzea Hajdegeru, kao i Hajdegerov
odgovor na prvo pismo. Markuze piše Hajdegeru prvi put 28. avgusta 1947,
podsjećajući Hajdegera na njihov prvi poslijeratni susret u proljeće te godine.
U pismu Markuze spočitava Hajdegeru što je 1933. bio vatreni pristalica
nacizma, a čak ni 1945. godine se nije javno ogradio i osudio nacističku
ideologiju i njene zločine. Markuze kaže da je to javno izvinjenje očekivao od
Hajdegera, kao od filozofa kome se divio i od koga je mnogo naučio. Markuze
kaže da je ovo izvinjenje potrebno i da bi se odbranila reputacija Hajdegerove
filozofije na Zapadu. On šalje paket pomoći Hajdegeru, iako ga mnoge njegove
kolege odvraćaju od toga.
Hajdeger odgovara Markuzeu 20. januara 1948, dakle poslije skoro šest
mjeseci. Svoju podršku nacistima 1933. godine objašnjava time da je od
nacista očekivao “duhovnu obnovu života u cijelini, pomirenje društvenih
antagonizama i spas zapadnog čovjeka od komunizma”. Kada je shvatio
naredne godine da je nacizam krenuo drugim smjerom, podnio je ostavku na
mjesto rektora. Indikativno je da Hajdeger ne navodi konkretno što se desilo
da bi ga navelo da promijeni mišljenje. Takođe, on tvrdi da je u predavanjima
od 1934 do 1944. njegovao jasnu anti-nacističku crtu, ali da je zbog rizika po
sopstveni život i živote članova svoje porodice nije mogao javno propagirati.
1945. nije se javno izvinio iz moralnih razloga jer je to tada postala masovna
pojava u kojoj su se posebno isticali zagriženi nacisti, a on sa njima nije imao
nikakvih dodirnih tačaka. Na kraju, i upravo je ovo ono što je Markuzea
najviše ražestilo, Hajdeger upoređuje i izjednačava zločine nacista sa zločinima
koje su od 1945. učinjeni nad Njemcima iz “istočnih” teritorija i to posebno
Dostları ilə paylaş: |