Prof. dr Boris Kršev
ČEZARE BEKARIA I ČEZARE LOMBROZO
Italijanska pravna nauka imala je veliki uticaj na razvoj krivičnog zakonodavstva u Evropi. Ona uvodi novine u pogledu tumačenja uzroka nastanka kriminaliteta, kaznene politike i borbe protiv organizovanog kriminala.
Osnivačem italijanske klasične škole krivičnog prava smatra se Čezare Bekaria (1738–1794). Polaznu osnovu svom konceptu o izvoru kazne i kažnjavanja nalazi u filozofskoj misli Žan-Žak Rusoa1 (1712–1778), smatrajući da osnovu krivičnog prava upravo čini Rusoova teorija o društvenom ugovoru. U svom delu O deliktima i kaznama on dovodi u vezu pojam slobode i zakona. Zalaže se da se putem zakona unapred odrede krivična dela i kazne kako bi građanin znao šta može da radi – a da nije protivno zakonu. Zakon mora da važi za sve ljude jednako, a svaki oblik privilegovanja dovodi neminovno do obezvređivanja osećaja za pravo i odgovornost. Kako zakon, tako i kazna mora da odgovara potrebama društva. Prema Bekariji, cilj kazne ne sme biti mučenje i osveta za učinjeno delo, nego sprečavanje da učinilac ne ponovi delo, kao i da drugi ne slede njegov primer. Glavna svrha krivičnog zakona je sprečiti krivična dela, a ne kažnjavati ih, jer će devijantnih pojava biti uvek u društvu. I on zastupa gledište da kazna mora da meri vrednosti društva, a ne vrednosti kriminalca, jer ni jedna kazna nije uspela da smanji stopu kriminaliteta. Takođe smatra, da kazna ponekad ne treba da bude apsolutno potrebna i prekomerna – jer se onda pretvara u nepravdu i tiraniju. Otuda pledira da svaki pojedinac ima pravo na da se pokaje za učinjeno delo, kao i da mu se umesto izvršne dosudi uslovna kazna.
Dalji uticaj na razvoj krivičnog prava imala je antropološka škola čiji je osnivač bio italijanski lekar i psihijatar Čezare Lombrozo (1836–1909). Svoju teoriju o „rođenom zločincu” iznosi u delu Čovek – zločinac, u kom su kriminogeni faktori kod pojedinca unapred predodređeni i mogu se prepoznati u spoljašnjim fizičkim manifestacijama i biološkim osobinama ličnosti. Po njegovom mišljenju „rođeni zločinac” je moralno neuravnotežena osoba, koja pre ispoljava animalne nego ljudske osobine. Pored ove kategorije zločinca, Lombrozo ističe još četiri oblika delikventnog ponašanja koji su karakteristični za epileptičare, šizofreničare, duševne – nervno obolele osobe i plahovite (nestabilne) osobe. Njegova teorija o uslovljenosti delikvencije sa antropološkim i biološkim faktorom, nalazila se pod snažnim uticajem darvinizma. Vremenom je i on „evoluirao” prihvatajući ulogu i sociološkog faktora u genezi delikventnih osoba.2
Dostları ilə paylaş: |