prilikom prvi put video neki film, jedan od onih ranih filmova sa
Daglasom Ferbanksom (Douglas Fairbanks). Oko njega u bioskopu,
deca su sa lakoćom pratila šta se događa i lepo se zabavljala. Naš
seoski gospodin sedeo je i blenuo u platno, krajnje usredsređen i sav
uzdrhtao od uzbuđenja i napora. »Kako ti se svidelo?« pitao ga je
prijatelj posle završetka. »Veoma zanimljivo«, odgovorio je on, »ali,
šta se u stvari događalo u ovom filmu?« On film nije mogao da razume.
Ova priča, istinita ili ne, vrlo je poučna. Ima puno dokaza da
poimanje fotografskih slika nije nešto što se samo sobom podrazume-
va. Džoana i Luis Forsdejl (Joan, Louis Forsdale) prikupili su primere
koji govore o tome da Eskimi i afrički urođenici nisu mogli da vide
šta takve slike prikazuju kada su im ih prvi put pokazali. U krajnjim
slučajevima, slika koju je pokazao strani posetilac bila je samo
pljosnat predmet i ništa više. Ili su, pak, u podužem filmu raspoznali
samo neku nevažnu pojedinost. Ili ih je, opet, panoramski snimak
zbunjivao zato što im se činilo da se kuće kreću. Neke od tih teškoća
prevaziđene su u zapadnoj kulturi; druge, traju kod naše dece, ali ih
ne primećujemo.
Reakcije afričkih urođenika, iznesene u jednoj od studija koje
Forsdejlovi navode, jasno pokazuju da ljudski um ne prihvata spontano
pravougaone granice slike. Vizuelna stvarnost je bezgranična; zato su
gledaoci želeli da znaju šta je sa tim ljudima što u filmu nestaju sa
ivice platna. Prekidi u vremenskom toku takođe stvaraju zabunu. Je
dan američki filmski proizvođač imao je prilike da u Iranu primeti
kako neki gledaoci nisu shvatili vezu između krupnog plana i totala.
Kada je trebalo da se pokaže kako krupni plan jednog oka ili noge
pripada životinji koja se malo pre toga pojavila na platnu, kamera je
morala da prikaže čitav prelaz u kretanju.
Mnoga naša deca vrlo rano nauče da prihvataju takve prekide
u prostornom ili vremenskom trajanju, mada će čak i ona naići na
problem kada se suoče sa nepoznatim uslovima. U jednoj korisnoj stu
diji o tome koliko učenici osnovnih i srednjih škola shvataju zemljo
pisne karte, Barbara S. Bare (Bartz) utvrdila je da deca ponekad
pretpostavljaju da se neka zemlja završava tamo gde se mapa završa
va. Granične linije su ponekad toliko oštre da ostavljaju pogrešan
utisak potpunosti. Stoga je u mnogim slučajevima bolje da karte idu
od samih ivica lista mesto da se uokviruju belinom. Problem sa krup
nim planom može da se ponovo pojavi kada se u kartu unosi umetak
da bi se smestio deo neke oblasti za koju nije bilo dovoljno prostora
na glavnoj karti ili da bi se neki grad prikazao u većoj razmeri.
Očigledno da starija deca rešavaju ovu vrstu problema bolje
nego mlađa, a i socijalne i ekonomske razlike jasno se vide. Bistro
dete snalaziće se bolje nego glupo, a i neki nastavnici vesti je od dru
gih uče đake kako da čitaju zemljopisne karte. Nastavnici moraju iz
ričito da budu svesni problema koji nastaju zbog toga što se karte
razlikuju od izgleda svakodnevnog vizuelnog sveta, a isto tako moraju
da poznaju osnovna psihološka pravila od kojih zavisi opažanje. Nivo
apstraktnosti na kome je karta zamišljena treba da bude usklađen
sa njenom svrhom i sa učenikovim nivoom poimanja. Primera radi,
Barbara Bare preporučuje da razmernik koji pokazuje koliko kilome
tara odgovara jednom centimetru na karti ne bude detaljniji nego
što je potrebno. Srednjoškolcu su potrebni podaci za kraće deonice
nego osnovcu, koji može da shvati razmere samo u velikoj celini.
253
Često mnoge teškoće mogu da se izbegnu kada bi se odgovaraju
ća opažajna načela svesnije poštovala. Razlike u razmerama, na pri
mer, treba upadljivo da se naznače zato što se ideja o relativnoj veli
čini kosi sa prvim utiskom da je neka stvar onolika kolika izgleda.
Otuda iskušenje da se veličina dveju zemalja procenjuje na osnovu
apsolutnih površina koje zauzimaju na dvema kartama različitih
razmera. (Setimo se ovde neizbežnog izvora grešaka prilikom upotrebe
slajdova kada insekti kao džinovi ispunjavaju čitavu projekcionu po
vršinu ili, pak, portreti sa minijatura izgledaju veliki kao zidne slike).
Crtači zemljopisnih karata stolećima su već svesni deformacija veliči
ne i oblika koje nastaju kada se sferična površina zemlje projektuje
na ravan hartije. Isto tako, kada se u mrežastom sistemu primenjuju
krive linije, onda pravci Sever ii Jug nisu isti za sve oblasti na karti,
nego se drastično povijaju prema Polovima.
I prilikom upotrebe boja često dolazi do teškoća, koje mogu da
se izbegnu. U osnovi, boje na zemljopisnoj karti služe da se prikažu
kvalitativne razlike: Sparni ja je recimo plava, Francuska zelena, Ita
lija žuta. Ali, tonovi boje služe takođe za označavanje razlike u visini.
V.H. Nolt (W. Nault) u vezi sa tim primećuje:
»Naša istraživanja pokazuju da deca promene u boji (recimo od zelene
u mrku i plavu) tumače kao promene u kvalitetu, a svetlinske razlike po
vezuje sa pramenom u kvantitetu. Na primer, mnoga deca su govorila da
svetio plave površine označavaju pliću vodu, a tamno plave dublju. Ali,
kada su upotrebljene purpurna ili crvenkasto plava da bi se prikazale naj
dublje vode, dve trećine dece nije to povezivalo sa daljom pramenom dubi
ne, nego su naprotiv nagađala u smislu svakojakih kvalitativnih pramena
— ostrva, koralni sprudovi itd. Utvrdili smo da upotreba boja postavlja
veliki problem crtaču zemljopisnih karata. Deca steknu mnoge asocijacije
u vezi sa bojama pre no što uopšte nauče da čitaju zemljopisne karte;
crveno je toplo, plavo hladno, zeleno je trava, plavo voda itd. S toga raz
loga, boje na zemljopisnim kartama često se spontano pogrešno tumače.«
Ova vrsta problema zahteva pomoć umetnika, dizajnera i psiho
loga koji poznaju teorijska i praktična načela opažanja.
Ono što važi za zemljopisne karte podjednako važi i za svaku
vrstu vizuelnog prikazivanja u udžbenicima, modelima, tabelama,
filmovima itd. Potrebno je da se tačno istraži šta ljudi kojima su ti
prikazi namenjeni u stvari vide. U vezi sa tim, vredi napomenuti da
se priručnici o audio-vizuelnim materijalima, koji inače obiluju tehni
čkim pojedinostima, zadovoljavaju, bar u Americi, ovlašnim napome
nama da prikazi treba da budu jasni, prirodni i jednostavni.
Jedan jedini primer biće dovoljan da ilustruje tu vizuelnu ne
pismenost, koja još prolazi uglavnom neopaženo. Žan Pjaže, dečji psi
holog, koji se čitavog života bavio problemima opažanja, upotrebio je
sliku 255 da bi proverio razumevanje kod dece. Da li ona shvataju kako
slavina radi? Kada je ručica okrenuta vodoravno, kanal je otvoren,
te pušta da voda protiče; inače, prolaz je zatvoren. Kako će dete da
se pokaže, uglavnom zavisi od toga da li je crtež prepoznatljiv kao
slavina i da li odgovarajuće izglede tačno prikazuje. Da li je krstasti
predmet na si. 255a slavina? Lula je pljosnata a ne valjkasta i bez veze
visi u praznom prostoru. Ona se ne produžuje nagore, niti prima
vodu bilo odakle. Srafura ne pokazuje da tečnost ispunjava neku šu-
254
Dostları ilə paylaş: |