onoga što on vidi i razume, manje-više aktivno i inteligentno. Disci
plina iteligentnog viđenja ne može da se ograniči samo na nastavu
umetnosti; ona može da uspe samo ako vizuelni smisao nije otupljen
i poremećen u drugim nastavnim predmetima. Svaki pokušaj da se
u moru slepila uspostavi ostrvo vizuelne pismenosti osuđen je na
propast. Vizuelno mišljenje je nedeljivo; ono postoji svugde ili nigde.
Nedostatak vizuelnog obrazovanja u naučno-tehničkoj nastavi,
s jedne strane, i činjenica što umetnici zanemaruju, pa čak i preziru,
lepi i životno važni zadatak da svet činjenica učine vidljivim za
radoznao duh, za mene su, uzgred budi rečeno, mnogo ozbiljnija
boljka naše civilizacije nego »kulturna vododelnica«, na koju je
Snou (C.P. Snow) pre izvesnog vremena skretao toliko veliku pažnju
javnosti. On se žalio da naučnici ne čitaju dobru književnost a da
književnici ne znaju ništa o nauci. Možda je to tako, ali žalba je
površna. Reklo bi se da čovek nije »zaokružen« kada prosto na
prosto ima od svega pomalo, nego kada na sve što radi primenjuje
integrisanu celinu svih svojih duhovnih moći. Kada Snou govori o
tome da »sudar« nauke i umetnosti »treba da proizvede stvaralačke
mogućnosti«, on gubi iz vida njihovu dublju srodnost. Naučnik može
dobro da poznaje pesništvo Volasa Stivensa i komade Semjuela Be-
keta (Wallace Stevens, Samuel Beckett), pa da mu njegovo obrazo
vanje ipak ne omogući da, u svom sopstvenom stručnom mišljenju,
upotrebi opažajnu maštu na koju se ovi pisci oslanjaju. Takođe, ima
slikara koji sa velikim razumevanjem mogu da čitaju knjige o bio
logiji i fizici, pa da opet ništa od te inteligencije ne pokazuju u
svojim slikama. Ta podvojenost je mnogo dublje prirode.
Kada se zalažemo za svesniju primenu opažajnog apstrahova-
nja u nastavi, moramo imati na umu, međutim, da apstrakcija lako
dovodi do otuđivanja ako se ne sačuva veza sa neposrednom stvar
nošću. Svako mišljenje se uvek nalazi u iskušenju da uprošćene mo
dele posmatra kao da su sama stvarnost. Fizičar Džerald Holton
(Gerald) je svoje kolege nastavnike naučnih predmeta energično pod-
sećao na to da je prosečna demonstracija u nekom ogledu tokom
predavanja na fakultetu u stvari »nužno i gotovo po definiciji briž
ljivo podešen, apstrahovan, uprošćen, homogenizovan i ’kroz mašinu
za pranje rublja propušten’ primer«. Ona stvarni fenomen zamenjuje
analogom, na primer, kada »jedna ćasa sa čeličnim kuglicama, meha
nički stavljena u pokret, služi tome da se jedan osnovni fenomen
kao što je Braunovo molekularno kretanje (Brown) razmatra a da
se stvarni slučaj studentima nd najmanje ne pokaže«. Jedna prirodna
pojava čupa se iz konteksta kao da je potpuno i od svega ostalog
nezavisna, pa se pokazuje, bukvalno i u prenosnom smislu, na »praz
noj pozadini«, pri čemu su iz stvarne situacije brižljivo uklonjene
sve nečistote. Na taj način niti je student pripremljen na zbunjujuću
složenost žive činjenice, niti doživljava uzbuđenje istraživača koji
pokušava da prokrči sebi put pa ne može da bude siguran u ishod.
Holtonove opomene podsećaju nas da nauka, baš kao i umetnost,
može da funkcioniše samo ako premošćuje čitavu oblast od neposred
nog, empirijskog opažanja do najapstraktnijih pojmovnih modela i
ako zadržava stalnu uzajamnu razmenu između njih. Odvojeni od
stvari na koje se odnose, ti stilizovani likovi, stereotipni pojmovi,
statistički podaci dovode do prazne igre oblicima, baš kao što puko
izlaganje sirovim činjenicama ne obez'beđuje učeniku razumevanje.
251
PROBLEMI VIZUELNIH SREDSTAVA
Upotreba takozvanih vizuelnih sredstava ne pruža sama po sebi
dovoljno povoljne uslove za vizuelno mišljenje. Psiholog Lorens K.
Frenk (Lawrence Frank) optuživao je da se takva pomagala, kao što
i sama reč kazuje, »smatraju kao čisto pomoćna sredstva za prividno
svevažno verbalno opštenje, tradicionalna usmena ili pismena pri
kazivanja. Obično su vizuelna pomagala baš to — ilustracije; jer,
reči se smatraju za osnovni način sporazumevanja«. Nije dovoljno
da se učenicima poture pod nos autentične fotografije, crteži, modeli,
ili da im se učine dostupnim činjenične stvari i postupci. Samo to
još ne obezbeđuje neko inteligentno razumevanje. Insistiranje mo
dernih nastavnika na neposrednom iskustvu svakako je bila drago-
cena reakcija na beskrvnost tradicionalne nastave. Ali, nije dovoljno
da se predmeti proučavanja učine dostupnim neposrednom ispitiva
nju. Slike i filmovi biće od pomoći samo ako zadovoljavaju zahteve
vizuelnog mišljenja. Jedinstvo opažanja i poimanja, što sam pokušao
da u ovoj knjizi pokažem, ukazuje na to da se aktivno razumevanje
zbiva u samoj oblasti opažanja, ali samo ako je predstava oblikovana
tako da bitne crte vizuelno tumači. Na jednom drugom mestu, ja
sam to ovako rekao:
»Vizuelno vaspitanje mora da se zasniva na pretpostavci da je svaka
slika jedan iskaz. Slika ne daje sam predmet, nego niz iskaza o predmetu;
ili, ako hoćete, ona prikazuje predmet kao niz iskaza.«
Ako slika ne uspeva da suštinske odlike opažajno prikaže, ona je
beskorisna, nerazumljiva, zbunjujuća, i gora nego da uopšte nema ni
kakvog lika. -Da bi vršio svoj posao, vid mora da se povinuje pravilima
vizuelnog opažanja, koja kazuju kako oblik i boja određuju ono što se
vidi. Veliki napredak je učinjen u ovom pogledu; ali, ostaje još mnogo
da se uradi. Nekoliko praktičnih primera objasniće o čemu se radi.
Koliko u stvari znamo o tome šta deca i drugi koji nešto uče vide
kada gledaju ilustracije u udžbeniku, film ili televizijski program? Od
govor je presudan, zato što ako učenik ne vidi ono što se očekuje da
vidi, onda mu nedostaje sama osnova za učenje. Imamo li prava da
unapred smatramo da jedna slika i predstavlja ono što prikazuje, bez
obzira kakva je i ko gleda? Ovaj problem se najlakše zanemaruje
kod fotografskog materijala. Osećamo se sigurnim da pošto su slike
snimljene mehanički, one moraju da budu ispravne; a, pošto su reali
stičke, mora im se verovati da prikazuju sve činjenice; a, pošto je
svako ljudsko biće od rođenja vežbalo kako da posmatra svet, ono
neće imati nikakve muke sa slikama koje liče na taj svet. Da li su ove
pretpostavke tačne?
U jednoj od svojih ranih knjiga o filmskoj teoriji, Bela Balaž
(Béla Balâzs) navodi priču o jednom ukrajinskom spahiji koji je, raz-
vlašćen posle sovjetske revolucije, živeo kao upravnik na svom ima
nju, stotinama kilometara daleko od najbliže železničke stanice. Pet
naest godina nije odlazio u grad. Pošto je bio visoko obrazovan
intelektualac, on je primao novine, časopise i knjige, a imao je i radio-
-aparait. Bio je u toku svega što se događalo u svetu, ali nikad nije
video nijedan film. Jednoga dana otputovao je u Kijev, pa je tom
252
Dostları ilə paylaş: |