pljinu i nema mnogo veze sa tamnom trakom, koja treba da bude
kanal. Kanal je ispred ručice a ne iza nje, a ručica nije ispred lule.
Da li si. 255b prikazuje vertikalnu ručicu van lule iili naprotiv neku
vrstu zapušača koji je upao u pravougaonik ili možda cev? Ne poričem
da će čovek oguglao i spreman na sv e posle višegodišnjeg iskustva
sa osrednjim udžbeničkim ilustracijama, narudžbenim katalozima i
sličnim proizvodima vizuelne nespretnosti moći da odgonetne šta zna
če ovi crteži, naročito ako mu se pomogne usmenim objašnjenjem.
Pa ipak, ako dete uspešno reši zadatak, ono je to uradilo uprkos
crtežu, a ne uz njegovu pomoć; a ako ne uspe, to ne znači da ne razu
me kako radi slavina. Ono prosto nije u stanju da se iskobelja iz vizu
elne klopke.
VAŽNA JE FUNKCIJA
Neupotrebljive slike ove vrste mogu u manjoj ili većoj meri da
budu apstraktne. Čak i mnogo realističkiji crteži mogu da budu nepo
desni za prikazivanje suštinskih odlika fizičke situacije. Oni su bez-
vredni ne zato što nisu verni prirodi ili lišeni pojedinosti, nego zato što
su dvosm isleni i varljivi. Anatomski crteži Leonarda da Vinčija nisu
toliko uspešni samo zato što je on imao umetničke sposobnosti da
nacrta ono što vidi, nego zato što je svaki deo ljudskog tela video kao
napravu koju je izmislio neki kolega pronalazač. U svakom mišiću,
svakoj kosti ili žili video je svrhu za koju su oblikovani, pa ih je i
prikazivao kao oruđa. Upotrebljavao je prostorne odnose da bi poka
zao funkcionalne veze. Isto to važi, naravno, i za njegove tehničke
crteže.
Emanuel Vinternic (Winternitz) otkrio je upečatljive primere
Leonardovog zanimanja za analogije i paralele. Jedan od crteža »pri
kazuje dijagram žila i mišića pričvršćenih za kičmu. Leonardo ne crta
mišiće u njihovoj punoj širini, nego kao tanke niti da bi jasno i pre
gledno pokazao kako uspravno drže kičmeni stub. U zabeleškama na
istoj strani, on kičmu i njene niti upoređuje sa brodskim jarbolom
i njegovim konopcima.« Leonardo je izmislio uređaj pomoću koga žica
ma mogu da se otvaraju i zatvaraju rupice na duvačkim instrumenti
ma kod kojih su one suviše razmaknute da bi mogle da se dohvate
255
prstima. Vinternic smatra da je on ideju dobio posmatrajući žile ljud
ske šake, koje omogućuju daljinsko upravljanje vrhovima prstiju.
Leonardo je mogao da pronalazi analogiju između materijalno
udaljenih mehanizama zato što je u svim stvarima video njihovu »fun
kcionalnu vrednost«. Karl Dunker (Duncker), koji je uveo ovaj izraz
u psihologiju, pokazao je da svako produktivno mišljenje pravi razli
ku između suštinskog načela i slučajnih primesa. U svojim ogledima,
on je ispitanicim a davao, na primer, sledeći problem:
»Pretpostavite da neki bolesnik ima stomačni tumor koji ne može
da se operiše, i da vama na raspolaganju stoje zraci koji uz dovoljan in
tenzitet razaraju organsko tkivo. Kojim postupkom mogu ovi zraci da
uklone tumor a da istovremeno ne razore zdravo tkivo oko njega?«
On je dao sliku 256 kao prvo približno rešenje problema. Sa jed
nostavnošću dečjeg crteža, ovaj dijagram prikazuje suštinske elemen
te: m etu u telu i zrake koji dopiru do nje. Pre svega, rešenje može da
se potraži na veom a apstraktnom nivou i da se postavi pitanje: gde
telo ima otvor kroz koji zraci mogu da prođu a da ne oštete telo? To
dovodi do sledećeg koraka da se u telu potraži podesan otvor. Dunker
takav pristup naziva »odozgo«. Može da se priđe i »odozdo« na taj na
čin što bi se napravio popis onoga što je dato anatomski, u nadi da
će se naići na nešto što će pružiti rešenje. Zajedničko dejstvo oba pri
stupa karakteristično je za uspešno m išljenje, te oni, naravno, odgo
varaju dvam a polovim a učila o kojima smo ranije govorili, a to su:
veom a apstrahovano prikazivanje osnovnih načela i složenost situacije
iz stvarnog života.
U oba slučaja, m eđutim , pažnja posmatrača mora da se usmerava
na funkcionalnu vrednost koja leži u predmetu. Dunker pokazuje do
kakvih sve glupih grešaka dolazi kada se neko samo otprilike seća
oblika nekog korisnog uređaja, a da nema jasnu predstavu o načelu
kom e taj oblik služi. Pronalazači, s druge strane, vode računa o funk
cionalnim vrednostim a, kao što su to Leonardovi crteži pokazali. Di
zajneri takođe moraju stalno da imaju pred očima razliku između na
čela i ostvarenja, da bi shvatili gde m ašti mogu da puste na volju
a gde je ona ograničena. Dizajner Dejvid Paj (David Pye) ubedljivo
je pokazao da funkcija nikad ne propisuje formu, iako opisuje svoj
opseg. Točak doduše n e može da bude četvrtast, ali dopušta bezbroj
varijacija kotura. K lin m ože da ima stotinu oblika, veličina, srazmera,
isto kao i čivija, šipka, kuka, šolja, zato što je funkcija načelo koje ne
zahteva određenu formu nego tip forme da bi se ostvarilo.
256
Dostları ilə paylaş: |