GLASNIK SRPS KOG G EOGRAF SKOG DR UŠTVA
BULLETIN OF THE SERBIAN GEOGRAPHICAL SOCIETY
GODINA 2011.
SVESKA XCI - Br. 3
YEAR 2011
TOME XCI - N
о
3
Originalan
naučni rad
UDC 911.375.227
DOI:10.2298/GSGD1103117C
NEODRŽIVE PSEUDOURBANE POSLEDICE ZAKONSKE I
URBANIST
IČKE TERMINOLOGIJE
V
ELIMIR
LJ.
Ć
ERIMOVIĆ
1
*
Univerzitet „Union - Nikola Tesla“, Fakultet za graditeljski menadžment –
Departman arhitektura i urbanizam;, Cara Dušana br. 62-64, Beograd,
Srbija
Sažetak: Planiranje gradova predstavlja kompleksan zadatak i u tom poslu suo
čavamo se sa
prostorom i njegovim prirodnim vrednostima koje izlažemo eksploataciji i neodrživim promenama.
Tako
često bez ekološke odgovornosti i mere kao imperativ stvaramo superstrukturu bez
obzira u kojoj meri narušavamo vrednosti životne sredine, i da li takvim odnosom stvaramo bolje
društvo, bolju mrežu gradova ili boljeg
čoveka. Na to utiču naša znanja koja su često uslovljena raznim
doktrinama i zakonskom regulativom koje se primenjuju u procesu planiranja i upravljanja prostorom.
Iz ovog je vidljivo da moderna arhitektura nije doprinela stvaranju boljih gradova. Zatim, urbani
stičko
planiranje uglavnom se ogr
aničilo na regulativu i zapostavilo kreativnu akciju, regionalno-prostorno
planiranje izgubilo se u teoretskom istraživanju, dok je razmatranje celine problema tako
reći
napušteno. Pored toga, u današnjim tranzicionim uslovima sa
već dominantnom urbanom krizom
prepoznatljivo je i neodrživo kombinovanje i poistove
ćivanje „2D“ i „3D“ terminologije, što samo
ukazuje da u oblasti planiranja prostora vladaju tranzicioni trendovi. Ovakvo neodrživo tranziciono
stanje stvari u planiranju urbane sredine najviše pogoduje pseudourbanizaciji, suburbanizaciji,
neproporcionalnom ekoreciprocitetu, izgradnji nestandardnog urbanog tkiva, diskontinuitetu
nas
leđene i novoizgrađene urbane supstance. U vezi s tim, posledično su izraženi umnožavanje
negativnog ekološkog nasle
đa i pojačano dejstvo negativnih efekata staklene bašte sa pretećim
klimatskim promenama, što samo ukazuje da i urbanisti i planeri nisu bezgrešni, jer manje ili više
(ne)svesno sa
učestvuju i participiraju u kontaminaciji urbane i životne sredine. Na kraju, to nas
definitivno usmerava na potrebu napuštanja ili transformisanja dosadašnjeg koncepta planiranja i
urbanizacije, koji nas je u velikoj meri i doveo do današnjih pret
ećih efekata staklene bašte. Na tim
osnovama, prepoznatljive su potrebe artikulisanja održivog integrativnog koncepta sa visokim
stepenom ekourbane svesti, znanja i um
eća svih profila koji participiraju u planiranju i izgradnji
održivog eko-urbanog razvoja
građene sredine.
Klju
čne reči: planiranje prostora, eko-reciprocitet, fizičke srukture, stanište, boravište, ekistika
1
*.;
cervel@sbb.rs
118
Uvod
Danas na izmaku prve decenije 21. veka još uvek u
građenoj sredini vrlo je
izražen problem razumevanja, vrednovanja i hijerarhije
fizičkih struktura i njihove
ravnoteže u odnosu sa
čovekom. U tom pogledu, zbog dominacije prevaziđene i
kvazistr
učne „2D“ terminologije poseban problem predstavlja neodrživa marginalizacija
i poništavanje tre
će dimenzije urbanih struktura, objekata i artefakta parkovnog ili
pejzažnog graditeljstva, stvaralaštva, kulture, umetnosti i
nasleđa (Ćerimović, LJ.V.
2009, 293-326).
U vezi s tim, treba
reći da su i na početku druge decenije 21. veka još uvek u
primeni zastarele deduktivne i neodržive dvodimenzionalne („2D“) doktrine koje
temeljno svode „3D“ objekat parka na „2D“ ravan.
Međutim, kroz integralno planiranje
prostora u primeni su i održive trodimenzionalne („3D“) doktrine, ali njihova primena
još nije dosegla potreban e
kistički nivo sagledavanja i posledičnog rešavanja složenih
urbanih problema savremenog grada. To
znači, još uvek dominira sektorski (deduktivni)
pristup planiranju prostora (Stojkov, B., 2000, 16-22) zbog
čega se prioritet poklanja
planiranju visoko i niskogr
ađenih struktura (Doksijadisove „ljuske i mreže“). Tako se
(ne)svesno zapostavlja briga o ravnoteži planiranja, projektovanja i izgradnje „3D“
ekourbanih i pejzažnih objekata i struktura pejzažne arhitekture (parkova i drugih), ali
i ekoravnoteže urbanog sistema i
čoveka u ekističkom ili holističkom smislu, što je i te
kako važan uslov za one koji žele da stvaraju bolja ljudska naselja (Doksijadis, K.,
1982, 30).
Time se još uvek marginalizuju održiva
ekistička načela i uporišta za uspostavu
ekoravnoteže fi
zičkih struktura i lokalne zajednice na nivou delova i celine
urbanosredinskog boravišta. I to govori o postojanju nepokrivenih oblasti
između
elemenata i disciplina koje participiraju u planiranju urbanosredinskog boravišta. Ova
slabost u sklopu integralnog pristupa planiranju prostora i te kako
utiče na neodrživo
kombinovanje „2D“ i „3D“ terminologije kao dva bitno r
azličita koncepta, zbog čega
redovno izostaje potrebno sinergijsko funkcionisanje sistema kao kompleksne „3D“
celine, a ne „2D“ slike, kako u procesu planiranja tako i u životu i opstanku lokalne
zajednice i urbanog boravišta.
Na taj
način, svi oni koji participiraju u planiranju urbanosredinskog boravišta, još
uvek sektorski pristupaju rešavanju problema gr
ađene sredine. Znači, niko nebrine o
njenoj celini, a onda ni o ravnoteži
između fizičkih struktura i čoveka unutar urbanog
boravišta, kao i njegovoj povezanosti i uravnoteženim odnosom sa životnosredinskim
staništem. Tako je planer na pr. samo projektant ili autor dvodimenzionalnih planova
sa ponekom trodimenzionalnom koncepcijom. „Arhitekta može jedino da dobije parcelu
i da na njoj zida, a ne preuzima odgovornost za urbani prostor koji se ovim i ostalim
objektima formira, jer uvek može da prebaci krivicu na planera urbanistu, na normative
građenja, ili na ponašanje suseda“ (Doksijadis, K., 1982, 23) i tome slično.
Znači, svakodnevne promene u gradskoj sredini danas su veoma izražene. Talasi
uticaja više ne dolaze samo od jedne sile iz pravca centra kao u malim
statičnim
gradovima iz naše bliže i dalje prošlosti. Oni su danas sve komplikovaniji, jer se urbana
podr
učja sastoje od više centara i zbog toga trpe veliki broj neprekidnih promena. To su
često haotični uticaji koji su vezani za veliki broj uzroka i time podstiču veliki broj
promena. Njihovo delovanje r
azličito je usmereno i različitom brzinom utiče na
119
promene, bolje re
ći sve veću degradaciju savremenog grada kao urbanosredinskog
boravišta. Zato je danas teško shvatiti, ali i problemski razrešiti i uravnotežti ovako
složenu urbanu strukturu, pa to i stvara utisak da sadašnje stanje odnosa i urbanog reda
svakodnevno i sve više
izmiče kontroli.
Stanje u našim urbanim podr
učjima već decenijama se ne poboljšava. Naprotiv,
pogoršava se zbog njihovog sve
većeg doprinosa umnožavanju negativnog ekološkog
nasleđa, zatim zbog njihovog sve većeg uticaja na izazivanje i već pokrenuto dejstvo
prete
ćih negativnih efekata staklene bašte, potom zbog već izrazito vidljive
podstandardnosti, kako delova tako i celine urbanog tkiva, što je po
sledično i uticalo na
pojavu lokalnih i globalnih klimatskih promena (Stojkov, B., 1997, 206-207). U svojim
ekističkim analizama različitih urbanih područja 70-tih godina 20. veka i Konstantinos
Doksijadis prime
ćuje da se stanje u njima sve više komplikuje (Doksijadis, K., 1982,
148-151) „usled pove
ćanja broja stanovnika i usled stalnih dodatnih pitisaka koje
gradovi trpe kako spolja tako i iznutra“. Zbog toga on i
uviđa i opominje „da se u
sadašnjem trenutku
krećemo od haosa prema propasti“.
To je
takođe vidljivo i u Deloskoj deklaraciji iz 1968. godine, koja je nakon
Atinske povelje iz 1933. godine (Le Korbizje, 1998, 21-112) me
đu prvima ukazala na
probleme savremenog grada i nevolje koje su ga snašle kao kolevku civilizacije i
urbanosredinsko boravište. Zahvaljuju
ći velikom naučniku i urbanisti Konstantinosu
Doksijadisu i njegovim umnim saradnicima i sledbenicima iz celog sveta u oblasti
nauke, kulture, umetnosti i gradske administracije, jednom godišnje su se na Delos-
simpozijumima razmatrali i sve izoštrenije artikulisali problemi savremenih gradova.
Tako je i nastala Deloska deklaracija koja je ve
ć tada istakla da su te urbane i
životnosredinske nevolje deo opštih problema sa kojima se suo
čilo čovečanstvo. Zato je
u njoj istaknuto kako je neophodno traženje takvog svetskog poretka kojim bi se
isključio rat, zatim kojim bi se zaustavila eksplozija stanovništva, obezbedila hrana kako
bi se
sprečilo gladovanje, ali i zaustavila zagađenja životne sredine preduzimanjem mera
u cilju rešavanja nesklada iz
među mogućnosti i želja koje postoje u mnogim zemljama
sveta. Svi njeni ciljevi su aktuelni i danas.
Kontaminiranje urbanog boravišta
Ovakvo stanje stvari kumuliralo se kroz 20. vek,
čemu su pored drugih
neselektivnih i jednostranih interesa i aktivnosti u
građenoj (boravište) i životnoj sredini
(stanište) uveliko doprinele
stručne državne i lokalne i njima podređene institucije koje
se bave planiranjem prostora i
sprovođenjem u život planskih urbanističkih dokumenata,
zatim s njima u vezi zakona, podzakonskih akata, uredbi i odluka. One su kroz
idealizovano artikulisanje boljeg života na doktrinarnim principima i
moćima „2D“
ur
banističkog i regionalnog planiranja prostora, dugo i neodrživo marginalizovale
probleme umnožavanja negativnog ekološkog
nasleđa (Stojkov, B., 2000, 87-99), koji
su u tesnoj vezi sa održivim opstankom i razvojem manjih ili
većih naselja, gradova i
lokalnih zajednica. Tako je zanemarivano pitanje urbanog diverziteta, zbog
čega su
gradovi u duhu „2D“ terminologije i sektorskog planiranja
često tretirani kao ploče za
urbanisti
čko iživljavanje (Stojkov, B., 2000, 184).
Međutim, u današnjoj praksi u Srbiji dominira i formalistički pristup planiranju
prostora pa se plan „
često shvata samo kao zakonska obaveza (zadovoljavanje
elementarnih legislativnih okvira i poštovanje rokova propisanih Zakonom) ili prilika da
se verifikuju
započete ili planirane investicije koje neretko imaju kratkoročne efekte ili
120
sveden interes u odnosu na korist celokupne društvene zajednice“ (
Šećerov, V.,
Filipovi
ć, D., 2010, 197).
U kontekstu ovih uticajnih zbivanja i okolnosti, sve više postaje dominantno i
problemat
ično
dejstvo
kontaminiraju
ćih
pseudourbanih,
spekulativnih
i
kvazipreduzet
ničkih aktivnosti koje su pretežno vezane za uzurpacije lokacija i
po
sledično redukovanje, degradaciju ili rušenje „3D“ objekata ili pejzažno-urbanih
jedinica, celina i sistema. Njima u drugoj polovini 20. veka na ruku idu plansko-
urba
nistički dokumenti i zakonodavna regulativa sa svemoćnom, ali nepreciznom,
kvazistr
učnom i volšebno patentiranom i uzakonjenom „2D“ terminologijom. To su
suštinski razlozi koji samo generišu razne neodržive verzije i podverzije doga
đaja i
slučajeva redukovanja, uzurpacije, degradacije, pesudourbanizacije, diskontinuiteta,
suburbanizacije i kontaminacije urbanih celina.
Čak i na kraju prve decenije 21. veka kada čovečanstvo uveliko prepoznaje
preteće opasnosti umnoženog negativnog ekološkog nasleđa i negativnih efekata
staklene bašte (
Ćerimović, LJ.V., 2010, 300-309), i kada se sa nivoa Ujedinjenih nacija
ističe i afirmiše značaj koncepta i načela održivog razvoja, još uvek se
gradograditeljstvo zasniva na neodrživim sektorskim principima dvodimenzionalnog
(„2D“) planiranja ruralnog i urbanog oblika
građene sredine, kao prepoznatljivih i
međusobno različitih i relevantnih oblika ljudskog sredinskog boravišta u sklopu
životnosredinskog staništa, odnosno ovog za sad najšireg okvira za život ljudske i svih
drugih životnih zajednica.
Dosadašnje artikulisanje ekourbanih problema, kojima uveliko doprinose
postoje
ći zakonski propisi i uzakonjena, mimikrijska „2D“ terminologija ukazuje da
unapr
eđenja u održivom planiranju i ekourbanom razvoju gradova uveliko zavise od
iznalaženja puta za izlazak iz lavirinta terminoloških zamki, koje neposredno i
posredno pod
stiču i legalizuju oblike suburbanizacije i pseudourbanizacije, kako u
beogradskim, tako i širim regionalnim relacijama. A takav put iz „2D“
bespuća je nužan,
jer „3D“ pejzažno-arhitektonsko-urbane strukture u graditeljskoj i urbanoj istoriji
imaju imanentno, ali danas i te kako marginalizovano urbanosredinsko mesto, ulogu i
značaj u odnosu na relevantne ekološke, ambijentalne, funkcionalne, društvene,
kulturne, estetske i gradograditeljske potrebe, mo
gućnosti i urbano – istorijski razvoj sa
svim njegovim po
sledičnim pregnućima, stremljenjima i dostignućima (Milošević, V.P.,
Ćerimović, LJ.V., 2010, 47-70).
Kvazistru
čna „2D“ terminologija
Vladavina uzakonjene m
oći neodržive „2D“ terminologije temeljno i naročito je
izražajna i vidljiva kada je u pitanju odnos prema objektima i strukturama pejzažne
arhitekture. Tako su samo urbani objekti i artefakti pejzažne arhitekture u postoje
ćim
ur
banističkim dokumentima „2D“ javne zelene i slobodne površine (Stojkov, B., 1997,
22, 51, 77, 172) ili slobodni i zeleni prostori (Toškovi
ć D., 2006, 218, 302, 347,
348), a u stvarnosti urbanog i ruralnog boravišta oni jesu i moraju biti planirani,
projektovani i
građeni „3D“ objekti. To nikako nije slučaj sa objektima i artefaktima
visokogradnje. Oni u planskim ur
banističkim i zakonodavnim dokumentima nisu „2D“
građevinske i ostale površine. Naprotiv, može se reći da se oni ekskluzivno i jedini
neporecivo tretiraju kao „3D“ objekti, kako u stvarnosti urbanog i ruralnog boravišta,
tako i u navedenim planskim i drugim dokumentima.
Međutim, višedecenijski kvazistručni „2D“ koncept i tretman urbanih objekata i
artefakta pejzažne arhitekture nije nikakva
slučajnost u zakonodavnim, urbanističkim i
121
drugim planskim dokumentima (
Ćerimović, LJ.V., 2006, 161-168). Tu se zapravo radi
o uzakonjenom
urbanističkom „patentu“ po kojem se njima udahnjuje napostojeći
dvostruki život. Jedan je stvarni i po njemu ovi gradotvorni i ambijentalni, zatim
pejzažni i ekourbani, kulturni i duhovni, inspirativni i rekreativni objekti jesu neodrživo
marginalizovane, nedovoljno kapacitirane i neproporcionalno zastupljene pojedin
ačne i
sistemske
fizičke („3D“) strukture u odnosu na predominantni kapacitet visoko i
niskogr
ađevinskih „3D“ objekata u građenom boravištu. Drugi je „2D“ planesrki ili
urbanistički, i po njemu su te stvarne fizičke („3D“) strukture i objekti pejzažne
arhitekture u
građenoj sredini neodrživo svedeni na nepostojeće ili „2D“ zelene i ostale
neobjekte, praznine i površine (
Ćerimović, LJ.V., 2008, 71-94).
Ovakav neodrživi planerski i urb
anistički patent uzakonjen je iz spekulativnih
razloga, jer identifikacija, markiranje i legendiranje „3D“ objekta parka kao „2D“
zelene ili ostale površine, po potrebi daje mogu
ćnost neodrživog i nekažnjivog rušenja
ovakvog „3D“ objekta. Takav je bio
slučaj „Petog parkića“ u Beogradu 2005. g.
(
www.petipark.bravehost.com/
) kada je utvr
đeno da taj postojeći „3D“ objekat parka i
nije nikakv planirani, projektovani i
građeni urbani objekat, jer je u planskim
ur
banističkim dokumentima nedopustivo i kvazistručno markiran i evidentiran kao „2D“
tzv. zelena površina.
Znači, u konkretnom slučaju i nije došlo do rušenja „3D“ objekta
„Petog parki
ća“, jer je on u noveliranom i volšebno usvojenom regulacionom planu
ustvari „2D“ zelena površina. A „2D“ zelena površina, nikako nije „3D“ objekat, i treba
se što pre privesti „3D“ nameni i funkciji kako je to pr
edviđeno noveliranim
regulacionim planom sa pseudourbanim namerama i aktivnostima za tu,
već ranije
planski potpuno definisanu i
izgrađenu lokaciju. A to znači, u regulacionom planu
markiranu „2D“ zelenu površinu treba pretvoriti u stvarno nei
zgrađenu, otvorenu i
slobodnu
građevinsku površinu, odnosno parcelu za pseudourbani, neekološki, ali
unosniji „3D“ stambeni i poslovni objekat.
Višedecenijska i nimalo ekološka i održiva širokopojasna i
višeznačna „2D“
terminologija vidljiva je i u
slučaju kada se planirani, projektovani, izgrađeni i danas
postojeći i nasleđeni drevni Akademski park u Beogradu na Studentskom trgu u centru
grada istakne i proglasi kao tzv. zelena površina (
Milanović, H., 2006, 167). To znači da
je Akademski park u Beogradu ili bilo koji drugi park ili objekat pejzažne arhitekture
sveden,
poistovećen i preveden u nekakvu prazninu koja remeti nasleđeni urbani
kontinuitet
postojećih punina u neposrednom okruženju (Ćerimović, LJ.V., 2009, 188-
205). A pod tzv. puninama podrazumevaju se samo „3D“ stambeni, poslovni i drugi
visokograđeni objekti, što znači da su parkovi i drugi „3D“ objekti pejzažne arhitekture
remetilački faktor nasleđenog urbanog reda i kontinuiteta, ili stožerni elementi
neodrživog diskontinuiteta na tim
već vekovnim ili starijim lokalitetima kulturno-
parkovnog
nasleđa. I sad prema tim neodrživim vizijama urbanista drevni objekti
kulturno-parkovnog
nasleđa su već nepoželjni i prestareli stožeri urbanog diskontinuiteta
i prema tome zreli su za rušenje.
Znači, ove namenski i graditeljski, urbano i ekološki definisane lokacije postadoše
objekti i elementi fiktivno stvorenog „nepoželjnog“ i „neodrživog“ urbanog
diskontinuiteta, ali i sasvim pogodne lokacije za prenamenu i bolje
reći pseudopopravku
nasleđene i već namenski i graditeljski, urbano i ekološki definisane urbane matrice i
supstance. Odnosno, sasvim su pogodne za izgradnju tzv. punina pod kojima se
podrazumevaju samo novi „3D“ stambeni, poslovni i drugi
već pomenuti objekti.
Tako su „3D“ stambeni i poslovni objekti baš kao stvoreni da se dosadašnja „2D“
zelena površina Akademskog parka u Beogradu kao praznina, neobjekat i
remetilački
element
postojećeg, nepoželjnog i neodrživog diskontinuiteta u okvirima definisane i
122
nasleđene urbane supstance, „primereno“ popuni i u celosti preobrati u novi „održivi
kontinuitet“ sa stambenim i poslovnim objektima ili puninama. Dakle,
zahvaljujući
moćima neodržive zakonodavne i urbanističke kvazistručne terminologije i „2D“
urbanističkog planiranja, koje je primenjivo i „prihvatljivo“ samo u slučaju planiranja,
projektovanja i izgradnje parkova i drugih „3D“ objekata pejzažne arhitekture, umesto
dosadašnjeg poželjnog pejzažnog, ekološkog,
nasleđenog i sasvim održivog urbanog
parkovnog kuntinuiteta, volšebno se proizvodi i ustanovljava novi „pogodniji“ i sasvim
neodrživi pseudourbani kontinuitet stambenih, poslovnih i drugih
visokograđevinskih
punina.
Tako ovaj primer pokazuje kako „3D“ park kao planirana, projektovana,
izgrađena, nasleđena i temeljno održiva urbana parkovna i ekocelina
,
i kao vredan deo
urbanog ambijenta, konteksta i kontinuiteta u sklopu
već davno definisane urbane
supstance u Beogradu, ustvari kroz veštu primenu i manipulaciju „2D“ kvazistr
učne
terminologije i zakonodavne regulative, može na uzakonjen
način postati element tobože
neodrživog diskontinuiteta. A, sasvim novi i neodrživi pseudourbani kontinuitet
stambenih, poslovnih i drugih visokogr
ađevinskih punina, može se na uzakonjenim
osnovama sasvim legalno proizvesti i ustanoviti kao tobože održivi kontinuitet.
Dakle, novim i sasvim pseudourbanim opservacijama i razlozima kvazistr
učnih i
neodrživih
načela „2D“ urbanističkog planiranja udahnjuje i afirmiše se rušiteljska
snaga za rušenje stvarno održivih, odnosno planiranih, projektovanih, izgr
ađenih i
nasleđenih urbanih parkovnih punina i pejzažnog i ekokontinuiteta za račun i korist
„novog“ i sasvim neodrživog pseudourbanog kontinuiteta zamišljenih, i uvek „preko
potrebnih“ i „jedino relevantnih“ visoko
građevinskih punina baš na mestu i lokaciji
pejzažnog i urbanog objekta parka ili nekog drugog objekta pejzažne arhitekture. I
naravno, to je „
logično“ i „opravdano“, jer se „3D“ pejzažni i urbani objekat parka
kvazistru
čno, neodrživo i bez ikakvih sankcija svodi, prevodi i u planskim urbanističkim
dokumentima markira ili
označava kao „2D“ zelena i ostale površine (Ćerimović,
LJ.V., 2006, 133-145).
Na kraju, takvim neodrživim postupkom rušenja planiranih, projektovanih i
izgr
ađenih parkova na temeljima uzakonjene „2D“ terminologije, ustvari se ruši
postoje
ći, nasleđeni i stvarno održivi urbani parkovni, pejzažni i ekokontinuitet, a
kvazistr
učno i čak na zakonskim osnovama se proizvodi i uspostavlja vladavina
pseudourbanog kontinuiteta.
Znači, zbog uzakonjene kvazistručne „2D“ terminologije
stare i vredne „3D“ objekte kulturno-parkovnog
nasleđa i definisanih urbanih parkovnih
i drugih pejzažnih punina u Beogradu, treba ve
ć sutra „hitno srušiti“, jer su to tzv.
nei
zgrađene, slobodne, otvorene, zelene i razne druge površine (Projekat zelena
regulativa Beograda, 2003, I (3-19), II (1-22), odnosno praznine, neobjekti i sl
ično.
To je prilika i tendendencija da se što pre uspostavi pseudo umesto stvarnog
urbanog kontinuiteta i reda na održivim principima ekourbane ravnoteže
između visoko,
nisko i pejzažno
građenih fizičkih struktura. I tako se već decenijama u 20-om i prvoj
deceniji 21. veka uzakonjuje i neguje neodrživi pseudokontinuitet i pseudourbani red na
štetu objekata pejzažne arhitekture kao relevantnih gradotvornih, ambijentalnih i
ekourbanih stuktura i resursa. Iz toga se jasno mogu sagledati
moći neodržive i
uzakonjene kvazistru
čne terminologije i „2D“ urbanističkog planiranja, koje sasvim
jednostrano produkuje neodrživi pseudourbani kontinuitet, umesto poželjnih pejzažnih,
ekoloških,
nasleđenih i sasvim održivih urbanih parkovnih i drugih pejzažno i
ekogra
đenih punina i tako već stvorenog, nasleđenog, stvarnog i jedino imanentnog i
održivog gradotvornog i ekourbanog reda i kontinuiteta.
123
Urbanistički, zakonodavni i obrazovni „2D patenti“
Ovakvo haot
ično i štetno stanje stvari prisutno je zbog uzakonjivanja kvazistručne
„2D“ terminologije kao svojevrsne planerske i
urbanističke patentologije i
administrativno-upravne trikologije kao volšebnog doktrinarnog „2D“ nereda i
antisitema,
naročito kada je u pitanju definisanje parkova i drugih „3D“ objekata i
struktura pejzažne arhitekture u sklopu urbanog „3D“ pejzažno-arhitektonskog sistema
(
Ćerimović, LJ.V., 2008, 233-247). Tu nisu samo problem međusobne veze i odnosi
urbanih pejzažnih struktura, ve
ć i održive veze, odnosi i ekoravnoteža između urbanih
pejzažnih, visoko i nisko
građenih fizičkih struktura u sklopu urbanosredinskog
boravišta. Nadalje, tu je posebno važno artikulisanje i uspostava imanentnih
poj
edinačnih, skupnih i ukupnih kapaciteta u održivom urbanom „3D“ sistemu objekata i
celina pejzažne arhitekture, koji moraju biti okosnica gradotvornih, ambijentalnih,
estetskih, pejzažnih i ekoloških vrednosti celina, dobara i resursa u bilo kojem ruralnom
ili urbanom tipu sredinskog boravišta.
Pogotovo je poražavaj
uća situacija u okviru programa školovanja na
univerzitetima na kojima se uopšte nepoznaje i
neizučava pejzažno-arhitektonsko
graditeljstvo, stvaralaštvo, kultura, umetnost i kulturno-parkovno
nasleđe, kao ni
planiranje, projektovanje i izgradnja ovih trodimenzionalnih, održivih, pejzažnih,
gradotvornih, ambijentalnih, urbanih, rekreativnih, inspirativnih, kulturnih i ekoloških
celina. Takav pristup edukovanju tokom druge polovine 20. veka doveo je do neodržive
uspostave obrasca „2D“ jednako „3D“ i obratno, odnosno jednostranog i
kvazistručnog
kombinovanja „2D“ besmisla sa „3D“ egzaktnim urbanosredinskim strukturama, zatim
neodrživog poistove
ćivanja pejzažne arhitekture sa hortikulturom i ozelenjavanjem, što
je postala temeljna podloga za po
sledično uzakonjivanje spekulativno-mimmikrijske
„2D“ terminologije. Odnosno, tako školovani kadrovi
već decenijama i danas još fizičke
„3D“ strukture pejzažne arhitekture neodrživo svode na „2D“ tzv. zelene površine,
koje kao besmislena ravan ne mogu imati ni graditeljski ni kulturni identitet, zatim
nemaju
fizički subjektivitet, ni urbani legalitet građenog „3D“ objekta. Iz toga je
proizašlo niz drugih štetnih posledica koje su naro
čito došle do izražaja u uslovima
lokalnih i globalnih klimatskih promena.
Među njima, dovoljno je istaći danas
zapostavljeni ekoreciprocitet
između socijalnih, visokih, niskih i pejzažnih struktura,
zatim uzurpaciju, pseudourbanizaciju, redukciju i diskontinuitet delova i celina parkova i
drugih „3D“ objekata pejzažne arhitekture u
nasleđenoj ili novograđenoj urbanoj
supstanci.
Pored toga, u okvirima anonimnih i
bezličnih prostora urbanosredinskog boravišta
prepoznatljive su i gradske tzv. zelene površine o
značene zelenom bojom u starim i
novim zonskim i plansko-ur
banističkim dokumentima, koje samo okružuju zgrade i
nemaju karakteristike ni parka ni vrta, a nedore
čene su i u smislu ideje uređenja i
koriš
ćenja (Pegan, S., 2007, 14), zatim predstavljaju „zelene pustinje“ koje služe
ljudima, ali ih oni i nevide, jer su bez graditeljskog i stilskog identiteta, a nude sve i
ništa (Obad Š
ćitaroci, M., Bojanić-Obad Šćitaroci B., 1996, 80).
Ovo su samo neki od temeljnih razloga zbog kojih nikada nije moglo
doći do
uspostave imanentnog ekoreciprociteta i egzaktnih standarda planiranja i izgradnje „3D“
sistema parkovnih i drugih objekata pejzažne arhitekture u
većini urbanih i ruralnih
boravišta (gradova i naselja). I to se naravno moralo štetno odraziti na stanje
ekourbanih kvaliteta u ruralnom ili urbanom tipu naselja, koje zbog primene
kontraproduktivnih i neodrživih „2D patenata“ u planiranju, projektovanju ovih i drugih
gradotvornih
fizičkih struktura u artificijelnoj sredini, uvek i neizbežno prati
umnožavanje negativnog ekološkog
nasleđa.
124
Tako se po
sledično, već decenijama sve više afirmiše paušalni pristup i koncept,
umesto egzaktnog planiranja, projektovanja, vrednovanja, izgradnje i
očuvanja parkova
i drugih „3D“ objekata i struktura pejzažno-arhitektonskog graditeljstva, stvaralaštva,
kulture, umetnosti i kulturno-parkovnog
nasleđa. Dominacija paušalnog ili „2D“
zelenopovršinskog planiranja tzv. zelenila
,
ovaplo
ćena je u virtuelnom, odnosno
dvodimenzionalnom planiranju zelenoflekastih mrlja, umesto imanentnih i održivih, ali i
gradotvornih, ambijentalnih i ekourbanih „3D“ parkovnih i drugih jedinica i artefakta
pejzažne arhitekture u
građenoj sredini. Zbog toga se već decenijama kroz celi 20. i
početak 21. veka kondicionira i generiše neodrživi diskontinuitet nasleđenih i
novogr
ađenih urbanih supstanci, čime se ugrožava održivi i poželjni kontinuitet i
imanentni ekoreciprocitet
između pejzažnih, visoko i nisko građenih struktura u
ruralnom i urbanom sredinskom boravištu, ali i
budući održivi opstanak i ekourbani
razvoj gradova, naselja i lokalnih zajednica na lokalnom i globalnom planu.
Virtuelno i neodrživo oduzimanje
treće dimenzije parkovima i drugim urbanim i
ekoresursima i objektima pejzažne arhitekture, ustvari je u funkciji oduzimanja
planiranog, projektovanog,
građenog i fizičkog, a onda i urbanog, pejzažnog i
ekološkog legaliteta, identiteta i subjektiviteta,
čime se neodrživo stvara prostor za
spekulativne mo
gućnosti i namere lokalnih spekulanata koji beskrupulozno potiru sva
načela održivog urbanog reda i kontinuiteta, kao i urbanosredinske i životnosredinske
ravnoteže (
Ćerimović, LJ.V., 2006, 112-122). Ovo tzv. zelenopovršinsko zemljište u
građenoj sredini u dosadašnjoj „2D“ urbanističkoj i zakonodavnoj teoriji i praksi po
potrebi se shvata, tretira i
tumači kao privremeno nenamenjeno, funkcionalno
nedefinisano, prazno, slobodno, otvoreno i neizgr
ađeno. I ono je ustvari kvazistručno
kroz poznati gradograditeljski patent „zelene površine“, potencijalni, vešto i neodrživo
prikriveni, a to
znači po potrebi spekulativni ili pseudograđevinski, a onda posledično i
trajno degradirani ili zauvek srušeni i poništeni pejzažni i ekourbani kapacitet.
U svakom
slučaju, to je uvek spekulativni volumen i lokacija koji će zavisno od
uticajnog lokalnog m
oćnika doživeti prenamenu i stalno biti u funkciji nepoželjnog i
neodrživog diskontinuiteta i „pseudoprostornog kapaciteta“ za pseudo poguš
ćavanje ili
reizgradnju („novu izgradnju“) prethodno ve
ć definisane urbane supstance. I zato nije
slučajno što Konstantinos Doksijadis sa ekističkog aspekta kaže „svi mi činimo zločine u
arhitekturi“. On
čak kaže: „i sebe smatram jednim od njih i kao takav na ovom mestu
priznajem sl
edeće“: ne ulažemo napor da se u tome zaustavimo, ne pokušavamo ni da
priznamo ove zlo
čine, ne pronalazimo uzroke ovih zločina, i ne odupiremo se
alarmantnoj stopi njihovog rasta (Doksijadis, K., 1982, 152-161).
Sledstveno tome, kako znamo da „2D“ nije jednako „3D“, isto tako znamo da
„2D“ jeste površina i ona nema i ne može imati identitet, subjektivitet, ni svojstva „3D“
objekta. Ipak, nije nimalo
slučajno što se „2D“ tzv. zelena i druge vrste površina
shvataju i po potrebi tretiraju
višeznačno. To znači, u građenoj sredini (boravištu) „2D“
tzv. zelena i tzv. ostale vrste površina najviše su u funkciji prikrivenih namera
spekulanata
građevinskim zemljištem. Kroz ovako uzakonjeni i kvazistručni „2D“
pristup, a više od svega spekulativno-mimikrijski gradograditeljski patent, s njima se
spekulativno kalkuliše i manevriše kao prikrivenim i po potrebi dobro došlim rezervnim
građevinskim lokacijama gradskog građevinskog zemljišta. Time se na uzakonjen način
vešto i prikriveno afirmišu potencijalne
mogućnosti koje generišu spekulativne namere i
pseudourbane i koruptivne aktivnosti brojnih kvazipreduzetnika i njihovih protagonista u
gradnji divljih i drugih pseudourbanih objekata u ruralnoj i urbanoj sredini.
Na tim osnovama „2D“ tzv. zelenopovršinske i tzv. ostale lokacije tretiraju se
kao terra incognita, ili prazno
građevinsko zemljište ili upražnjena lokacija na kojoj
ustvari nema objekta, jer po pravilima struke „2D“ tzv. zelena površina nije i ne može
125
biti planirani, projektovani i
građeni park ili neki drugi „3D“ objekat pejzažne
arhitekture. Odnosno, „2D“ tzv. gr
ađevinska površina (lokacija) nije i ne može biti
planirani, projektovani stambeni, poslovni ili neki drugi visoko
građeni „3D“ objekat
(
Ćerimović, LJ.V., 2009, 87-106).
Kako u gradu ne može biti praznog neizgr
ađenog građevinskog zemljišta, i
kako se bilo gde i bilo kakva, a pogotovo „2D“ površina ili praznina u svetu ne planira,
ne projektuje i ne gradi, ve
ć se kao lokacija ili katastarska čestica građevinskog zemljišta
zauzima i planski stavlja u funkciju, a potom se namenski na istoj projektuje i
izgrađuje
„3D“ visoko i niskogr
ađevinski i pejzažno-arhitektonski objekat sa definisanom
namenom (funkcijom). Na taj
način, spekulativno markirane „2D“ tzv. zelene i tzv.
ostale i druge površine u ur
banističkim dokumentima, na kvazistručnim ili spekulativno-
mimikrijskim osnovama predstavljaju vrlo konkretne lokacije gradskog gr
ađevinskog
zemljišta
,
koje se sa lako
ćom i u duhu trenutnih potreba delimično ili u celosti
prenamenjuju i planiraju za poznate planske, projektovane i gr
ađene „3D“ objekte i
strukture. Tako umesto „2D“ virtuelnog parka na tzv. parkovskoj ili „zelenoj površini“
na uzakonjen
način stvoreni, odnosno spakovani su svi potrebni preduslovi za
potencijalnu „novu“ (
čitaj pseudo) gradnju visokograđene strukture, umesto pejzažne,
ambijentalne, gradotvorne, ekološke, urbane „3D“ strukture parka ili nekog drugog
objekta pejzažne arhitekture.
Zato parkovi i drugi takvi objekti koji su u ur
banističkim dokumentima markirani
kao „2D“ zelene fleke ili površine ili ravni bez smisla, kroz
kvazistručno oduzimanje
tre
će dimenzije nemaju „3D“ svojstva i posledično ne mogu imati ni status „3D“
objekta. I tako kroz više decenija u 20. i
već celu prvu deceniju 21. veka na račun
parkova i drugih „3D“ objekata pejzažne arhitekture, tako markirane „2D“ tzv. zelene
površine u gradograditeljskim dokumentima, ustvari postaju mesta nepoželjnog i
neodrživog urbanog nereda, pseudourbanizacije, diskontinuiteta u okviru n
asleđenih ili
novograđenih urbanih supstanci.
Isto tako, na konstruktivnim i visoko
građenim zgradama sa „puno“ raznih zidova
i sa definisanim namenama i funkcijama, a priori su shvatljive i prepoznatljive
fizičke
performanse i sovjstva
fizičnosti ili „3D“ objekta. I sad taj tako neplanski visokograđeni
objekat kao neodrživa pseudonepokretnost ima trajni karakter umesto planiranog,
projektovanog i
građenog pejzažnog, ambijentalnog, ekourbanog i održivog „3D“
objekta parka ili nekog drugog objekta pejzažne arhitekture.
I naravno, u odnosu na „3D“ objekte pejzažne arhitekture, taj pseudourbani
visoko
građevinski objekat u gradograditeljskoj teoriji i prkasi planiranja
urbanosredinskog boravišta nije nikakva praznina, nije neizgr
ađen, nije građevinska,
slobodna, otvorena ili nekakva ostala površina. Dakako, takva pseudostruktura ne smeta
samo kvazipreduzetnicima i
kvazistručnjacima koji tu imaju samo lične ekonomske ili
druge profiterske interese, ali ona smeta lokalnoj zajednici koja
će i po Konstantinosu
Doksijadisu verovatno trajno biti pr
inuđena da decenijama trpi ovako nametnuti i
neodrživi zl
očin.
Iako je to tako, ipak navedeni
višeznačno shvatljivi pojmovi (neizgrađen,
slobodan i otvoren) koji su za sada samo primenjivi i odnosni na objekte pejzažne
arhitekture, istovremeno i na isti
način lako su primenjivi i na sve druge planske i
pseudo visokogr
ađene objekte. Na pr. svi prostorni oblici i volumeni u bilo kojem
objektu koje definišu zidovi mogu se smatrati prazninama – dakle neizgr
ađenim. Zatim,
mogu se smatrati otvorenim, jer imaju vrata, prozore i druge otvore na zidovima. Isto
tako, mogu se smatrati i slobodnim, jer imaju vizure prema nebu kroz razne otvore sa
raznih strana itd. Dakle, upotrebom pojmova sa širokim pojmovnim obuhvatom u
126
urb
anističkom i prostornom planiranju sve je moguće. Samo je razlika u tome što ti
pojmovi se u Zakonu ne odnose na visokogra
đene objekte (zgrade), već samo na
parkove i druge objekte i celine pejzažne arhitekture. Tako u Zakonu o planiranju i
izgradnji (72/09,
čl. 2) i Zelenoj regulativi Beograda (čl. 4, t. 22, 28, 29, 30, 31, 34, 43,
55, 56, 57, 62, i dr. str. 3-19) nepostoji
građevinska površina, ali zato kod definicije
upotrebljenih pojmova u ovim dokumentima postoji objašnjenje kako se oni
tumače, pa
se neodrživa tzv. zelena površina samo i
neodrživo primenjuje i odnosi na objekte pejzažne arhitekture. Time se u starom, ali i
u najnovijem Zakonu o planiranju i izgradnji afirmišu i uzakonjuju zastarela i
prevaziđena rešenja, odnosno prikriveno i vešto ostavljaju se već davno „patentirani“
slogani i mogu
ćnosti za pseudourbanizaciju ili suburbanizaciju prethodno već
definisanih urbanih celina.
U takvoj situaciji, i sam Konstantinos Doksijadis
ističe da se kroz kućni odgoj i
dalje školovanje treba
naučiti, a onda stručnjaci kao profesionalci imaju obavezu da
razaznaju i definišu ove i sve druge gradograditeljske greške i štete, zatim „da
istražujemo njihove uzroke, da
naučimo kako se treba suprotstavljati problemima koje
oni prouzrokuju i da krenemo u pravcu preobražaja sadašnjeg kriminalnog delovanja“.
Nadalje,
među urbanim zločinima Doksijadis kao najteže prepoznaje njih šest: izgradnja
visokih zgrada,
međusobno disperzno lociranje zgrade, međusobno prostorno i fizički
nepovezane zgrade, monumentalne zgrade, gubljenje ljudske razmere i neljudski grad.
Isto tako, on ukazuje na osam bitnih uzroka koje je
uočio u razotkrivanju njihovog
nastanka i
posledično štetnog dejstva na lokalnu i globalnu ljudsku zajednicu, ali i
životnosredinsko stanište. Na kraju, on
ističe: „naša je dužnost da ne čekamo strpljivo na
prirodno odumiranje ovakvih „ljusaka“,
već da se borimo za njihovo uništenje
(Doksijadis, K., 1982, 152-161). Po njegovom mišljenju, to se može
postići na tri
načina:
- „Služiti se razumom, razviti objektivan
naučni pristup da bi se primenila adekvatna
rešenja
koristeći se intelektualnom i moralnom hrabrošću;
- Obratiti se psihijatrima zbog onih koji ne mogu da slede prvi
način i
- Moliti se za one koji ne mogu da shvate prvi
način a ne mogu da prihvate drugi.
Verujem da prvi
način može da funkcioniše u većini slučajeva i kod većine ljudi“
(Doksijadis, K., 1982, 161).
Zaklju
čak
Problemski aspekti i
načini za rešavanje navedenih pitanja (problema) posebno su
interesantni zbog još uvek nerešene urbane krize kroz ceo 20. i
početak 21. veka, zatim
društveno-istorijskih previranja i ekonomskih promena osetno izraženih u zadnjim
decenijama 20. i prvoj deceniji 21. veka.
Pošto su i kapitalizam i socijalizam kao nekada dominantni sistemi društvenog
razvoja u velikoj krizi i tranziciji tokom poslednje dekade 20. i nadalje kroz prvu
dekadu 21. veka, jasno je da se ovakvo tranziciono stanje manifestuje i u oblasti
planiranja prostora. Ipak, za nauku nema opravdanja ako u takovim tranzicionim
okolnostima ne
uviđa razliku između kvazi i temeljnih načela struke i nauke. Na taj
način, nauka u ovim kriznim i tranzicionim uslovima ima čast i obavezu da ukaže na
neodrživo poistove
ćivanje „2D“ i „3D“ terminologije u teoriji i praksi planiranja
prostora. Odnosno, ona mora imati inicijalnu snagu da ukaže na neodrživost
127
tranzicionog oblika planiranja prostora, ali i da zaustavi neodrživo afirmisanje i
uzakonjivanje kvazistr
učnih obrazaca po kojima je „2D“ ravan isto ili jednako što i
„3D“ objekat.
Dakle, deduktivna „2D“
kvazinačela neodrživo urušavaju kvalitativne i relevantne
vrednosti ekoreciprociteta i ekourbanog kontinuiteta
nasleđenih ili novograđenih
urbanih supstanci. I baš takvo stanje stvari neminovno je u funkciji podsticanja sve
učestalije pseudourbane transformacije postojećih urbanih struktura. Time gradovi
doživljavaju morfološke i socijalne promene koje nisu u duhu sa pozitivnim ekološkim
tendencijama i potrebama, a pogotovo nisu u skladu sa principima održivog razvoja.
Poseban problem predstavljaju novi ekološki zahtevi u gradogradnji koji u
uslovima lokalnih i globalnih klimatskih promena, osim inicijalnih pozitivnih
implikacija na životnu sredinu podrazumevaju i održivu ekološku percepciju i viziju u
planiranju gradova. Naravno, umesto dosadašnjih ekoloških imperativa primetne su i
neke pozitivnije promene na pr. kroz uvo
đenje i integrisanje novog sistema u
upravljanju otpadom, kroz sve
češće korišćenje obnovljivih energetskih izvora, zatim
rešavanje problema svetlosnog
zagađenja u gradovima itd.
Međutim, u kontekstu planiranja visokograđenih struktura sada više dominiraju
zahtevi za objektima bioklimatske arhitekture, ali još uvek nema promena uvreženog i
neodrživog kvazistr
učnog „2D“ odnosa prema neophodnoj uspostavi ekoravnoteže
i
zmeđu urbanih „3D“ objekata parkova i drugih struktura pejzažne arhitekture sa visoko
i nisko
građenim fizičkim artefaktima u artificijelnoj sredini. Sve navedeno upućuje na
razmišljanje da bi možda i u Srbiji trebalo
očekivati dalje transformacije samih gradova,
pa su odgovori na ukazane probleme i pitanja možda sagledivi:
- kroz novi metodološki pristup integrativnom i održivom ekourbanisti
čkom planiranju,
a po
sledično i prema održivoj ekoravnoteži i kontinuitetu, kao i neodrživom
podstandardnom urbanom tkivu i neodrživom diskontinuitetu u
nasleđenim i novograđenim urbanim supstancama u građenoj sredini;
- kroz definitivno
uvođenje „3D“ umesto dosadašnjih neodrživih „2D“ legislativnih
okvira u funkciji razvoja gradova;
- i kroz planiranje, projektovanje, izgradnju i uspostavu održivog ekourbanog,
pejzažnog i vizuelnog identiteta grada koji mora biti u funkciji održivih socijalnih,
ekonomskih, kulturnih,
urbanističkih i mikroklimatskih reperkusija.
Literatura
*** (1968). Deloska deklaracija, Nastala na me
đunarodnom skupu posvećenom temi: Čovek i
njegova naselja, Delos.
http://www.zaprokul.org.rs/Media/Document/CasopisKultura/1514.pdf
Doksijadis, K. (1982).
Čovek i grad. Beograd: Nolit.
*** (2009). Zakon o planiranju i izgradnji, Službeni glasnik RS, 72/09.
Le Korbizje (1998). Atinska povelja. Beograd: Klub mladih arhitekata.
Milanovi
ć, H. (2006). Zelenilo Beograda. Beograd: JKP „Zelenilo – Beograd“.
Miloševi
ć, V.P., Ćerimović, LJ.V. (2009). Eco-city Belgrade. U Abstract ID number 27. Istanbul :
Congress E- Book, ECOCITY – 2009 - Ecocity worlod summit. 220-235
Miloševi
ć, V.P., Ćerimović, LJ.V. (2010). Eko-grad Beograd – kontinuitet sistemskih ogrešenja o
održivost. Izgradnja, God. LXIV, (1-2 Januar-Februar), 47-70
Obad Š
ćitaroci, M., Bojanić-Obad Šćitaroci, B., (1996). Parkovna arhitektura kao element slike grada,
Prostor, 4 (1), 80.
Pegan, S., (2007). Urbanizam, Zagreb: Arhitektonski fakultet.
128
*** (2003). Projekat zelena regulativa Beograda. Beograd: JUP Urbanisti
čki zavod Beograda.
Stojkov, B. (1997). Urbografija. Beograd: Institut za arhitekturu i urbanizam Srbije.
Stojkov, B. (2000). Metode prostornog planiranja. Beograd: Geografski fakultet Univerziteta u
Beogradu.
Toškovi
ć, D. (2006). Uvod u prostorno i urbanističko planiranje. Beograd: Akademska misao.
Ćerimović, LJ.V. (2006). Kulturno-parkovno nasleđe. Ecologica, Posebno tematsko izdanje, God.
XIII, (12), 161-168
Ćerimović, LJ.V. (2006). Planski dokumenti, terminologija, legislativa i kulturno-parkovno nasleđe.
U Rekonstrukcija i revitalizacija grada. Beograd: Društvo urbanista Beograda. 133-145
Ćerimović, LJ.V., Vetmić, M. (2008). Pseudourbanizacija ugrožava kvalitet vazduha u gradovima i
naseljima Srbije. Zbornik radova „Kvalitet zaštite vazduha 2008“. Beograd: Privredna komora
Srbije – Odbor za zaštitu životne sredine i održivi razvoj. 233-247
Ćerimović, LJ.V. (2006). Kulturno-parkovno nasleđe Srbije kao vredan graditeljsko-urbani i
ekoturistički resurs. Zbornik radova „Perspektive razvoja ekoturizma“ (I. kongres ekoturizma
Srbije). Sremska Mitrovica: Ekološki pokret Sremska Mitrovica – Centar za razvoj eko i
ruralnog turizma. 111-22
Ćerimović, LJ.V. (2008). Plansko-urbanistička i zakonodavna terminologija u funkciji
pseudourbanizacije. U Nova urbanost – integracija-dezintegracija. Beograd: Društvo urbanista
Beograda. 71-94
Ćerimović, LJ.V. (2009). Očuvanje i zaštita postojećeg – danas još nepoznatog kulturno-parkovnog
nasle
đa u uslovima globalnih promena. Zbornik Druge i Treće konferencije o integrativnoj
zaštiti, Banjaluka: Repu
blički zavod za zaštitu kulturno-istorijskog i prirodnog nasljeđa
Republike Srpske. 293-326
Ćerimović, LJ.V. (2009). Neprikladna stručna terminologija u knjigama i zakonskoj regulativi,
Izgradnja, God. LXIII, (3-4 Mart – April), 87-106
Ćerimović, LJ.V. (2009). Savremena urbanost i kulturno-parkovno nasleđe u uslovima lokalnih i
globalnih promena. U Proceedings part I. „The space in European architecture - tradition and
innovation“, Balchik, Bulgaria: Ministry of culture – Republick Bulgaria, State Cultural
Institute „The palace“ – the town of Balchik, Varna Free University „Chernorizets Hrabar“
Faculty of Architecture. 188-205
Ćerimović, LJ.V. (2010). Održivost, građena sredina i klimatske promene. Zbornik „Zaštita životne
sredine u energetici, rudarstvu, i
pratećoj industriji“. Divčibare: Univerzitet Union - Nikola
Tesla Beograd, Fakultet za ekologiju i zaštitu životne sredine i Asocijacija geo
fizičara Srbije.
300-309
Šećerov, V., Filipović, D. (2010). Iskustva i problemi u implementaciji prostornih planova opština,
Glasnik srpskog geografskog društva, 90 (1), 197-214
***
www.petipark.bravehost.com/
Dostları ilə paylaş: |