opaža jedan apstraktan odnos? Ovo je pitanje zaista zbunjujuće uko
liko se ne pretpostavi, kao što sam ja učinio prilikom razmatranja
opažanja oblika, da videti jedan predmet uvek znači obavljati apstra-
hovanje zato što se viđenje sastoji od poimanja strukturalnih odlika
a ne od ravnodušnog beleženja pojedinosti. Koje će se odlike poimati,
zavisiće od ispitanika, ali i od celokupne dražne situacije. Jedna figura
opažena u poređenju sa nekom drugom, na primer, može da izgleda
drukčije nego što bi izgledala sama za sebe.
Šta biva sa svojstvima najpre naučenog sklopa koja nisu upo
trebljiva, ili se ne upotrebe za apstrahovanje? U svojim reagova-
njima, životinja može da se ponaša kao da ona uopšte nisu postojala.
Uzmimo sledeća dva primera iz Lešlijevih ogleda. Pacov nauči da
uvek odabere veći od dva kruga. Kada se testira parovima drugih
oblika, sa dva trougla na primer, on će dosledno opet da odabira
veći oblik. Ovo ukazuje na to da je pacov učio razumno. Da je učio
mehanički, smatrajući da su svi atributi dvaju sklopova podjednako
nužni za rešenje zadatka u obuci, prenos bi bio nemoguć. Umesto
toga, on se usredsredio na odliku veličine, koja je odredila razlu
čivanje. Ako posle perioda obuke dođe test u kome pacov mora
da pravi razliku između kruga i nekog drugog oblika jednake povr
šine, on ne pokazuje prvobitnu sklonost ka krugu. On se ponaša
kao da pre toga nije imao nikakve veze sa krugovima.
U drugom jednom ogledu, jedna grupa pacova obučavana je
da odabere beo krug prečnika od 5 cm na crnom kartonu i da ga
razlučuje od čistog crnog kartona. Druga grupa dobija istu obuku
sa krugom od 8 cm. Ako se, posle obuke, zatraži od životinja da
odaberu krug od 8 cm a da odbace onaj od 5 cm, životinje iz druge
grupe lakše bi se snašle da su se koristile iskustvom stalnog odabi
ranja te apsolutne veličine. Takva razlika između grupa uopšte nije
pronađena.
Možda su životinje stvarno zapazile samo odlike potrebne za
razlučivanje ili su, pak, zaboravile sve druge. Ali, ovo nije jedino
mogućno rešenje. Čovek kao ispitanik, reagujući na sličan način,
mogao bi ipak da upamti okruglinu slika u prvom ogledu i približnu
veličinu kruga u drugom. Zadatak u obuci može da uspostavi opa-
žajnu hijerarhiju odlika, praveći razliku između onoga što preovla-
dava i onoga što je neophodno. Neke odlike poseduju svojstvo nepo
dobnosti, te stoga ne mogu doći u obzir za primenu u ispitivačkim
zadacima.
Kada više odlika mogu da se upotrebe za rešenje zadatka, živo
tinja može da postupi u skladu sa sklonostima svoje vrste. »Ako je
majmun obučen da odabira veliki crven krug a da izbegava mali
zeleni, on će obično da odabere svaki crveni predmet a da izbegne
svaki zelen, ali će nasumce da bira kada mu se podnesu isto obojeni
veliki i mali krugovi« iako je savršeno sposoban da nauči da između
krugova pravi razliku po veličini.
ŠTA IZGLEDA SLIČNO
Postoje granice preko kojih opseg apstrakcije odbija da se
protegne. Simpanzo, naučen da odabira beli trougao na crnoj osnovi,
neće reagovati pozitivno na trougaoni raspored šest belih tačaka na
61
crnoj osnovi iako je veličina tih dveju slika ista (si. 62). Dvogodišnje
dete, međutim, načiniće prenos. Lako se može razumeti zašto je
šimpanzu zadatak težak. Trougao nije izričito prikazan konturom
nego je označen samo nizom belih tačaka. Razmaci između tačaka
moraju da se premoste. U načelu, ovo ne prevazilazi mogućnosti
životinja. Pomenuo sam već da će čak i pacov da reaguje na hori-
zontalnost ili vertikalnost para tačaka. Ali, očigledno, kada je šest
tačaka ravnomerno raspoređeno tako da su razmaci duž kontura jed
naki sa unutrašnjima, trouglast karakter celine ne može šimpanzu
dovoljno da se nametne zatvoreni oblik svakog belog koturića daje
celini karakter labave gomilice. Odrastao čovek mogao bi da se nađe
u sličnoj situaciji kada bi, naučen da traži trouglove, bio suočen sa
slikom koja pokazuje trougaonu grupu figura u renesansnom stilu.
Ukoliko nije dobro upoznat sa istančanostima umetničkog procenji-
vanja, možda mu nagomilane renesansne figure neće dati trougaonu
celinu. A sigurno neće dvogodišnjem detetu.
Slika 62
Podvig izdvajanja određenog elementa iz sklopa pokazuje inte
ligenciju na delu u okviru samog opažanja. Sasvim uopšteno, inte
ligencija je često sposobnost da se skrivena odlika ili maskiran odnos
iščupaju iz štetnog konteksta. To je sposobnost koja može da dovede
do važnih otkrića. U isto vreme, otpor konteksta takvoj operaciji
postavlja neobičan problem. Konačno, ima puno smisla u opomeni da
»nikad stvari ne treba da se falsifikuju, izvrću, pa čak i uništavaju
izdvajanjem. U najmanju ruku, mogu da se promene. Zanimljivo
pitanje se postavlja: koliko je poželjna sposobnost da se obavi takvo
izdvajanje?
Pogledajmo teškoće koje nastaju za ispitanike u ogledima o
ekvivalentnosti draži kada se sklop upotrebljen u ispitivanju od
sklopa promenjenog u obuci razlikuje po svojoj orijentaciji u pro
storu. Trougao koji stoji na jednom svom uglu prihvataju kao ekvi
valent trougla koji leži na svojoj osnovi i šimpanzo i dvogodišnje
dete, ali ne i pacov ili pile. Čak i odrastao čovek, sposoban da
načini takav prenos, ipak će zapaziti određenu promenu karaktera
i strukture kada slika promeni svoj položaj u prostoru. S druge
strane, dobro je poznato da deca u uzrastu manjem od pet godina
ne obrću slike koje slučajno drže naopačke i lakše nego odrasli
62
Dostları ilə paylaş: |