APATRID
1
„Stigao je u Pariz 28. maja 1938.“
Odseo je u jednom hotelu u Latinskom kvartu, u blizini pozorišta Odeon. Taj je hotel
budio u njemu turobne misli i, uveče, kada je ugasio lampu iznad noćnog ormana,
priviđale su mu se utvare oko kojih još lebde zamahnuti hotelski čaršavi kao mrtvački
plašt. Jedan od tih parova-fantoma bio mu je poznat i gospodin bez otadžbine ožive u sebi
sliku pesnika i njegove ljubavnice, onakvih kakve ih je video na jednoj fotografiji u
pesnikovoj spomen-knjizi: ona, Leda, sa golemim šeširom koji baca senku na lice kao da
je preko očiju prebačen veo, ali je ta senka nedovoljna da prikrije onaj jedva vidljiv grč
godina i čulnosti koji joj se skupio oko usana; on, pesnik, ranjen ljubavlju i bolešću, sa
bazedovljevskim izbuljenim očima u kojima još sja vatra kao u očima kakvog ciganina-
primaša. Da je Ledin trubadur odsedao negda u ovom hotelu, to je, tada, valjda jedini on
znao. Pristigavši u hotel, zapitao je portira da li je u ovom hotelu boravio negde oko
hiljadu devetsto desete pesnik ... i izgovori mu ime. Mladić, očito zbunjen tim stranim
imenom, izgovori odjednom i sam na svom maternjem jeziku: „No comprendo, señor!“
Gospodin bez otadžbine još se jednom uveri koliko su nepremostive granice koje dele
svetove i u kolikoj je meri jezik jedina čovekova otadžbina. I već je, zgrabivši ključ,
krenuo u svoju sobu na drugom spratu, peške, potrčavši uz stepenice, jer liftove je u
poslednje vreme izbegavao.
2
„Svedočanstva o tom poslednjem razdoblju njegova života protivrečna su. Jedni ga
vide opsednutog teskobom, kako sa praznovernim strahom izbegava liftove i automobile,
a drugi ...“
Jednom je pročitao u novinama, ima tome više od dvadeset godina, kako se neki
mladić, u Pešti, survao zajedno sa liftom i kako su ga našli smrskanog u podrumskoj
prostoriji. Taj mu se davni događaj urezao u sećanje i tu je dremao godinama, skriven, da
bi jednog dana isplivao, kao kad iz vode izroni leš sa kojeg se otkačio kamen. To se
dogodilo pre nekoliko meseci dok je stajao pred liftom u redakciji jednog izdavača u
Berlinu. Pritisnuo je dugme i čuo kako starinski francuski lift silazi u svom kavezu
odnekud sa visina, zujeći. Odjednom je, naglo, uz lak potres, zastao pred njim, tik pred
njegovim nosom, jedan crno lakirani mrtvački sanduk obložen ljubičastom svilom u koju
su utisnute perunike kao naličje blistavog krep-dešina, sa golemim venecijanskim
ogledalom izglačanih rubova, zeleno ogledalo nalik na površinu bistrog jezera. Taj
uspravljeni mrtvački sanduk naručen za sahranu prve klase, pokretan nevidljivom silom
Deusa ex machina, spustio se sa visina, doplovio kao Haronova barka, i sad čeka bledog
putnika koji stoji neodlučan i skamenjen, stiskajući pod pazuhom rukopis svog najnovijeg
romana pod naslovom „Čovek bez domovine“ (i posmatra u ogledalu, kroz rešetke,
bledog putnika kako stoji neodlučan i skamenjen, stiskajući pod pazuhom rukopis svog
najnovijeg romana) i čeka da ga preveze ne na „onaj svet“ nego samo do mračne
podrumske zgrade, rozarij i groblje, gde počivaju u ovakvim sarkofazima zabludeli
putnici ustakljenih očiju.
3
Dospevši do svoje sobe, u koju je portir već bio uneo njegov prtljag, gost prvo
razmesti po stolu rukopise, zatim poče da beleži svoje dnevne utiske. Gospodin bez
otadžbine poslednjih je godina sve češće pisao po hotelima, noću, ili danju, u kafanama,
na stolovima od lažnog mermera.
4
Zabeležio je, na brzinu, nekoliko zapažanja, nekoliko „Bilde“: prodavačica novina
koja srče supu iz tanjira a kraj nozdrve joj zjapi rana veličine novčića, živa, otvorena
rana; žena-kepec koja pokušava da se popne u voz; konobar koji sabira račune držeći
olovku između malog prsta i kažiprsta, jer mu ostali nedostaju; bubuljičavi portir sa
čirom na vratu. Itd.
5
Prezirao je dvoboje kao znak junkerske naduvenosti, jednako kao i pučke skandale i
obračune pesnicama ili nožem, no time je bio ne manje opsednut ljudskom surovošću u
kojoj je video samo sliku surovosti društva. Fizička nakaznost i sve što je nenormalno
kod ljudi opsedalo ga je kao skriveno naličje „normalnog“. Džinovi, kepeci, bokserski
asovi i cirkuske nakaze izazivali su u njemu čitav lanac metafizičkih veza. Zaglušen
bukom navijača, posmatrao je njihova izbezumljena lica. Uklješten među pomahnitalim
navijačima, shvatio je, osetio fizički, značenje nekih apstraktnih pojmova, kao što su
zajedništvo, vođa, ideja, kao i smisao one drevne krilatice o hlebu i cirkusu koja
sentenciozno sažima u sebi ceo parter moderne istorije.
6
Taj je pesnik, tamo, u svojoj otadžbini, imao svoj spomenik i svoje ulice, imao
generacije obožavalaca i svoj mit, svoje poštovaoce koji su ga dizali u nebesa i divili se
njegovom stihu i njegovom jeziku kao emanaciji nacionalnog duha, i imao je svoje krvne
protivnike koji su ga smatrali izdajnikom narodnih ideala, čovekom koji se prodao
Nemcima i Jevrejima, plemićima i gospodi, i koji su mu poricali svaku originalnost,
proglašavajući ga običnim podražavaocem francuskih simbolista, plagijatorom Verlena i
Bodlera, i pisali o njemu pamflete pune optužbi i kleveta svake vrste.
7
Njegov otac, Aladar fon Nemet, započeo je svoju „diplomatsku“ karijeru sasvim
skromno, kao ataše za plovidbu pri peštanskom Lojdu, a prva mu je služba bila u Rijeci
(Fiume). Putovanje u Fiume poklopilo se sa medenim mesecom mladog diplomate koji se
upravo bio oženio izvesnom Zofijom, rođenom Dvoržak. U tom konsulskom i
diplomatskom gradu ugledao je dana budući „apatrid“, koji će sačuvati u sebi za ceo
život sećanje na more i jednu palmu pred prozorom koja se povija pod udarcima bure,
kao ilustracija neke spartanske poslovice tako drage njegovom ocu: da se otpornost stiče
u stalnoj borbi sa elementima.
8
Soba mu je bila obložena tepisima a pod jagnjećom kožom, na prozorima su leti bile
spuštene zavese da ga zaklone od sunca, zimi je salone zagrevala golema furuna od
fajansa nalik na kakvu secesionističku katedralu. Počev od njegove pete godine, iz
razloga higijene i spartanskog duha, dečja se soba nije zagrevala; dadilje su katkad legale
u dečju postelju kako bi svojom zdravom pučkom toplotom zagrejale teške perine.
9
Njegov pradeda po majci (bakenbardi, halpcilindar u levoj savijenoj ruci, desna
naslonjena laktom na visoku policu; na polici, u vazi, papirne ruže; kraj njegovih nogu
ogromna doga od fajansa) zvao se Feldner. Njegova dokumenta, osim ove fotografije uz
papirne ruže, bila su u kući retka i o njemu se govorilo sa nekim osećanjem krivice:
„pokojni Feldner“ (po prezimenu i uvek sa dodatkom pokojni). To da je neki iskonski
greh, neki prvobitni porodični greh poticao od njega, to je više nego izvesno. Odatle tako
retka njegova dokumenta, odatle samo ta jedna jedina fotografija u albumu.
10
Ovo okruglo lice sa velikim crnim brcima i sa bakenbardima, to je piščev otac, pl. dr
Aladar fon Nemet u društvu Lajoša fon Hatvanjija („koji se dopisivao sa T. Manom i
Romenom Rolanom“). A ovo je mati piščeva (vedro lice pod krunom svetle kose
podignute u venac). Ovde vidimo porodicu u čamcu, na nekoj reci. Na poleđini
fotografije „Beograd, 1905“. Visoke zidine sa kulom što se naslućuju u drugom planu, to
su zidine Kalemegdanske tvrđave. – Šumski proplanak, zvanice sede oko grubo tesanog
drvenog stola. Dečak sedi u majčinom krilu; kraj njih gospodin Aladar fon Nemet sa
lovačkom puškom koju je naslonio kundakom na sto, kao kakav hajduk; čelo stola neki
gospodin sa lovačkim šeširom, dame takođe sa šeširima; na gospodi mađarske tunike:
„Dr. Aladar fon Nemet u društvu njegovog Visočanstva Luja III, Kralja Bavarske.
Presburg/Bratislava“. Dečak na biciklu. Jednom se rukom drži za neki zid obrastao
bršljanom: „Budapest, Rakoczianum, 913“. – Mladić sa grupom učenika i profesora;
Egon fon Nemet je obeležen strelicom: „München. Wilhelmgymnasium, 914“. Itd.
11
Zahvaljujući jednom pesniku, rano je otkrio tajanstveni, šifrovani jezik ljubavi. Kao
osamnaestogodišnjak, zaljubljen u neku studentkinju, Nemicu, otkrio je da za sve
ljubavne situacije postoji kod tog pesnika po jedna pesma (za zanose, za razočaranja, za
drhtavicu, za kajanje) i dao se na prevođenje. Preveo je tako – „sasvim à propos“ –
pedesetak pesama, a kada je taj ljubavni ciklus zatreperio na nemačkom i već bio u
štampariji, ljubav je, preko kristalizacije (govoreći stendalovski) dospela do one tačke
kada strast počinje da tinja i da se gasi. Iz svega toga, iza sve te mladalačke avanture i
ljubavnog zanosa, ostao je samo taj zbornik prevedenih pesama, kao kakav ofucani
spomenar. I onaj ljubičasti eho oko stvari u njegovim romanima, lirski naboj njegovih
rečenica koje će kritičari zapaziti ne bez izvesne nedoumice.
12
Svaki mladi senzibilitet, pogotovu ako je bio zahvaćen obrazovanjem i muzikom – a
to je bio njegov slučaj – sklon je da mutne zanose tela i duše, tu lirsku magmu mladosti,
sagleda kao preuranjene znake dara, a da je najčešće u pitanju samo tajanstveno
treperenje senzibiliteta, ta mutna sprega između lučenja žlezda i grčenja simpatikusa,
simbioza organske tektonike i duševne muzike – koje su dar mladosti i duhovnog
preobilja i, slične poeziji po svojim drhtajima, lako se mogu pobrkati sa poezijom. A
jednom u vlasti te magije – koja s godinama postaje opasna navika, kao duvan i alkohol –
čovek nastavlja da piše, veštom rukom versifikatora, sonete i elegije, patriotske i
prigodne stihove, a da je sad već reč samo o zamahnutom mehanizmu koji se pokrenuo u
mladosti i sad se okreće tek po sili inercije i navike pri svakom i najmanjem vetru, kao
prazna vetrenjača.
13
U vreme kada je Bildungsroman doživljavao svoj puni rascvat u evropskoj
književnosti a pisci gradili svoj opus na klasnom poreklu glavnog junaka („pripovedača“
iza kojeg se skriva tek malko preinačena autobiografija) u stalnoj kulpabilizaciji i
otimanju od svoje sredine i u mučnom isticanju svog otpadništva ili naprotiv – u onoj
drugoj vrsti vanitas koja iznosi piščevo pučko poreklo, oslobađajući ga naslednog greha i
sudbinske odgovornosti za zla ovog sveta, i dajući mu neko božansko pravo da imenuje
zlo bez kajanja, u to vreme, dakle, Egon fon Nemet svesno lišava svoje delo
autobiografskih elemenata. Smatrao je roditelje i poreklo bagatelom i slučajem, naslutivši
dalekovido u teoriji socijalnog porekla tragove jedne nove i opasne teologije prvobitnog
greha, pred kojom pojedinac stoji bespomoćno, obeležen na večna vremena, sa žigom
greha utisnutim na čelu kao vrelim gvožđem.
14
„Ja sam tipična mešavina blaženopočivše Austrougarske monarhije: istovremeno
Mađar, Hrvat, Slovak, Nemac, Čeh, a kada bih počeo da čeprkam po svojim precima i da
stavljam pod analizu svoju krv – nauka danas vrlo u modi među nacionalnostima – našao
bih tu, kao u rečnom koritu, tragove cincarske, jermenske, a možda i ciganske i jevrejske
krvi. No ja ne priznajem tu nauku spektralne analize krvi, nauku uostalom sasvim
sumnjive vrednosti, opasnu i nehumanu, pogotovu za ovo vreme i za ove naše krajeve –
gde ta opasna teorija tla i krvi stvara samo podozrivost i mržnju i gde se ta ’spektralna
analiza krvi i porekla’ vrši najrađe vrlo spektakularno i primitivno – nožem i revolverom.
Ja sam bilingvalan od rođenja, i pisao sam na mađarskom i na nemačkom do svoje
osamnaeste godine, kada sam se, prepevavši zbirku jednog mađarskog pesnika, opredelio
za nemački jezik, pošto mi je najbliži. Ja sam, gospodo, nemački pisac; svet je moja
otadžbina.“
(Na osnovu ovog teksta, datog u jednom intervjuu godine 1934, dalo bi se naslutiti da
je „pokojni Feldner“ iz porodičnog albuma mogao imati neku od onih opasnih „krvnih
grupa“ koje su nacionalisti smatrali naslednom kao sifilis.)
15
Taj njegov stav bio je u prvom redu posledica organskog otpora prema banalnosti. Jer
teorija porekla, s jedne strane rasnog a s druge socijalnog, beše narasla tih godina do
monstruoznih razmera i postala opštim mestom svih nesporazuma i svih zbližavanja:
velika je ideja zajednice sišla u salone i na pijace, okupljala pod svoj barjak mudrace i
glupake, otmene duhove i ološ, ljude dakle koje nisu spajali nikakvi afiniteti, nikakva
duhovna srodnost, no samo ta banalna, do kiča dovedena i opasna teorija rase i socijalnog
porekla. Stoga u delu Egona fon Nemeta, delu koje je inače obuhvatalo sve slojeve
ondašnje Evrope – plemstvo, krupnu buržoaziju, srednju klasu, intelektualce svakojakog
porekla, trgovce i zanatlije, službenike i funkcionere, parazite i lumpenproletere, radnike,
seljake, nacionaliste, vojnike, tradicionaliste, socijaldemokrate, revolucionare –
autobiografski elementi su izostavljeni. Svedoku je potrebna nepristrasnost, njemu je
jednako strano kajanje jednih koliko i predrasude drugih.
16
Gospodin bez otadžbine, apatrid, kosmopolita – kako su ga sve nazivale novine u
njegovoj domovini – doputovao je sredinom aprila u Amsterdam, opisavši krug preko
Italije, Jugoslavije i Mađarske. Hteo je da usput vidi u Pešti svog starog, obolelog oca, i
oseti evropsku klimu, kako bi mogao da nađe pouzdanijeg i živog materijala za svoj novi
roman Zbogom, Evropo. Iz Pešte je, oprostivši se sa ocem, u saznanju da ga verovatno
neće više videti, doputovao, dakle, u Amsterdam, gde je vodio pregovore sa svojim
izdavačem, izvesnim Langeom, onim istim koji mu je godinu dana ranije objavio i prvi
njegov roman, na nemačkom.
17
Gospodin Fan der Lange bio je jedan od onih mladih izdavača koji svoju ljubav prema
književnosti, a možda i svoj dar, uprave u jednom času – nekom iznenadnom odlukom –
od neizvesne književne slave ka mnogo izvesnijem poslu izdavanja onih i onakvih knjiga
kakve bi sami želeli (a možda i mogli?) napisati. Nasledivši od svog oca jednu malu
pozajmnu biblioteku, koja je bila još i pomalo knjižara, pomalo papirnica, gospodin Fan
der Lange se u jednom času opredelio za štampanje knjiga svojih prijatelja, spalivši svoje
pesme, ne bez žaljenja. Bio je ljubitelj nemačke književnosti, a Hajne je bio za njega onaj
pesnik koji ga je prvi zatrovao pesničkim sanjarijama i naučio ga da razaznaje lirsko od
ironičnog, kao i njihove tanane odnose – umetnost retka jednako kod pisaca kao i kod
čitalaca. Tridesetih godina, kad su nemački pisci sve manje mogli naći izdavača u svojoj
otadžbini, jer su bili procenjeni kao nedovoljno poneti nacionalnim duhom ili zatrovani
nasleđem krvi – gospodin je Fan der Lange počeo da štampa knjige nemačkih izbeglica,
ne izneveravajući svoj ukus. Pisci su kod njega nalazili ne samo izdavača za svoje knjige
nego i prijateljsku reč i ohrabrenje. Bio je, jednom rečju, jedan od onih izdavača koje
uspeh, novac i slava nisu još učinili nadmenim i nepristupačnim, jednim od onih koji svoj
posao obavljaju sad već rutinski, a pisce posmatraju kao šarlatane i besposličare koji se,
umesto nekim pravim poslom, bave neizvesnom i besmislenom ...*
18
Da nije bilo novina (gospodin bez otadžbine pročitao ih je rano ujutro, u restoranu
hotela), koje su govorile o naoružanju, o vrtoglavom porastu cena i nezaposlenosti, o
diplomatskim pregovorima i o nekoj nervoznoj hitnji, ovde, u Amsterdamu, mogao je
čovek poverovati da još živi u onoj dobroj staroj Evropi, a da su ratna opasnost, Minhen,
paljevina Rajhstaga samo košmari i priviđenja bolesne senzibilnosti. Gospodin Fan der
Lange, njegov izdavač, čovek sa jakom donjom vilicom i mirnim blagim očima (kao da je
taj donji deo lica bio odeljen od gornjeg vekovima civilizacije) govorio je s njim, uz
konjak i kafu, kao da su njih dvojica na nekom ostrvu. Gospodin Fan der Lange je bio
sasvim dobro upućen u nemačku situaciju i pored jedne stroge discipline koja diktira
čoveku pribranost i hladnokrvnost – kao znak ne samo dobrog vaspitanja nego i jedne
više kulture – pokazao je u tom razgovoru ne malu zabrinutost za sudbinu nemačke
kulture i budućnost Evrope. Što se tiče samih poslova, on ih je obavio takođe sa
učtivošću realnog i trezvenog čoveka i sklopio sa gospodinom bez otadžbine ugovor sa
kojim nijedna od potpisanih stranaka nije morala biti nezadovoljna. No kad mu je ovaj
izložio „nemačku situaciju“ kroz svoje lično iskustvo, dakle kao svedok, gospodin Fan
der Lange se rastužio, kao čovek koji čuje za svoju rođenu majku neku užasno neprijatnu
činjenicu koju je teško opovrgnuti.
19
Posle jedne nervozne, utučene Evrope, gde su se na ulicama skupljali ljudi ispod
balkona, slušajući govornike i demagoge, gde su vojske marširale ulicama paradnim
korakom a gomile urlale na stadionima, gospodin bez otadžbine našao se odjednom, tog
vedrog aprilskog dana, u Amsterdamu, kao izvan ovoga sveta. Prodavačice su na
pijacama uzvikivale promuklim no vedrim glasom u kojem nije bilo ni traga zebnje,
domaćice su prevrtale po pijačnim štandovima krupne sveže ribe koje su se praćakale,
mladići su vozili bicikle sasvim civilno, okrećući pedale sporo i jednolično, paoke su
blistale na suncu. Pokraj pijace stajao je golemi vergl, nalik na otmene kočije, ofarban
narandžasto, i izvijao je neki potpuri. Dve devojčice u narodnoj nošnji, sa belim
maramama i drvenim žutim nanulama, pružale su prolaznicima limene kutije sa znakom
crvenog krsta. Kanalima su plovile lađe mirno, šareni se veš sušio na konopcima, neko je
na palubi svirao u usnu harmoniku oponašajući kanarinca ... Kroz niske prozore bez
zavese mogle su se videti porodice koje su posedale za sto oko velike činije koja se puši:
svetli akcenat na idiličnoj porodičnoj sceni kao na kakvom platnu holandskog majstora.
20
Tu, u Amsterdamu, u jednoj zabitoj uskoj ulici na domaku kanala, gospodin bez
otadžbine svratio je jednog popodneva kod nekog maga, čija ga je firma privukla svojom
preteranom reklamom, za koju se ne bi moglo reći da joj je nedostajala fantazija: „Šta vas
čeka sutra? To samo znaju Gospod i Satana. I njihov učenik gospodin Gotlib.“ Itd.
21
Ušao je na vrata, zatim je pomerio jednu tešku plišanu zavesu i našao se odjednom u
nekom rumenom polumraku koji je dolazio od jedne pobočno postavljene lampe sa
crvenim abažurom. Kad je obuhvatio pogledom prostoriju, za koju mu se učinilo da je
prazna, osećao se pomalo razočaranim, kao da doživljava neki psihološki déjà-vu, kao da
je već sve ovo video negde. Ako je došao da vidi ovog „ekstra-maga“ to je bilo u prvom
redu iz profesionalne radoznalosti, kako bi imao gotovu sliku kada mu bude zatrebala.
Ali već tu, tu pred vratima, odjednom mu je sinula ideja da prepusti tom „magu“ da
odluči o njegovoj sudbini, pošto je isprobao već sva druga sredstva: savete prijatelja,
sveštenika ...
22
Sada je sedeo u drugoj klasi brzog voza i razmišljao o tome šta mu je rekao gospodin
Gotlib, „ekstra-mag“. Još jednako mu odjekuje u ušima njegova rečenica, izgovorena na
pristojnom nemačkom: „Paris ist eine endlich Chanse ... Ja, ja. Endlich ...“ Da li je bio
sujeveran? Ni manje ni više od drugih ljudi. Da mu je sve ovo rečeno pre, pre dve-tri
godine, on na sve to ne bi obraćao pažnju ...
23
Beležeći tako, u hitnji, i bez nekog naročitog i jasnog cilja sve te ljudske nakaznosti,
taj monstruarij, gospodin bez otadžbine bio je i sam svestan toga da je tu literatura ipak u
drugom planu, ma koliko da je pokušavao da stvar predstavi sebi samo kao čistu
profesionalnu zainteresovanost za ljudske fenomene; biće, mislio je, u sebi, biće da je sve
to pre neka vrsta egzorcizma, deo one fobije koja mu ne dâ da uđe u lift, onog straha pred
nepoznatim kojem literatura služi samo kao egzorcizam. Jer, na kraju krajeva, ukoliko
mu takav lik bude zatrebao, sve će to iskrsnuti iz njegovog sećanja još pre nego što bude
zavirio u svoje sveske i beležnice, a ovo što sada čini pre je neka vrsta zapisa protiv zlih
očiju i zle sudbine. Jer njemu je potrebno zdravlje, i njemu je potreban život, normalan i
zdrav život, pošto pred njim leži njegovo nedovršeno delo – sve ostalo je potčinjeno
tome, sve.
24
Gospodin bez otadžbine napustio je svoj hotel u pet sati. Pred vratima je za trenutak
zastao i pogledao prvo u nebo, zatim u svoj džepni sat. „Markiza je izašla tačno u pet“,
reče u sebi.
25
Taj je udarac došao tako iznenadno, tako neočekivano, da naš apatrid nije mogao
osetiti ništa do samo taj prodoran bol u temenu, a sumrak mu se odjednom osvetlio kao
da je grom udario negde u njegovoj blizini, munja je sevnula u njegovoj svesti, osvetlila
je moćnim, užasnim plamenom ceo njegov život, da bi zatim nastala, naglo, tama. Udovi
su mu se naglo odmakli od tela, kao da ih je neka nevidljiva sila otrgla od trupa. (Taj
užasan osećaj da vam udove otrže neka viša sila od tela, to možemo da slutimo, po
analogiji: jednom, ljuljajući se na stolici, stolica se naglo prevrnula i vi ste se našli sa
temenom na betonskom podu dok vam ruke i noge behu na trenutak odmaknute od tela,
trgnute iz zglobova, i vi ste ležali nepokretni na podu koji sekund, bespomoćni da
viknete, jer vam se glas bio oduzeo.) I taj nagli blesak svetlosti, kao plamen buktinje pre
nego što će je silni nalet vetra sasvim ugasiti, taj sjaj pred potpunu tamu, to je najdalje što
možete pratiti iskustvo gospodina bez otadžbine. Dalje se od toga (kako bi rekla gospođa
Jursenar), ne može. To nam iskustvo još nije dato. I nikad ga nećemo moći imati.
26
Vi biste hteli, gospodo, da vam pokažem svoju rodnu kuću? Ali moja se majka
porodila u bolnici u Fijumi, i ta je bolnica već srušena. Nećete uspeti da stavite ploču na
moj dom, jer je i on valjda srušen. Ili biste morali staviti tri-četiri ploče sa mojim
imenom: u raznim gradovima i raznim državama, ali ni tu vam ne bih mogao pomoći, jer
ne znam koja je bila moja rodna kuća, ne sećam se više gde sam živeo u detinjstvu, jedva
znam na kojem sam jeziku govorio. To što pamtim, jesu slike: zaljuljana palma i oleandri
negde kraj nekog mora, Dunav koji teče mutnozelen pored livada, jednu brojanicu: en-
den-dina, ti-raka, tina ...
(Iz knjige Skladište)
Dostları ilə paylaş: |