Neodržive pseudourbane posledice zakonske I urbanističke terminologije



Yüklə 177,45 Kb.
Pdf görüntüsü
tarix06.05.2018
ölçüsü177,45 Kb.
#41851


 

 

 



GLASNIK  SRPS KOG  G EOGRAF SKOG  DR UŠTVA 

BULLETIN   OF   THE   SERBIAN   GEOGRAPHICAL  SOCIETY 

GODINA  2011. 

 

SVESKA XCI - Br. 3 



YEAR 2011  

TOME XCI - N

о 

3  


 

Originalan 

naučni rad 

UDC 911.375.227 

DOI:10.2298/GSGD1103117C 

 

 



 

NEODRŽIVE PSEUDOURBANE POSLEDICE ZAKONSKE I 

URBANIST

IČKE TERMINOLOGIJE 

 

V



ELIMIR 

LJ. 


Ć

ERIMOVIĆ 



 



Univerzitet „Union - Nikola Tesla“, Fakultet za graditeljski menadžment – 

Departman arhitektura i urbanizam;, Cara Dušana br. 62-64, Beograd, 

Srbija 

 

Sažetak:  Planiranje  gradova  predstavlja  kompleksan  zadatak  i  u  tom  poslu  suo

čavamo  se  sa 

prostorom  i  njegovim  prirodnim  vrednostima  koje  izlažemo  eksploataciji  i  neodrživim  promenama. 

Tako 

često  bez  ekološke    odgovornosti    i    mere    kao    imperativ    stvaramo    superstrukturu    bez  



obzira   u   kojoj   meri narušavamo  vrednosti  životne  sredine,  i  da  li  takvim  odnosom  stvaramo  bolje 

društvo,  bolju  mrežu gradova ili boljeg 

čoveka. Na to utiču naša znanja koja su često uslovljena raznim 

doktrinama i zakonskom regulativom koje se primenjuju u procesu planiranja i upravljanja prostorom. 

Iz ovog je vidljivo da moderna arhitektura nije doprinela stvaranju boljih gradova. Zatim, urbani

stičko 


planiranje  uglavnom  se  ogr

aničilo na  regulativu i  zapostavilo kreativnu akciju, regionalno-prostorno 

planiranje  izgubilo  se  u  teoretskom  istraživanju,  dok  je  razmatranje  celine  problema  tako 

reći 


napušteno.    Pored  toga,  u  današnjim  tranzicionim  uslovima  sa 

već  dominantnom  urbanom  krizom 

prepoznatljivo  je  i  neodrživo  kombinovanje  i  poistove

ćivanje  „2D“  i  „3D“  terminologije,  što  samo 

ukazuje  da  u  oblasti  planiranja  prostora  vladaju  tranzicioni  trendovi.  Ovakvo  neodrživo  tranziciono 

stanje  stvari  u  planiranju  urbane  sredine  najviše  pogoduje  pseudourbanizaciji,  suburbanizaciji, 

neproporcionalnom  ekoreciprocitetu,  izgradnji  nestandardnog  urbanog  tkiva,  diskontinuitetu 

nas


leđene  i  novoizgrađene  urbane  supstance.  U  vezi  s  tim,  posledično  su  izraženi  umnožavanje 

negativnog  ekološkog  nasle

đa  i  pojačano  dejstvo  negativnih  efekata  staklene  bašte  sa  pretećim 

klimatskim  promenama,  što  samo  ukazuje  da  i  urbanisti  i  planeri  nisu  bezgrešni,  jer  manje  ili  više 

(ne)svesno  sa

učestvuju  i  participiraju  u  kontaminaciji  urbane  i  životne  sredine.  Na  kraju,  to  nas 

definitivno  usmerava  na  potrebu  napuštanja  ili  transformisanja  dosadašnjeg  koncepta  planiranja  i 

urbanizacije, koji  nas  je  u  velikoj  meri  i  doveo  do današnjih  pret

ećih  efekata  staklene  bašte.  Na  tim 

osnovama,  prepoznatljive  su  potrebe  artikulisanja  održivog  integrativnog  koncepta  sa  visokim 

stepenom  ekourbane  svesti,  znanja  i  um

eća  svih  profila  koji  participiraju  u  planiranju  i  izgradnji 

održivog eko-urbanog razvoja 

građene sredine. 

 

Klju

čne reči: planiranje prostora, eko-reciprocitet, fizičke srukture, stanište, boravište, ekistika 

 

 



 

 

 



1

*.; 


cervel@sbb.rs

 

 



 


118 

 

 



 

Uvod 

 

Danas  na  izmaku  prve  decenije  21.  veka  još  uvek  u 



građenoj  sredini  vrlo  je 

izražen  problem  razumevanja,  vrednovanja  i  hijerarhije 

fizičkih  struktura  i  njihove 

ravnoteže  u  odnosu  sa 

čovekom.  U  tom  pogledu,  zbog  dominacije  prevaziđene  i 

kvazistr


učne „2D“ terminologije poseban problem predstavlja neodrživa marginalizacija 

i  poništavanje  tre

će  dimenzije  urbanih  struktura,  objekata  i  artefakta  parkovnog  ili 

pejzažnog  graditeljstva,  stvaralaštva,  kulture,  umetnosti  i 

nasleđa  (Ćerimović,  LJ.V. 

2009,  293-326). 

U  vezi  s  tim,  treba 

reći  da  su  i  na  početku  druge  decenije  21.  veka  još  uvek  u 

primeni  zastarele  deduktivne  i  neodržive  dvodimenzionalne  („2D“)  doktrine  koje 

temeljno svode „3D“ objekat parka na „2D“ ravan. 

Međutim, kroz integralno planiranje 

prostora  u  primeni  su  i  održive  trodimenzionalne  („3D“)  doktrine,  ali  njihova  primena 

još  nije  dosegla  potreban  e

kistički  nivo  sagledavanja  i  posledičnog  rešavanja  složenih 

urbanih problema savremenog grada. To 

znači, još uvek dominira sektorski (deduktivni) 

pristup  planiranju  prostora  (Stojkov,  B.,  2000,  16-22)  zbog 

čega  se  prioritet  poklanja 

planiranju  visoko  i  niskogr

ađenih  struktura  (Doksijadisove  „ljuske  i  mreže“).  Tako se 

(ne)svesno  zapostavlja  briga  o  ravnoteži  planiranja,  projektovanja  i  izgradnje  „3D“ 

ekourbanih i pejzažnih objekata  i  struktura  pejzažne  arhitekture  (parkova  i  drugih),  ali 

i  ekoravnoteže urbanog sistema i 

čoveka u ekističkom ili holističkom smislu, što je i te 

kako  važan  uslov  za  one  koji  žele  da  stvaraju  bolja  ljudska  naselja  (Doksijadis,  K., 

1982, 30). 

Time  se  još  uvek  marginalizuju  održiva 

ekistička načela i uporišta za uspostavu 

ekoravnoteže  fi

zičkih  struktura  i  lokalne  zajednice  na  nivou  delova  i  celine 

urbanosredinskog  boravišta.  I  to  govori  o  postojanju  nepokrivenih  oblasti 

između 


elemenata  i  disciplina  koje  participiraju  u  planiranju  urbanosredinskog  boravišta.  Ova 

slabost  u  sklopu  integralnog  pristupa  planiranju  prostora  i  te  kako 

utiče  na  neodrživo 

kombinovanje  „2D“  i  „3D“  terminologije  kao  dva  bitno  r

azličita  koncepta,  zbog  čega 

redovno  izostaje  potrebno  sinergijsko  funkcionisanje  sistema  kao  kompleksne  „3D“ 

celine,  a  ne  „2D“  slike,  kako  u  procesu  planiranja  tako  i  u  životu  i  opstanku  lokalne 

zajednice i urbanog boravišta. 

Na taj 

način, svi oni koji participiraju u planiranju urbanosredinskog boravišta, još 



uvek  sektorski  pristupaju  rešavanju  problema  gr

ađene  sredine.  Znači,  niko  nebrine  o 

njenoj  celini,  a  onda  ni  o  ravnoteži 

između fizičkih struktura i čoveka unutar urbanog 

boravišta,  kao  i  njegovoj  povezanosti  i  uravnoteženim  odnosom  sa  životnosredinskim 

staništem.  Tako  je  planer  na  pr.  samo  projektant  ili  autor  dvodimenzionalnih  planova 

sa ponekom trodimenzionalnom koncepcijom. „Arhitekta može jedino da dobije parcelu 

i  da  na  njoj  zida,  a  ne  preuzima  odgovornost  za  urbani  prostor  koji  se  ovim  i  ostalim 

objektima formira, jer uvek može da prebaci krivicu na planera urbanistu, na normative 

građenja, ili na ponašanje suseda“ (Doksijadis, K., 1982, 23) i tome slično. 

Znači, svakodnevne promene u gradskoj sredini danas su veoma izražene. Talasi 

uticaja  više  ne  dolaze  samo  od  jedne  sile  iz  pravca  centra  kao  u  malim 

statičnim 

gradovima iz naše bliže i dalje prošlosti. Oni su danas sve komplikovaniji, jer se urbana 

podr

učja sastoje od više centara i zbog toga trpe veliki broj neprekidnih promena. To su 



često  haotični  uticaji  koji  su  vezani  za  veliki  broj  uzroka  i  time  podstiču  veliki  broj 

promena.  Njihovo  delovanje  r

azličito  je  usmereno  i  različitom  brzinom  utiče  na 



119 

 

promene,  bolje  re



ći  sve  veću  degradaciju  savremenog  grada  kao  urbanosredinskog 

boravišta.  Zato  je  danas  teško  shvatiti,  ali  i  problemski  razrešiti  i  uravnotežti  ovako 

složenu urbanu strukturu, pa to i stvara utisak da sadašnje stanje odnosa i urbanog reda 

svakodnevno i sve više 

izmiče kontroli. 

Stanje  u  našim  urbanim  podr

učjima već decenijama se ne poboljšava. Naprotiv, 

pogoršava  se  zbog  njihovog  sve 

većeg  doprinosa  umnožavanju  negativnog  ekološkog 

nasleđa,  zatim  zbog  njihovog  sve  većeg  uticaja  na  izazivanje  i  već  pokrenuto  dejstvo 

prete

ćih  negativnih  efekata  staklene  bašte,  potom  zbog  već  izrazito  vidljive 



podstandardnosti, kako delova tako i celine urbanog tkiva, što je po

sledično i uticalo na 

pojavu lokalnih i globalnih klimatskih promena (Stojkov, B., 1997, 206-207). U svojim 

ekističkim analizama različitih urbanih područja 70-tih  godina  20.  veka  i  Konstantinos 

Doksijadis  prime

ćuje  da  se  stanje  u  njima  sve više komplikuje (Doksijadis, K., 1982, 

148-151)  „usled  pove

ćanja  broja  stanovnika  i  usled  stalnih  dodatnih  pitisaka  koje 

gradovi  trpe  kako  spolja  tako  i  iznutra“.  Zbog  toga  on  i 

uviđa  i  opominje  „da  se  u 

sadašnjem trenutku 

krećemo od haosa prema propasti“.  

To  je 

takođe  vidljivo  i  u  Deloskoj  deklaraciji  iz  1968.  godine,  koja  je  nakon 



Atinske  povelje  iz  1933.  godine  (Le  Korbizje,  1998,  21-112) me

đu prvima ukazala na 

probleme  savremenog  grada  i  nevolje  koje  su  ga  snašle  kao  kolevku  civilizacije  i 

urbanosredinsko  boravište.  Zahvaljuju

ći  velikom  naučniku  i  urbanisti  Konstantinosu 

Doksijadisu  i  njegovim  umnim  saradnicima  i  sledbenicima  iz  celog  sveta  u  oblasti 

nauke,  kulture,  umetnosti  i  gradske  administracije,  jednom  godišnje  su  se  na  Delos-

simpozijumima  razmatrali  i  sve  izoštrenije  artikulisali  problemi  savremenih  gradova. 

Tako  je  i  nastala  Deloska  deklaracija  koja  je  ve

ć  tada  istakla  da  su  te  urbane  i 

životnosredinske nevolje deo opštih problema sa kojima se suo

čilo čovečanstvo. Zato je 

u  njoj  istaknuto  kako  je  neophodno  traženje  takvog  svetskog  poretka  kojim  bi  se 

isključio rat, zatim kojim bi se zaustavila eksplozija stanovništva, obezbedila hrana kako 

bi se 

sprečilo gladovanje, ali i zaustavila zagađenja životne sredine preduzimanjem mera 



u cilju rešavanja nesklada iz

među mogućnosti i želja koje postoje u mnogim zemljama 

sveta. Svi njeni ciljevi su aktuelni i danas. 

 

Kontaminiranje urbanog boravišta 

 

Ovakvo  stanje  stvari  kumuliralo  se  kroz  20.  vek, 



čemu  su  pored  drugih 

neselektivnih i jednostranih interesa i aktivnosti u 

građenoj (boravište) i životnoj sredini 

(stanište) uveliko doprinele 

stručne državne i lokalne i njima podređene institucije koje 

se bave planiranjem prostora i 

sprovođenjem u život planskih urbanističkih dokumenata, 

zatim  s  njima  u  vezi  zakona,  podzakonskih  akata,  uredbi  i  odluka.  One  su  kroz 

idealizovano  artikulisanje  boljeg  života  na  doktrinarnim  principima  i 

moćima  „2D“ 

ur

banističkog  i  regionalnog  planiranja  prostora,  dugo  i  neodrživo  marginalizovale 



probleme  umnožavanja  negativnog  ekološkog 

nasleđa  (Stojkov, B., 2000, 87-99),  koji 

su  u  tesnoj  vezi  sa  održivim  opstankom  i  razvojem  manjih  ili 

većih naselja, gradova i 

lokalnih  zajednica.  Tako  je  zanemarivano  pitanje  urbanog  diverziteta,  zbog 

čega  su 

gradovi  u  duhu  „2D“  terminologije  i  sektorskog  planiranja 

često tretirani kao ploče za 

urbanisti

čko iživljavanje (Stojkov, B., 2000, 184). 

Međutim, u današnjoj praksi u Srbiji dominira i formalistički pristup planiranju 

prostora  pa  se  plan  „

često  shvata  samo  kao  zakonska  obaveza  (zadovoljavanje 

elementarnih legislativnih okvira i poštovanje rokova propisanih Zakonom) ili prilika da 

se  verifikuju 

započete ili planirane investicije koje neretko imaju kratkoročne efekte ili 




120 

 

sveden  interes  u  odnosu  na  korist  celokupne  društvene  zajednice“ (



Šećerov,  V., 

Filipovi


ć, D., 2010, 197). 

U  kontekstu  ovih  uticajnih  zbivanja  i  okolnosti,  sve  više  postaje  dominantno  i 

problemat

ično 


dejstvo 

kontaminiraju

ćih 

pseudourbanih, 



spekulativnih 

kvazipreduzet



ničkih  aktivnosti  koje  su  pretežno  vezane  za  uzurpacije  lokacija  i 

po

sledično  redukovanje,  degradaciju  ili  rušenje  „3D“  objekata  ili  pejzažno-urbanih 



jedinica,  celina  i  sistema.  Njima  u  drugoj  polovini  20.  veka  na  ruku  idu  plansko-

urba


nistički  dokumenti  i  zakonodavna  regulativa  sa  svemoćnom,  ali  nepreciznom, 

kvazistr


učnom  i  volšebno  patentiranom  i  uzakonjenom  „2D“  terminologijom.  To  su 

suštinski  razlozi  koji  samo  generišu  razne  neodržive  verzije  i  podverzije  doga

đaja  i 

slučajeva  redukovanja,  uzurpacije,  degradacije,  pesudourbanizacije,  diskontinuiteta, 

suburbanizacije i kontaminacije urbanih celina. 

Čak  i  na  kraju  prve  decenije  21.  veka  kada  čovečanstvo  uveliko  prepoznaje 

preteće  opasnosti  umnoženog  negativnog  ekološkog  nasleđa  i  negativnih  efekata 

staklene bašte (

Ćerimović, LJ.V., 2010, 300-309), i kada se sa nivoa Ujedinjenih nacija 

ističe  i  afirmiše  značaj  koncepta  i  načela  održivog  razvoja,  još  uvek  se 

gradograditeljstvo  zasniva  na  neodrživim  sektorskim  principima  dvodimenzionalnog 

(„2D“)  planiranja  ruralnog  i  urbanog  oblika 

građene  sredine,  kao  prepoznatljivih  i 

međusobno  različitih  i  relevantnih  oblika  ljudskog  sredinskog  boravišta  u  sklopu 

životnosredinskog staništa, odnosno  ovog za sad  najšireg  okvira  za život ljudske  i  svih 

drugih životnih zajednica.  

Dosadašnje  artikulisanje  ekourbanih  problema,  kojima  uveliko  doprinose 

postoje


ći  zakonski  propisi  i  uzakonjena,  mimikrijska  „2D“  terminologija  ukazuje  da 

unapr


eđenja  u  održivom  planiranju  i  ekourbanom  razvoju  gradova  uveliko  zavise  od 

iznalaženja  puta  za  izlazak  iz  lavirinta  terminoloških  zamki,  koje  neposredno  i 

posredno  pod

stiču  i  legalizuju  oblike  suburbanizacije  i  pseudourbanizacije,  kako  u 

beogradskim, tako i širim regionalnim relacijama. A takav put iz „2D“ 

bespuća je nužan, 

jer  „3D“  pejzažno-arhitektonsko-urbane  strukture  u  graditeljskoj  i  urbanoj  istoriji 

imaju  imanentno,  ali  danas  i  te  kako  marginalizovano  urbanosredinsko  mesto,  ulogu  i 

značaj  u  odnosu  na  relevantne  ekološke,  ambijentalne,  funkcionalne,  društvene, 

kulturne, estetske i gradograditeljske potrebe, mo

gućnosti i urbano – istorijski razvoj sa 

svim njegovim po

sledičnim pregnućima, stremljenjima i dostignućima (Milošević, V.P., 

Ćerimović, LJ.V., 2010, 47-70). 

 

Kvazistru

čna „2D“ terminologija 

 

Vladavina  uzakonjene  m



oći neodržive „2D“ terminologije temeljno i naročito je 

izražajna  i  vidljiva  kada  je  u  pitanju  odnos  prema  objektima  i  strukturama  pejzažne 

arhitekture.  Tako  su  samo  urbani  objekti  i  artefakti  pejzažne  arhitekture  u  postoje

ćim 


ur

banističkim dokumentima „2D“ javne zelene i slobodne površine (Stojkov,  B.,  1997, 

22,  51,  77,  172)  ili  slobodni  i  zeleni  prostori  (Toškovi

ć  D.,  2006,  218,  302,  347, 

348),  a  u  stvarnosti  urbanog  i  ruralnog  boravišta  oni  jesu  i  moraju  biti  planirani, 

projektovani  i 

građeni  „3D“  objekti.  To  nikako  nije  slučaj sa objektima i artefaktima 

visokogradnje. Oni u planskim ur

banističkim i zakonodavnim  dokumentima  nisu  „2D“ 

građevinske  i  ostale  površine.  Naprotiv,  može  se  reći  da  se  oni  ekskluzivno  i  jedini 

neporecivo  tretiraju  kao  „3D“  objekti,  kako  u  stvarnosti  urbanog  i  ruralnog  boravišta, 

tako i u navedenim planskim i drugim dokumentima. 

Međutim, višedecenijski kvazistručni „2D“ koncept i tretman urbanih objekata i 

artefakta  pejzažne  arhitekture  nije  nikakva 

slučajnost u zakonodavnim, urbanističkim  i 



121 

 

drugim  planskim  dokumentima  (



Ćerimović,  LJ.V.,  2006,  161-168). Tu se zapravo radi 

o  uzakonjenom 

urbanističkom  „patentu“  po  kojem  se  njima  udahnjuje  napostojeći 

dvostruki  život.  Jedan  je  stvarni  i  po  njemu  ovi  gradotvorni  i  ambijentalni,  zatim 

pejzažni i ekourbani, kulturni i duhovni, inspirativni i rekreativni objekti jesu neodrživo 

marginalizovane, nedovoljno kapacitirane i neproporcionalno  zastupljene  pojedin

ačne i 

sistemske 



fizičke  („3D“)  strukture  u  odnosu  na  predominantni  kapacitet  visoko  i 

niskogr


ađevinskih  „3D“  objekata  u  građenom  boravištu.  Drugi  je  „2D“  planesrki  ili 

urbanistički,  i  po  njemu  su  te  stvarne  fizičke  („3D“)  strukture  i  objekti  pejzažne 

arhitekture u 

građenoj sredini neodrživo svedeni na nepostojeće ili „2D“ zelene i ostale 

neobjekte, praznine i površine (

Ćerimović, LJ.V., 2008, 71-94). 

Ovakav  neodrživi  planerski  i  urb

anistički  patent  uzakonjen  je  iz  spekulativnih 

razloga,  jer  identifikacija,  markiranje  i  legendiranje  „3D“  objekta  parka  kao  „2D“ 

zelene  ili ostale  površine,  po  potrebi  daje  mogu

ćnost neodrživog i nekažnjivog rušenja 

ovakvog  „3D“  objekta.  Takav  je  bio 

slučaj  „Petog  parkića“  u  Beogradu  2005.  g. 

(

www.petipark.bravehost.com/



)  kada  je  utvr

đeno da taj postojeći „3D“ objekat  parka  i 

nije  nikakv  planirani,  projektovani  i 

građeni  urbani  objekat,  jer  je  u  planskim 

ur

banističkim dokumentima nedopustivo i kvazistručno markiran i evidentiran kao „2D“ 



tzv. zelena površina. 

Znači, u konkretnom slučaju i nije došlo do rušenja „3D“ objekta 

„Petog  parki

ća“,  jer  je  on  u  noveliranom  i  volšebno  usvojenom  regulacionom  planu 

ustvari „2D“ zelena površina. A „2D“ zelena površina, nikako nije „3D“ objekat, i treba 

se  što  pre  privesti  „3D“  nameni  i  funkciji  kako  je  to  pr

edviđeno  noveliranim 

regulacionim  planom  sa  pseudourbanim  namerama  i  aktivnostima    za    tu, 

već  ranije 

planski  potpuno    definisanu  i 

izgrađenu    lokaciju.  A  to  znači,  u  regulacionom  planu 

markiranu  „2D“  zelenu  površinu  treba  pretvoriti  u  stvarno  nei

zgrađenu,  otvorenu  i 

slobodnu 

građevinsku  površinu,  odnosno  parcelu  za  pseudourbani,  neekološki,  ali 

unosniji „3D“ stambeni i poslovni objekat. 

Višedecenijska  i  nimalo  ekološka  i  održiva  širokopojasna  i 

višeznačna  „2D“ 

terminologija  vidljiva  je  i  u 

slučaju  kada  se  planirani,  projektovani,  izgrađeni  i  danas 

postojeći i nasleđeni drevni Akademski park u Beogradu na Studentskom trgu u centru 

grada istakne i proglasi kao tzv. zelena površina (

Milanović, H., 2006, 167). To znači da 

je  Akademski  park  u  Beogradu  ili  bilo  koji  drugi  park  ili  objekat  pejzažne  arhitekture 

sveden, 

poistovećen  i  preveden  u  nekakvu  prazninu  koja  remeti  nasleđeni  urbani 

kontinuitet 

postojećih punina u neposrednom okruženju (Ćerimović, LJ.V., 2009, 188-

205).  A  pod  tzv.  puninama  podrazumevaju  se  samo  „3D“  stambeni,  poslovni  i  drugi 

visokograđeni objekti, što znači da su parkovi i drugi „3D“ objekti pejzažne arhitekture 

remetilački  faktor  nasleđenog  urbanog  reda  i  kontinuiteta,  ili  stožerni  elementi 

neodrživog  diskontinuiteta  na  tim 

već  vekovnim  ili  starijim  lokalitetima  kulturno- 

parkovnog 

nasleđa.  I  sad  prema  tim  neodrživim  vizijama  urbanista  drevni  objekti 

kulturno-parkovnog 

nasleđa su već nepoželjni i prestareli stožeri urbanog diskontinuiteta 

i prema tome zreli su za rušenje. 

Znači, ove namenski i graditeljski, urbano i ekološki definisane lokacije postadoše 

objekti  i  elementi  fiktivno  stvorenog  „nepoželjnog“  i  „neodrživog“  urbanog 

diskontinuiteta, ali i sasvim pogodne lokacije za prenamenu i bolje 

reći pseudopopravku 

nasleđene i već namenski i graditeljski, urbano i ekološki definisane  urbane  matrice  i 

supstance.  Odnosno,  sasvim  su  pogodne  za  izgradnju  tzv.  punina  pod  kojima  se 

podrazumevaju samo novi „3D“ stambeni, poslovni i drugi 

već pomenuti objekti. 

Tako su „3D“ stambeni i poslovni objekti baš kao stvoreni da se dosadašnja „2D“ 

zelena  površina  Akademskog  parka  u  Beogradu  kao  praznina,  neobjekat  i 

remetilački 

element 


postojećeg,  nepoželjnog  i  neodrživog  diskontinuiteta  u  okvirima  definisane  i 


122 

 

nasleđene  urbane  supstance, „primereno“  popuni  i  u  celosti  preobrati  u  novi  „održivi 



kontinuitet“  sa  stambenim  i  poslovnim  objektima  ili  puninama.  Dakle, 

zahvaljujući 

moćima  neodržive  zakonodavne  i  urbanističke  kvazistručne  terminologije  i  „2D“ 

urbanističkog planiranja, koje je primenjivo i „prihvatljivo“ samo u slučaju planiranja, 

projektovanja  i  izgradnje  parkova  i  drugih  „3D“  objekata  pejzažne  arhitekture,  umesto 

dosadašnjeg  poželjnog  pejzažnog,  ekološkog, 

nasleđenog  i  sasvim  održivog  urbanog 

parkovnog kuntinuiteta, volšebno se proizvodi i ustanovljava novi „pogodniji“ i sasvim 

neodrživi  pseudourbani  kontinuitet  stambenih,  poslovnih  i  drugih 

visokograđevinskih 

punina. 

Tako  ovaj  primer  pokazuje  kako  „3D“  park  kao  planirana,  projektovana, 

izgrađena, nasleđena i temeljno održiva urbana parkovna i ekocelina

i  kao  vredan deo 



urbanog  ambijenta,  konteksta  i  kontinuiteta  u  sklopu 

već  davno  definisane  urbane 

supstance  u  Beogradu,  ustvari  kroz  veštu  primenu  i  manipulaciju  „2D“  kvazistr

učne 


terminologije i zakonodavne regulative, može na uzakonjen 

način postati element tobože 

neodrživog  diskontinuiteta.  A,  sasvim  novi  i  neodrživi  pseudourbani  kontinuitet 

stambenih,  poslovnih  i  drugih  visokogr

ađevinskih  punina,  može  se  na  uzakonjenim 

osnovama  sasvim  legalno  proizvesti  i  ustanoviti kao tobože održivi kontinuitet. 

Dakle,  novim i  sasvim pseudourbanim opservacijama  i razlozima kvazistr

učnih i 


neodrživih 

načela  „2D“  urbanističkog  planiranja  udahnjuje  i  afirmiše  se  rušiteljska 

snaga  za  rušenje  stvarno  održivih,  odnosno  planiranih,  projektovanih,  izgr

ađenih  i 

nasleđenih  urbanih  parkovnih  punina  i  pejzažnog  i  ekokontinuiteta  za  račun  i  korist 

„novog“  i  sasvim  neodrživog  pseudourbanog  kontinuiteta  zamišljenih,  i  uvek  „preko 

potrebnih“  i  „jedino  relevantnih“  visoko

građevinskih  punina  baš  na  mestu  i  lokaciji 

pejzažnog  i  urbanog  objekta  parka  ili  nekog  drugog  objekta  pejzažne  arhitekture.  I 

naravno,  to  je  „

logično“  i  „opravdano“,  jer  se  „3D“  pejzažni  i  urbani  objekat  parka 

kvazistru

čno, neodrživo i bez ikakvih sankcija svodi, prevodi i u planskim urbanističkim 

dokumentima  markira  ili 

označava  kao  „2D“  zelena  i  ostale  površine  (Ćerimović, 

LJ.V.,  2006, 133-145).   

Na  kraju,  takvim  neodrživim  postupkom  rušenja  planiranih,  projektovanih  i 

izgr


ađenih  parkova  na  temeljima  uzakonjene  „2D“  terminologije,  ustvari  se  ruši 

postoje


ći,  nasleđeni  i  stvarno  održivi  urbani  parkovni,  pejzažni  i  ekokontinuitet,  a 

kvazistr


učno  i  čak  na  zakonskim  osnovama  se  proizvodi  i  uspostavlja  vladavina 

pseudourbanog  kontinuiteta. 

Znači,  zbog  uzakonjene  kvazistručne  „2D“  terminologije 

stare i vredne „3D“ objekte kulturno-parkovnog 

nasleđa i definisanih urbanih parkovnih 

i  drugih  pejzažnih  punina  u  Beogradu,  treba  ve

ć  sutra  „hitno  srušiti“,  jer  su  to  tzv. 

nei


zgrađene,  slobodne,  otvorene,  zelene  i  razne  druge  površine  (Projekat  zelena 

regulativa Beograda, 2003, I (3-19), II (1-22), odnosno praznine, neobjekti i sl

ično. 

To  je  prilika  i  tendendencija  da  se  što  pre  uspostavi  pseudo  umesto  stvarnog 



urbanog kontinuiteta i reda na održivim principima ekourbane ravnoteže 

između visoko, 

nisko  i  pejzažno 

građenih fizičkih struktura. I tako se već decenijama u 20-om i prvoj 

deceniji 21. veka uzakonjuje i neguje neodrživi pseudokontinuitet i pseudourbani red na 

štetu  objekata  pejzažne  arhitekture  kao  relevantnih  gradotvornih,  ambijentalnih  i 

ekourbanih  stuktura  i  resursa.  Iz  toga  se  jasno  mogu  sagledati 

moći  neodržive  i 

uzakonjene  kvazistru

čne  terminologije  i  „2D“  urbanističkog  planiranja,  koje  sasvim 

jednostrano  produkuje  neodrživi  pseudourbani  kontinuitet,  umesto  poželjnih  pejzažnih, 

ekoloških, 

nasleđenih  i  sasvim  održivih  urbanih  parkovnih  i  drugih  pejzažno  i 

ekogra


đenih  punina  i  tako  već  stvorenog,  nasleđenog,  stvarnog  i  jedino  imanentnog  i 

održivog gradotvornog i ekourbanog reda i kontinuiteta. 

 



123 

 

Urbanistički, zakonodavni i obrazovni „2D patenti“ 

 

Ovakvo haot



ično i štetno stanje stvari prisutno je zbog uzakonjivanja kvazistručne 

„2D“  terminologije  kao  svojevrsne  planerske  i 

urbanističke  patentologije  i 

administrativno-upravne  trikologije  kao  volšebnog  doktrinarnog  „2D“  nereda  i 

antisitema, 

naročito  kada  je  u  pitanju  definisanje  parkova  i  drugih  „3D“  objekata  i 

struktura  pejzažne  arhitekture  u  sklopu  urbanog  „3D“  pejzažno-arhitektonskog  sistema 

(

Ćerimović,  LJ.V.,  2008, 233-247).  Tu  nisu  samo  problem  međusobne  veze  i  odnosi 



urbanih  pejzažnih  struktura,  ve

ć i održive veze, odnosi i ekoravnoteža između urbanih 

pejzažnih,  visoko  i  nisko 

građenih  fizičkih  struktura  u  sklopu  urbanosredinskog 

boravišta.  Nadalje,  tu  je  posebno  važno  artikulisanje  i  uspostava  imanentnih 

poj


edinačnih, skupnih i ukupnih kapaciteta u održivom urbanom „3D“ sistemu objekata i 

celina  pejzažne  arhitekture,  koji  moraju  biti  okosnica  gradotvornih,  ambijentalnih, 

estetskih, pejzažnih i ekoloških vrednosti celina, dobara i resursa u bilo kojem ruralnom 

ili urbanom tipu sredinskog boravišta. 

Pogotovo  je  poražavaj

uća  situacija  u  okviru  programa  školovanja  na 

univerzitetima  na  kojima  se  uopšte  nepoznaje  i 

neizučava  pejzažno-arhitektonsko 

graditeljstvo,  stvaralaštvo,  kultura,  umetnost  i  kulturno-parkovno 

nasleđe,  kao  ni 

planiranje,  projektovanje  i  izgradnja  ovih  trodimenzionalnih,  održivih,  pejzažnih, 

gradotvornih,  ambijentalnih,  urbanih,  rekreativnih,  inspirativnih,  kulturnih  i  ekoloških 

celina. Takav pristup edukovanju tokom druge polovine 20. veka doveo je do neodržive 

uspostave obrasca „2D“ jednako „3D“ i obratno, odnosno jednostranog i 

kvazistručnog 

kombinovanja  „2D“  besmisla  sa  „3D“  egzaktnim  urbanosredinskim  strukturama,  zatim 

neodrživog poistove

ćivanja pejzažne arhitekture sa hortikulturom i ozelenjavanjem, što 

je  postala  temeljna  podloga  za  po

sledično  uzakonjivanje  spekulativno-mimmikrijske 

„2D“ terminologije. Odnosno, tako školovani kadrovi 

već decenijama i danas još fizičke 

„3D“  strukture  pejzažne  arhitekture  neodrživo  svode  na  „2D“  tzv.  zelene  površine, 

koje  kao  besmislena  ravan  ne  mogu  imati  ni  graditeljski  ni  kulturni  identitet,  zatim 

nemaju 

fizički  subjektivitet,  ni  urbani  legalitet  građenog  „3D“  objekta.  Iz  toga  je 



proizašlo  niz  drugih  štetnih  posledica  koje  su  naro

čito  došle  do  izražaja  u  uslovima 

lokalnih  i  globalnih  klimatskih  promena. 

Među  njima,  dovoljno  je  istaći  danas 

zapostavljeni  ekoreciprocitet 

između  socijalnih,  visokih,  niskih  i  pejzažnih  struktura, 

zatim uzurpaciju, pseudourbanizaciju, redukciju i diskontinuitet delova i celina parkova i 

drugih  „3D“  objekata  pejzažne  arhitekture  u 

nasleđenoj  ili  novograđenoj  urbanoj 

supstanci. 

Pored toga, u okvirima anonimnih i 

bezličnih prostora urbanosredinskog boravišta 

prepoznatljive  su  i  gradske  tzv.  zelene  površine  o

značene  zelenom  bojom  u  starim  i 

novim  zonskim  i  plansko-ur

banističkim  dokumentima,  koje  samo  okružuju  zgrade  i 

nemaju  karakteristike  ni  parka  ni  vrta,  a  nedore

čene  su  i  u  smislu  ideje  uređenja  i 

koriš

ćenja  (Pegan,  S., 2007, 14),  zatim  predstavljaju  „zelene  pustinje“  koje  služe 



ljudima,  ali  ih  oni  i  nevide,  jer  su  bez  graditeljskog  i  stilskog  identiteta,  a  nude  sve  i 

ništa  (Obad  Š

ćitaroci, M., Bojanić-Obad Šćitaroci B., 1996, 80). 

Ovo  su  samo  neki  od  temeljnih  razloga  zbog  kojih  nikada  nije  moglo 

doći  do 

uspostave imanentnog ekoreciprociteta i egzaktnih standarda planiranja i izgradnje  „3D“ 

sistema  parkovnih  i  drugih  objekata  pejzažne  arhitekture  u 

većini  urbanih  i  ruralnih 

boravišta  (gradova  i  naselja).  I  to  se  naravno  moralo  štetno  odraziti  na  stanje 

ekourbanih  kvaliteta  u  ruralnom  ili  urbanom  tipu  naselja,  koje  zbog  primene 

kontraproduktivnih i neodrživih „2D patenata“ u planiranju, projektovanju ovih i drugih 

gradotvornih 

fizičkih  struktura  u  artificijelnoj  sredini,  uvek  i  neizbežno  prati 

umnožavanje  negativnog ekološkog 

nasleđa. 



124 

 

Tako se po



sledično, već decenijama sve više afirmiše paušalni pristup i koncept, 

umesto egzaktnog planiranja, projektovanja, vrednovanja, izgradnje i 

očuvanja parkova 

i  drugih  „3D“  objekata  i  struktura  pejzažno-arhitektonskog  graditeljstva,  stvaralaštva, 

kulture,  umetnosti  i  kulturno-parkovnog 

nasleđa.  Dominacija  paušalnog  ili  „2D“ 

zelenopovršinskog  planiranja  tzv.  zelenila

ovaplo



ćena  je  u  virtuelnom,  odnosno 

dvodimenzionalnom planiranju zelenoflekastih mrlja, umesto imanentnih i održivih, ali i 

gradotvornih,  ambijentalnih  i  ekourbanih  „3D“  parkovnih  i  drugih  jedinica  i  artefakta 

pejzažne  arhitekture  u 

građenoj  sredini.  Zbog  toga  se  već  decenijama  kroz  celi  20.  i 

početak  21.  veka  kondicionira  i  generiše  neodrživi  diskontinuitet  nasleđenih  i 

novogr

ađenih  urbanih  supstanci,  čime  se  ugrožava  održivi  i  poželjni  kontinuitet  i 



imanentni  ekoreciprocitet 

između  pejzažnih,  visoko  i  nisko  građenih  struktura  u 

ruralnom  i  urbanom  sredinskom  boravištu,  ali  i 

budući  održivi  opstanak  i  ekourbani 

razvoj gradova, naselja i lokalnih zajednica na lokalnom i globalnom planu. 

Virtuelno  i neodrživo  oduzimanje 

treće dimenzije parkovima i drugim urbanim i 

ekoresursima  i  objektima  pejzažne  arhitekture,  ustvari  je  u  funkciji  oduzimanja 

planiranog,  projektovanog, 

građenog  i  fizičkog,  a  onda  i  urbanog,  pejzažnog  i 

ekološkog  legaliteta,  identiteta  i  subjektiviteta, 

čime  se  neodrživo  stvara  prostor  za 

spekulativne  mo

gućnosti  i  namere  lokalnih  spekulanata  koji  beskrupulozno  potiru  sva 

načela  održivog  urbanog  reda  i  kontinuiteta,  kao  i  urbanosredinske  i  životnosredinske 

ravnoteže  (

Ćerimović,  LJ.V., 2006, 112-122).  Ovo  tzv.  zelenopovršinsko  zemljište  u 

građenoj  sredini  u  dosadašnjoj  „2D“  urbanističkoj  i  zakonodavnoj  teoriji  i  praksi  po 

potrebi  se  shvata,  tretira  i 

tumači  kao  privremeno  nenamenjeno,  funkcionalno 

nedefinisano,  prazno,  slobodno,  otvoreno  i  neizgr

ađeno.  I  ono  je  ustvari  kvazistručno 

kroz  poznati  gradograditeljski  patent  „zelene  površine“,  potencijalni,  vešto  i  neodrživo 

prikriveni, a to 

znači po potrebi spekulativni ili pseudograđevinski, a onda posledično i 

trajno degradirani ili zauvek srušeni i poništeni pejzažni i ekourbani kapacitet. 

U  svakom 

slučaju, to je uvek spekulativni volumen i lokacija koji će zavisno od 

uticajnog  lokalnog  m

oćnika  doživeti  prenamenu  i  stalno  biti  u  funkciji  nepoželjnog  i 

neodrživog  diskontinuiteta  i  „pseudoprostornog  kapaciteta“ za  pseudo  poguš

ćavanje  ili 

reizgradnju  („novu  izgradnju“)  prethodno  ve

ć  definisane urbane supstance. I zato nije 

slučajno što Konstantinos Doksijadis sa ekističkog aspekta kaže „svi mi činimo zločine u 

arhitekturi“. On 

čak kaže: „i sebe smatram jednim od njih i kao takav na ovom mestu 

priznajem  sl

edeće“: ne ulažemo napor da se u tome zaustavimo, ne pokušavamo ni da 

priznamo  ove  zlo

čine,  ne  pronalazimo  uzroke  ovih  zločina,  i  ne  odupiremo  se 

alarmantnoj stopi njihovog rasta (Doksijadis, K., 1982, 152-161). 

Sledstveno  tome,  kako  znamo  da  „2D“  nije  jednako  „3D“,  isto  tako  znamo  da 

„2D“ jeste površina i ona nema i ne može imati identitet, subjektivitet, ni svojstva „3D“ 

objekta.  Ipak,  nije  nimalo 

slučajno  što  se  „2D“  tzv.  zelena  i  druge  vrste  površina 

shvataju i po potrebi tretiraju 

višeznačno. To znači, u građenoj sredini (boravištu) „2D“ 

tzv.  zelena  i  tzv.  ostale  vrste  površina  najviše  su  u  funkciji  prikrivenih  namera 

spekulanata 

građevinskim  zemljištem.  Kroz  ovako  uzakonjeni  i  kvazistručni  „2D“ 

pristup,  a  više  od  svega  spekulativno-mimikrijski  gradograditeljski  patent,  s  njima  se 

spekulativno kalkuliše i manevriše kao prikrivenim i po potrebi dobro došlim rezervnim 

građevinskim lokacijama gradskog građevinskog zemljišta. Time se na uzakonjen način 

vešto i prikriveno afirmišu potencijalne 

mogućnosti koje generišu spekulativne namere i 

pseudourbane i koruptivne aktivnosti brojnih kvazipreduzetnika i njihovih protagonista u 

gradnji divljih i drugih pseudourbanih objekata u ruralnoj i urbanoj sredini.  

Na  tim  osnovama  „2D“  tzv.  zelenopovršinske  i  tzv.  ostale  lokacije  tretiraju  se 

kao  terra  incognita,  ili  prazno 

građevinsko  zemljište  ili  upražnjena  lokacija  na  kojoj 

ustvari  nema  objekta,  jer  po  pravilima  struke  „2D“  tzv.  zelena  površina  nije  i  ne  može 




125 

 

biti  planirani,  projektovani  i 



građeni  park  ili  neki  drugi  „3D“  objekat  pejzažne 

arhitekture.  Odnosno,  „2D“  tzv.  gr

ađevinska  površina  (lokacija)  nije  i  ne  može  biti 

planirani,  projektovani  stambeni,  poslovni  ili  neki  drugi  visoko

građeni  „3D“  objekat 

(

Ćerimović, LJ.V., 2009, 87-106). 



Kako  u  gradu  ne  može  biti  praznog  neizgr

ađenog  građevinskog  zemljišta,  i 

kako se bilo gde i bilo kakva, a pogotovo „2D“ površina ili praznina u svetu ne planira, 

ne projektuje i ne gradi, ve

ć se kao lokacija ili katastarska čestica građevinskog zemljišta 

zauzima i planski stavlja u funkciju, a potom se namenski na istoj projektuje i 

izgrađuje 

„3D“  visoko  i  niskogr

ađevinski  i  pejzažno-arhitektonski  objekat  sa  definisanom 

namenom  (funkcijom).  Na  taj 

način,  spekulativno  markirane  „2D“  tzv.  zelene  i  tzv. 

ostale i druge površine u ur

banističkim dokumentima, na kvazistručnim ili spekulativno-

mimikrijskim  osnovama  predstavljaju  vrlo  konkretne  lokacije  gradskog  gr

ađevinskog 

zemljišta

koje  se  sa  lako



ćom  i  u  duhu  trenutnih  potreba  delimično  ili  u  celosti 

prenamenjuju  i  planiraju  za  poznate  planske,  projektovane  i  gr

ađene  „3D“  objekte  i 

strukture. Tako  umesto „2D“ virtuelnog  parka  na tzv.  parkovskoj  ili „zelenoj  površini“ 

na  uzakonjen 

način  stvoreni,  odnosno  spakovani  su  svi  potrebni  preduslovi  za 

potencijalnu  „novu“ (

čitaj  pseudo)  gradnju  visokograđene  strukture,  umesto  pejzažne, 

ambijentalne,  gradotvorne,  ekološke,  urbane  „3D“  strukture  parka  ili  nekog  drugog 

objekta pejzažne arhitekture. 

Zato parkovi i drugi takvi objekti koji su u ur

banističkim dokumentima markirani 

kao  „2D“  zelene  fleke  ili  površine  ili  ravni  bez  smisla,  kroz 

kvazistručno  oduzimanje 

tre

će  dimenzije  nemaju  „3D“  svojstva  i  posledično  ne  mogu  imati  ni  status  „3D“ 



objekta.  I  tako  kroz  više  decenija  u  20.  i 

već  celu  prvu  deceniju  21.  veka  na  račun 

parkova  i  drugih  „3D“  objekata  pejzažne  arhitekture,  tako  markirane  „2D“  tzv.  zelene 

površine  u  gradograditeljskim  dokumentima,  ustvari  postaju  mesta  nepoželjnog  i 

neodrživog  urbanog  nereda,  pseudourbanizacije,  diskontinuiteta  u  okviru  n

asleđenih ili 

novograđenih urbanih supstanci. 

Isto tako, na konstruktivnim i visoko 

građenim zgradama sa „puno“ raznih zidova 

i  sa  definisanim  namenama  i  funkcijama,  a  priori  su  shvatljive  i  prepoznatljive 

fizičke 

performanse i sovjstva 

fizičnosti ili „3D“ objekta. I sad taj tako neplanski visokograđeni 

objekat  kao  neodrživa  pseudonepokretnost  ima  trajni  karakter  umesto  planiranog, 

projektovanog  i 

građenog  pejzažnog,  ambijentalnog,  ekourbanog  i  održivog  „3D“ 

objekta  parka  ili  nekog  drugog  objekta pejzažne arhitekture. 

I  naravno,  u  odnosu  na  „3D“  objekte  pejzažne  arhitekture,  taj  pseudourbani 

visoko

građevinski  objekat  u  gradograditeljskoj  teoriji  i  prkasi  planiranja 



urbanosredinskog  boravišta  nije  nikakva  praznina,  nije  neizgr

ađen,  nije  građevinska, 

slobodna, otvorena ili nekakva ostala površina. Dakako, takva pseudostruktura ne smeta 

samo  kvazipreduzetnicima  i 

kvazistručnjacima koji tu imaju samo lične ekonomske ili 

druge  profiterske  interese,  ali  ona  smeta  lokalnoj  zajednici  koja 

će  i  po  Konstantinosu 

Doksijadisu  verovatno  trajno  biti  pr

inuđena  da  decenijama  trpi  ovako  nametnuti  i 

neodrživi zl

očin. 

Iako  je  to  tako,  ipak  navedeni 



višeznačno  shvatljivi  pojmovi  (neizgrađen, 

slobodan  i  otvoren)  koji  su  za  sada  samo  primenjivi  i  odnosni  na  objekte  pejzažne 

arhitekture,  istovremeno  i  na  isti 

način  lako  su  primenjivi  i  na  sve  druge  planske  i 

pseudo  visokogr

ađene  objekte.  Na  pr.  svi  prostorni  oblici  i  volumeni  u  bilo  kojem 

objektu koje definišu zidovi mogu se smatrati prazninama – dakle neizgr

ađenim. Zatim, 

mogu  se  smatrati  otvorenim,  jer  imaju  vrata,  prozore  i  druge otvore na zidovima.  Isto 

tako,  mogu  se  smatrati  i  slobodnim,  jer  imaju  vizure  prema  nebu  kroz  razne  otvore  sa 

raznih  strana  itd.  Dakle,  upotrebom  pojmova  sa  širokim  pojmovnim  obuhvatom  u 



126 

 

urb



anističkom  i  prostornom  planiranju  sve  je  moguće.  Samo  je  razlika  u  tome  što  ti 

pojmovi  se  u  Zakonu  ne  odnose  na  visokogra

đene  objekte  (zgrade),  već  samo  na 

parkove  i  druge  objekte  i  celine  pejzažne  arhitekture.  Tako  u  Zakonu  o  planiranju  i 

izgradnji (72/09, 

čl. 2) i Zelenoj regulativi Beograda (čl. 4, t. 22, 28, 29, 30, 31, 34, 43, 

55, 56, 57, 62, i  dr.  str.  3-19)  nepostoji 

građevinska  površina,  ali  zato  kod  definicije 

upotrebljenih pojmova u ovim dokumentima postoji objašnjenje kako se oni 

tumače, pa 

se neodrživa tzv. zelena površina samo i 

neodrživo  primenjuje  i  odnosi  na  objekte  pejzažne  arhitekture.  Time  se  u  starom, ali  i 

u  najnovijem  Zakonu  o  planiranju  i  izgradnji  afirmišu  i  uzakonjuju  zastarela  i 

prevaziđena  rešenja,  odnosno  prikriveno  i  vešto  ostavljaju  se  već  davno  „patentirani“ 

slogani  i  mogu

ćnosti  za  pseudourbanizaciju  ili  suburbanizaciju  prethodno  već 

definisanih urbanih celina. 

U  takvoj  situaciji,  i  sam  Konstantinos  Doksijadis 

ističe da se kroz kućni odgoj i 

dalje  školovanje  treba 

naučiti,  a  onda  stručnjaci  kao  profesionalci  imaju  obavezu  da 

razaznaju  i  definišu  ove  i  sve  druge  gradograditeljske  greške  i  štete,  zatim  „da 

istražujemo  njihove  uzroke,  da 

naučimo kako se treba suprotstavljati problemima koje 

oni  prouzrokuju  i  da  krenemo  u  pravcu  preobražaja  sadašnjeg  kriminalnog  delovanja“. 

Nadalje, 

među urbanim zločinima Doksijadis kao najteže prepoznaje njih šest: izgradnja 

visokih  zgrada, 

međusobno  disperzno  lociranje  zgrade,  međusobno  prostorno  i  fizički 

nepovezane  zgrade,  monumentalne  zgrade,  gubljenje  ljudske  razmere  i  neljudski  grad. 

Isto  tako,  on  ukazuje  na  osam  bitnih  uzroka  koje  je 

uočio  u  razotkrivanju  njihovog 

nastanka  i 

posledično  štetnog  dejstva  na  lokalnu  i  globalnu  ljudsku  zajednicu,  ali  i 

životnosredinsko stanište. Na kraju, on 

ističe: „naša je dužnost da ne čekamo strpljivo na 

prirodno  odumiranje  ovakvih  „ljusaka“, 

već  da  se  borimo  za  njihovo  uništenje 

(Doksijadis,  K., 1982, 152-161).  Po  njegovom  mišljenju,  to  se  može 

postići  na  tri 

načina: 

-  „Služiti se razumom, razviti objektivan 

naučni pristup da bi se primenila adekvatna 

rešenja 


koristeći se intelektualnom i moralnom hrabrošću; 

-  Obratiti se psihijatrima zbog onih koji ne mogu da slede prvi 

način i 

-  Moliti se za one koji ne mogu da shvate prvi 

način a ne mogu da prihvate drugi. 

Verujem da prvi 

način može da funkcioniše u većini slučajeva i kod većine ljudi“ 

(Doksijadis, K., 1982, 161). 

 

 

 



Zaklju

čak 

 

Problemski aspekti i 



načini za rešavanje navedenih pitanja (problema) posebno su 

interesantni zbog još uvek nerešene urbane krize kroz ceo 20. i 

početak 21. veka, zatim 

društveno-istorijskih  previranja  i  ekonomskih  promena  osetno  izraženih  u  zadnjim 

decenijama 20. i prvoj deceniji 21. veka. 

Pošto  su  i  kapitalizam  i  socijalizam  kao  nekada  dominantni  sistemi  društvenog 

razvoja  u  velikoj  krizi  i  tranziciji  tokom  poslednje  dekade  20.  i  nadalje  kroz  prvu 

dekadu  21.  veka,  jasno  je  da  se  ovakvo  tranziciono  stanje  manifestuje  i  u  oblasti 

planiranja  prostora.  Ipak,  za  nauku  nema  opravdanja  ako  u  takovim  tranzicionim 

okolnostima  ne 

uviđa  razliku  između  kvazi  i  temeljnih  načela  struke  i  nauke.  Na  taj 

način, nauka u ovim kriznim  i tranzicionim  uslovima ima čast i obavezu da ukaže na 

neodrživo  poistove

ćivanje  „2D“  i  „3D“  terminologije  u  teoriji  i  praksi  planiranja 

prostora.  Odnosno,  ona  mora  imati  inicijalnu  snagu  da  ukaže  na  neodrživost 



127 

 

tranzicionog  oblika  planiranja  prostora,  ali  i  da  zaustavi  neodrživo  afirmisanje  i 



uzakonjivanje  kvazistr

učnih  obrazaca  po  kojima  je  „2D“  ravan  isto  ili  jednako  što  i 

„3D“ objekat. 

Dakle, deduktivna „2D“ 

kvazinačela neodrživo urušavaju kvalitativne i relevantne 

vrednosti  ekoreciprociteta  i  ekourbanog  kontinuiteta 

nasleđenih  ili  novograđenih 

urbanih  supstanci.  I  baš  takvo  stanje  stvari  neminovno  je  u  funkciji  podsticanja  sve 

učestalije  pseudourbane  transformacije  postojećih  urbanih  struktura.  Time  gradovi 

doživljavaju morfološke i socijalne promene koje nisu u duhu  sa  pozitivnim  ekološkim 

tendencijama i potrebama, a pogotovo nisu u skladu sa principima održivog razvoja. 

Poseban  problem  predstavljaju  novi  ekološki  zahtevi  u  gradogradnji  koji  u 

uslovima  lokalnih  i  globalnih  klimatskih  promena,  osim  inicijalnih  pozitivnih 

implikacija  na  životnu  sredinu  podrazumevaju  i  održivu  ekološku  percepciju  i  viziju  u 

planiranju  gradova.  Naravno,  umesto  dosadašnjih  ekoloških  imperativa  primetne  su  i 

neke  pozitivnije  promene  na  pr.  kroz  uvo

đenje  i  integrisanje  novog  sistema  u 

upravljanju  otpadom,  kroz  sve 

češće  korišćenje  obnovljivih  energetskih izvora, zatim 

rešavanje problema svetlosnog 

zagađenja u gradovima itd. 

Međutim,  u  kontekstu  planiranja  visokograđenih  struktura  sada  više  dominiraju 

zahtevi  za  objektima  bioklimatske  arhitekture,  ali  još  uvek  nema  promena  uvreženog  i 

neodrživog  kvazistr

učnog  „2D“  odnosa  prema  neophodnoj  uspostavi  ekoravnoteže 

i

zmeđu urbanih „3D“ objekata parkova i drugih struktura pejzažne arhitekture sa visoko 



i nisko 

građenim fizičkim artefaktima u artificijelnoj sredini. Sve navedeno upućuje na 

razmišljanje da bi možda i u Srbiji trebalo 

očekivati dalje transformacije samih gradova, 

pa su odgovori na ukazane probleme i pitanja možda sagledivi: 

-  kroz novi metodološki pristup integrativnom i održivom ekourbanisti

čkom planiranju, 

a po


sledično i prema održivoj ekoravnoteži i kontinuitetu, kao i neodrživom 

podstandardnom urbanom tkivu i neodrživom diskontinuitetu u 

nasleđenim i novograđenim urbanim supstancama u građenoj sredini; 

-  kroz definitivno 

uvođenje „3D“ umesto dosadašnjih neodrživih „2D“ legislativnih 

okvira u funkciji razvoja gradova; 

-  i kroz planiranje, projektovanje, izgradnju i uspostavu održivog ekourbanog, 

pejzažnog i vizuelnog identiteta grada koji mora biti u funkciji održivih socijalnih, 

ekonomskih, kulturnih, 

urbanističkih i mikroklimatskih reperkusija. 

 

 

 



Literatura 

 

***  (1968).  Deloska  deklaracija,  Nastala  na  me



đunarodnom  skupu  posvećenom  temi:  Čovek  i 

njegova naselja, Delos. 

http://www.zaprokul.org.rs/Media/Document/CasopisKultura/1514.pdf 

Doksijadis, K. (1982). 



Čovek i grad. Beograd: Nolit. 

*** (2009). Zakon o planiranju i izgradnji, Službeni glasnik RS, 72/09.  

Le Korbizje (1998). Atinska povelja. Beograd: Klub mladih arhitekata.  

Milanovi


ć, H. (2006). Zelenilo Beograda. Beograd: JKP „Zelenilo – Beograd“. 

Miloševi


ć,  V.P.,  Ćerimović,  LJ.V.  (2009).  Eco-city  Belgrade.  U  Abstract ID  number  27.  Istanbul

Congress E- Book, ECOCITY – 2009 - Ecocity worlod summit. 220-235 

Miloševi


ć,  V.P.,  Ćerimović,  LJ.V. (2010). Eko-grad  Beograd  –  kontinuitet  sistemskih  ogrešenja  o 

održivost. Izgradnja, God. LXIV, (1-2 Januar-Februar), 47-70 

Obad Š

ćitaroci, M., Bojanić-Obad Šćitaroci, B., (1996). Parkovna arhitektura kao element slike grada, 



Prostor, 4 (1), 80. 

Pegan, S., (2007). Urbanizam, Zagreb: Arhitektonski fakultet. 




128 

 

*** (2003). Projekat zelena regulativa Beograda. Beograd: JUP Urbanisti



čki zavod Beograda. 

Stojkov, B. (1997). Urbografija. Beograd: Institut za arhitekturu i urbanizam Srbije. 

Stojkov,  B. (2000).  Metode  prostornog  planiranja.  Beograd:  Geografski  fakultet  Univerziteta  u 

Beogradu. 

Toškovi

ć, D. (2006). Uvod u prostorno i urbanističko planiranje. Beograd: Akademska misao. 



Ćerimović,  LJ.V.  (2006).  Kulturno-parkovno  nasleđe.  Ecologica,  Posebno  tematsko  izdanje,  God. 

XIII, (12), 161-168 

Ćerimović, LJ.V. (2006). Planski dokumenti, terminologija, legislativa i kulturno-parkovno nasleđe. 

Rekonstrukcija i revitalizacija grada. Beograd: Društvo urbanista Beograda. 133-145 

Ćerimović, LJ.V., Vetmić, M.  (2008). Pseudourbanizacija ugrožava kvalitet vazduha u  gradovima i 

naseljima Srbije. Zbornik radova „Kvalitet zaštite vazduha 2008“. Beograd: Privredna komora 

Srbije – Odbor za zaštitu životne sredine i održivi razvoj. 233-247 

Ćerimović,  LJ.V.  (2006).  Kulturno-parkovno  nasleđe  Srbije  kao  vredan  graditeljsko-urbani  i 

ekoturistički resurs. Zbornik radova „Perspektive razvoja ekoturizma“ (I.  kongres ekoturizma 

Srbije).  Sremska  Mitrovica:  Ekološki  pokret  Sremska  Mitrovica  –  Centar  za  razvoj  eko  i 

ruralnog turizma. 111-22 

Ćerimović,  LJ.V.  (2008).  Plansko-urbanistička  i  zakonodavna  terminologija  u  funkciji 

pseudourbanizacije. U  Nova  urbanost –  integracija-dezintegracija. Beograd: Društvo urbanista 

Beograda. 71-94 

Ćerimović, LJ.V. (2009). Očuvanje i zaštita postojećeg – danas još nepoznatog kulturno-parkovnog 

nasle


đa  u  uslovima  globalnih  promena.  Zbornik  Druge  i  Treće  konferencije  o  integrativnoj 

zaštiti,  Banjaluka:  Repu

blički  zavod  za  zaštitu  kulturno-istorijskog  i  prirodnog  nasljeđa 

Republike Srpske. 293-326 

Ćerimović,  LJ.V. (2009). Neprikladna  stručna  terminologija  u  knjigama  i  zakonskoj  regulativi, 



Izgradnja, God. LXIII, (3-4 Mart – April), 87-106 

Ćerimović,  LJ.V.  (2009).  Savremena  urbanost  i  kulturno-parkovno  nasleđe  u  uslovima  lokalnih  i 

globalnih promena. U Proceedings part I. „The space in European architecture - tradition and 

innovation“,  Balchik,  Bulgaria:  Ministry  of  culture  –  Republick  Bulgaria,  State  Cultural 

Institute  „The palace“  –  the  town  of  Balchik,  Varna  Free  University  „Chernorizets  Hrabar“ 

Faculty of Architecture. 188-205 

Ćerimović, LJ.V. (2010). Održivost, građena sredina i  klimatske promene. Zbornik „Zaštita životne 



sredine  u  energetici,  rudarstvu,  i 

pratećoj  industriji“.  Divčibare:  Univerzitet  Union  -  Nikola 

Tesla  Beograd,  Fakultet  za  ekologiju  i  zaštitu  životne  sredine  i  Asocijacija  geo

fizičara Srbije. 

300-309 


Šećerov, V., Filipović, D.  (2010). Iskustva i  problemi u  implementaciji prostornih planova opština, 

Glasnik srpskog geografskog društva, 90 (1), 197-214 

*** 


www.petipark.bravehost.com/

 

Yüklə 177,45 Kb.

Dostları ilə paylaş:




Verilənlər bazası müəlliflik hüququ ilə müdafiə olunur ©genderi.org 2024
rəhbərliyinə müraciət

    Ana səhifə