Religijski pokreti u djelu Željka Mardešića Sažetak

Novi religijski pokreti i sveto

Ne ulazeći u raspravu o svetome, ovdje će se samo kratko istaknuti da Jukić ističe da je u evolucionističkom pristupu prema svetomu, sveto se razumije kao prvi i osnovni oblik u razvoju religije uopće, naime sveto označava najstariji i najprimitivniji oblik religioznosti u razvoju ljudskog vjerovanja. Zatim u sociologijskom pristupu prema svetomu, pak društvo je prvotna i izvorna zbilja koju određuje kolektivna svijest, a najbitnija snaga društvene kohezije i društvene integracije je sveto. I na kraju u fenomenologijskom pristupu prema svetomu ne zanima sociološko tumačenje nego razumijevanje svetoga kao osnovne religijske ideje i moći na početku, religijskog subjekta i zajednice. Stoga je za sociološko razumijevanje svetoga potrebno imati na umu dvije oprečne religiologije: sociologijsku i fenomenologijsku. Sociologijska religiologija nastala je iz idealističkog razdoblja svoje prošlosti u kojoj su bili evolucionizam, pozitivizam i redukcionizam. Fenomenologijska pak religiologija s druga strane ne oslanja se na filozofska promišljanja nego je svedena na povijest religija i suvremena je religiologija usmjerena na iskustva svetoga, na povijest i neposrednosti življenja tog fenomena. Sveto se raspršilo posvuda i nalazi se prije svega u brojnim «novim sakralnim pokretima i u svjetovnim religijama. Čini se dapače korisnim i pogodnim da se baš ta dva nova oblika religioznosti nazovu svetim, dok bi za crkvenu vjeru ostao stari naziv religija. Zato bi sveto bilo vezano uz slobodnu religioznost novih religijskih pokreta, sekti i svjetovnih zamjena, a religija uz kršćanstvo, crkvene ustanove svih vrsta i velike povijesne monoteizme» (Jukića, 1997., 59. Religijski revival prema tome ne označavaju samo religije nego i novi religijski pokreti koje sociolozi više povezuju uz sveto nego uz religiju. Takva nova religioznost je ezoterično-okultna u čijem se središtu nalazi iskustvo a ne vjerovanje u sveto. Nakon religiologije iskustva doživljava se osobno duhovna obnova pomoću različitih meditacija i askeza. Jukić stoga ističe da je sva religioznost postmoderne u znaku svetoga i na isti način religioznost nekršćanskih tradicija od egipatskog ozirizma, gnosticizma, okultizma, alkemije i moderne religije preko teozogonije, parapsihologije pa sve do New Agea. To nadalje znači da se sveto ne zadržava samo u području sakralnoga nego se premješta i u svjetovno području gdje nastaje svjetovna religija fašizma, nacionalsocijalizma i komunizma. Pa i današnja sredstva društvene komunikacije koja su sekularizirala društva, danas ga prema religijskom matrici sakraliziraju. Mass-media i šport su na neki način religija industrijskih i gradskih masa. Sveto se upotrebljava u slučajevima gdje postoje religijski sadržaji, ali još nema religije. Sveto u modernoj religiologiji postaje sve više Nešto i Netko, a sve manje religiozno obilježje Nečega i Nekoga, udaljava se od crkvenog određivanja svojim različitim sadržajima i postaje najprimjerenijim terminom za razumijevanje sinkretizma modernih religijskih pokreta, sekti i svjetovne religije (J. Jukić, 1997., 65).

Ezoterično-okultna religioznost ima svoje izvorište u igri i zabavi, a društveno je određena postmodernom i njenim obilježjima pluralizma i individualizma. U individualizmu se ističe doživljaj svetoga pomoću kojega pojedinac stvara sveto, a u pluralizmu sve religije imaju jednaka građanska prava i sve su ponuđene na izbor. Prijelaz od novih religijskih pokreta na novu duhovnost, ističe Jukić, istodobno je i prijelaz od religije moderne na religije postmoderne koje ide prema New Age i ezoterično-okultnoj kulturi sakralnog individualizma (J. Jukić 1997., 335). U postmoderni se stvara novo ozračje za nastajanje novih kultova. Stoga u ezoterizmu i okultizmu, kao posljedice modernog individualizma i pluralizma, nema zajedništva, ustroja, obreda i teorijskog sustava i religija prelazi u religioznost.

Novi religijski pokreti i nova religija i nova religioznost
Prof. Mardešić, oprezno predstavlja pojavak nove religije i nove religioznosti i ističe «da bi bilo zaista preuzetno tvrditi da već sve znamo o zanimljivoj suvremenoj društvenoj pojavi koju u nedostatku bolje izraza običavamo nazivati novom religijom ili novom religioznošću. Još manje smo je u stanju iscrpno i točno znanstveno odrediti u svim njezinim brojnim sastavnicama. Zato je valja uvjetno opisati kao neko početno razdoblje i prvo sazrijevanje nečega što će se tek kasnije posve odrediti i oblikovati» (Mardešić, 2007., 429). Novu religiju i religioznost izgrađuju protestantske sekte koje su preživjele modernu i sekularizaciju, zatim novi religijski pokreti sa svojim sinkretizmom, ideje New Agea i nove religije u koje se ubrajaju brojne zajednice i skupine kršćana koji odstupaju od službenog nauka i obreda teoloških standarda i crkvenih propisa. Prof. Mardešić potom pojmovno razlikuje «nove religije» i «novu religioznost» gdje prvi termin pripada sociologiji religije a drugi pak psihologiji religije. Kako je riječ u najvećoj mjeri o čuvstvenom iskustvu i psihičkom sadržaju a u manjoj mjeri o jedna primjetnom organizacijskom ustroju ili izgradnji zajedništva, primjerenije bi bilo rabiti termin nova religioznost. «Unatoč tome, a i zbog moguće nepreciznosti, odlučili smo rabiti podjednako oba pojma, to prije što je cijela rasprava o novoj religiji danas nepovratno ušla u područje sociološke znanosti, dok je psihologijska znanost tek sporadično zahvaća i određuje» (Mardešić, 2007., 430).

Povijesni i društveni izvor i okvir nastanka nove religije svakako je sekularizacija, naime sekularizacija religije i religiolizacija sekularnoga. U sociološkom promišljanju je važno istaknuti da nova religija ne živi u društvenosti i javnosti nego se posve smjestila u čovjekovu intimnost, osobnost i jedinstveni numinozni doživljaj svetoga ili se pak ostvaruje u zajedništvu malih skupina i udruga (usp. Mardešić, 2007., 437). Nove religije svoje djelovanje nastoje usmjeriti prema društvenoj sredini što se očituje u tome što je nova religija usko povezana s psiho-tržištem kao korist i iskustvo, s ekologijom i feminističkim pokretom koje su zapravo moderne društvene teme. Nova religija ostvaruje svoje ciljeve u području politike i društva kao na primjer New Age koji je u početku isticao učenje ezoterizma, spiritualnost, humanističku psihologiju, nove terapije i holistički pristup zdravlju, danas pak u njegovom učenju prevladava potreba osnaživanja društvene i političke svijesti što je vidljivo u njihovim ekološkim, feminističkim i mirotvornim pokretima. Zbog svega navedenoga, novoj religiji nisu sklone svjetovne vlasti koje nastoje zabraniti njihovo djelovanje. Stoga prof. Mardešić ističe kako je opravdana njegova teza kako «je nemoguće da sveto ostane na druži rok 'zaključano' u osobni i duševni prostor čovjekove unutrašnjosti» (Mardešić, 2007., 442). Stoga nova religija svoje društveno djelovanje pokazuje kao alternativno teorijskoj i primijenjenoj znanosti, kao alternativa društvu i kao alternativa Crkvi (usp. Mardešić 2007., 444). U suvremenom društvu znanstveno se razrađuju sakralne ideje ezoterične i sinkretističke potkulture te nauk New Age kao i znanstvenu sliku svijeta novih religijskih pokreta kao Međunarodno društvo za svijest Krišne, Scijentološka crkva ili Transcendentalna meditacija. Sociologa ne zanima ispravnost takvih pristupa, nego ga zanima zapravo utječu li navedeni pokreti na ljudsko ponašanje i razumijevanje članova društvene zajednice. Prof. Mardešić navodi upravo kako nova religija ili nova znanost utječu na društveni život na primjer alternativne medicine i njene praktične primjene od New Agea preko novih religijskih pokreta do karizmatičkih zajednica u raznim kršćanskim crkvama. Riječ je naime o praxis nove religije, a s praxisom već je sociologija. (usp. Mardešić 2008., 453).

Naprijed je istaknuto da su nove religije alternative društvu među koje prof. Mardešić ubraja pripadnike New Age i pripadnike novih religijskih pokreta. New Age, premda je privatna i individualistička religija, njeni su učinci nedvojbeno društveni kao što su odgoj u školama, zauzetost za ekologiju i slično. Novi religijski pokreti pokazuju veću društvenu zauzetost što je posljedica njihove veće i čvršće ustrojenosti i ti su pokreti žive vjerničke zajednice, dok je New Age posebno duhovno stanje i novo fluidno religiozno ozračje, što u sociološkom smislu nije isti fenomen. Naime, religijski pokreti, kao npr. Crkva Ujedinjenja iz moderne koju je utemeljio Sun Myung Moon, najavljuju epohalne promjene u svijetu što je obilježje moderne, dok je za postmodernu tipično «revolucija duhovnog života» (Mardešić, 2007., 472). Japanski religijski pokret Soka Gakkai iz postmoderne, kao alternativno društvo, naučava da je potrebno promijeni svijet iznutra zauzimanjem za mir u svijetu, društvenom solidarnošću, obranom ljudskih prava. Na taj način za pripadnika Soka Gakkai biti religiozan zapravo znači biti djelatan u društvu. Slično se društveno zauzima i religijski pokreti Ananda Marga ili Put sreće, Transcendentalna meditacija, Međunarodno društvo za svijest Krišne. Sljedeća skupina novih religijskih pokreta pripada pokretima koji propovijedaju apokaliptički kraj svijeta. U te grupe potrebo je ubrojiti kolektivne masakre koji su se dogodili u Guyani, američkom gradu Waco, Švicarskoj i Japanu. Riječ je pobliže o skupini Hram Naroda Jim Jonesa, Sljedbenicima Davida s čelnikom D. Korechom, sudionika Reda Sunčanog Hrama Josepha Di Mambroa i neobudističkoj sekti Aum Shinrikyo ili Vrhovna istina vođe Asahara Shoko.

Nova religija nije ušla u sukob s Crkvom nego je mimo nje djelovala i postajala prisutna u javnosti. Čak što više u novim religijama se savjetuje da se njeni pripadnici ili podupiratelji ne odriču djedovske vjere. Stoga prof. Mardešić ističe da pisati o novoj religiji je «zahtjevan i težak zadatak, posebice za sociologa koji želi znanstveno provjeriti dvojbe, a nedostaje mu šira i opetovana iskustvena potvrda u društvu» (Mardešić 2007., 487). Suvremena svjetovna javnost je uzbuđena i nepovjerljiva prema novim sakralnim pokretima o kojima sredstva društvene komunikacije govore samo senzacionalno. Posebno je nepovoljnija situacija za sociologa u postkomunističkim zemljama jer, citirajući E. Barker, nova religija dolazi u nerazvijenim oblicima i s ulaznicom trgovačkog potkupljivanja na tržištu ideja s jedne strane a s druge pak strane zapreka njenom širenju nije druga religija nego tradicija i nacionalnu istovjetnost (usp. Mardešić 2007., 487). U razmišljanju o novoj religiji i novim religijskim pokretima Mardešić je najviše pozornosti posvetio i iscrpno obradio reinkarnaciju (Mardešić 2007., 489-560) i ekologiju u novoj duhovnosti (Mardešić 2007., 561-607).

Ukratko se može istaknuti kako je nova religija, u koju se ubrajaju i novi religijski pokreti u postmodernitetu, alternativa znanosti, društvu i Crkvi. U njoj je posebno istaknuta zauzetost za ekologiju, mir u svijetu te posebno se tematizira reinkarnacija, ezoterizma i teozofizma, nova religioznost i New Age. Za sociološko promišljanje važnost je da nova religija ne živi u društvenosti i javnosti nego se posve smjestila u čovjekovu intimnost, osobnost i jedinstveni numinozni doživljaj svetoga i ostvaruje se u zajedništvu malih skupina i udruga.
Zaključak
Prof. Mardešić predstavlja nove religijske pokrete u kontekstu prevladavajućih mišljenja o suvremenom društvu u sociološkom kontekstu, naime, sa stajališta sociologije i sociologije religije. Terminološki za religijske pokrete u različitim društvenim razdobljima upotrebljava pojmove kao sekte, nove sekte, novi religijski pokreti, sveto, nova religioznost i/ili nova religija. Kao sociolog vidi uzroke nastajanja novih religijskih pokreta utemeljenima u društvenim procesima od industrijalizacije, urbanizacije, moderne, sekularizacije do postmoderne. Pluralistički pristupa novim religijskim pokretima s posebnim naglaskom na fenomenologijski pristup. Pored društvenog utemeljenja, prof. Mardešić nalazi prije svega antropološku opravdanost pojavka novih religijskih pokreta čiji se izvor nalazi u trajnoj čovjekovoj želji za sakralnim, za svetim.

Literatura:

Jukić, Jakov (1971) Religija u industrijskom društvu, Crkva u svijetu, Split.

Jukić, Jakov (1991), Budućnost religije. Sveto u vremenu svjetovnosti, Matica hrvatska, Split.

Jukić, Jakov (19917), Lice i maske svetoga. Ogledi iz društvene religiologije, Kršćanska sadašnjost, Zagreb.

Mardešić, Željko (2007), Rascjep u svetome, Kršćanska sadašnjost, Zagreb.

Nova prisutnost. Časopis za intelektualna i duhovna pitanja, IV (2006) 2.

Nova prisutnost. Časopis za intelektualna i duhovna pitanja, IV (2007) ………..

Vine Mihaljević