gramira na odgovarajući način. Na primer, mašini se može dati uput-
stvo da sklop rastavi na najmanji broj zatvorenih oblika, u kom će
slučaju ona da proizvede sliku 65c. Ako se od nje zatraži da razloži
kompoziciju na zatvorene slike sastavljene od najmanjeg broja pra
vih linija, ona će opet da istupi sa si. 65c. A isto što će se dogoditi
kada joj se zada mnogo primitivniji zadatak, kao u Minskijevom
primeru, da u a traži oblike sadržane u c.
&
Slika 65
Kvalitativna razlika između geometrijski najjednostavnijeg ras
poreda i bilo kog drugog, nepravilnijeg, postoji u mozgu programera,
a ne u njegovoj mašini. Kompjuter će izdvojiti »globalne vidove«
situacije ako mu se kaže da to uradi i ako mu se ti globalni vidovi
ponovo definišu deo po deo kao naročite kombinacije elemenata. Sa
takvim uputstvima, on će bez greške da resi svaki zadatak u kome
strukturalno načelo koje treba da se primeni može da se svede na
mehanističko merilo.
Ispostavlja se da je razlika između inteligentnog opažanja i
ponašanja kompjutera još temeljnija ako shvatimo da čak i takva
svojstva forme kao što su pravolinijski karakter ili zatvorenost ne
mogu da se shvate neposredno mašinom, već moraju da se svedu na
kombinacije tačkastih jedinica. Da bih ovo ilustrovao, još jednom
ću da govorim o tome kako mašina raspoznaje sklopove. Kompjuter
može da se podesi da reaguje na osnovne strukturalne odlike slova
ili brojeva a da zanemaruje druga nebitna svojstva pojedinačnih
oblika. Ali, on ne čini to polazeći »odozgo«, to jest, time što upore-
đuje strukturalni skelet datog slova sa skeletom njegovog normativ-
nog oblika i što utvrđuje da su dovoljno slični. On polazi »odozdo«
brojeći koliko elementarnih mesta u ravni slike zauzimaju oba oblika.
On postupa na sličan način kada naporedni proces postaje gipkiji
time što uzima u obzir naginjanje, širenje ili uvrtanje oblika.
65
Sada smo spremni da uporedimo načine na koje ljudski mozak
i mašina pristupaju rešavanju problema analogije. Šta se događa
kada čovek pogleda si. 66a. Reakcija će se u izvesnoj meri menjati
od pojedinca do pojedinca sve dok nikakav naročiti kontekst ne zah-
teva usredsređenost na posebne strukturalne oblike. Međutim, ispita
nik će najverovatnije da zapazi vertikalan raspored, sastavljen od dve
jedinice, od kojih je gornja veća i složenija nego donja; možda će takođe
da zapazi razliku u obliku. Drugim rečima, zapaziće kvalitativne ka
rakteristike položaja u prostoru, relativnu veličinu, oblik, dok nije
verovatno da će zapaziti mnogo od čisto metričkih svojstava od kojih
kompjuter pri čitanju sklopa mora da pođe, naime, apsolutnu veli
činu i različite dužine i udaljenosti pomoću kojih je konstruisana ova
posebna slika. Ako se od ispitanika zatraži da kopiraju takvu sliku,
njihovi crteži će pokazati usredsređenost na topološke karakteristike
a zanemariće specifične mere.
a
□
Slika 66
Sučeljen zatim sa parom a i b, ispitivani čovek možda će imati
prilično bogat i zbunjujući doživljaj. Možda će, najpre, da vidi lelu
ja vu, ovlašnu sličnost između u osnovi različitih sklopova. Celokupna
slika, načinjena sparivanjem tih dveju, možda će izgledati nestabilna,
neuhvatljiva, iracionalna. Tu su dva vertikalna rasporeda, spojena u
neku vrstu simetrije; ali se sa ta dva stuba ukrštaju i remete ih
dijagonalni odnosi između dva »ispunjena« velika kruga i dva manja
neispunjena oblika. Različite strukturalne odlike ne daju kao zbir
sjedinjenu, stabilnu, razumljivu celinu. Iznenada, međutim, ispitaniku
može da padne u oči jednostavni pravougaoni raspored četiri manje
slike: dva jednaka kruga gore, dva jednaka kvadrata dole. Čim ova
grupa postane preovlađujuća tema ili strukturalni skelet celine, osta
tak — dva velika kruga — pridružuju se osnovnome sklopu kao
drugorazredni, dijagonalni ukras. Uspostavljena je strukturalna hije
rarhija. Sada je dvojna slika stabilna, pregledna, razumljiva i stoga
spremna za upoređivanje sa drugim slikama. Odigrao se prvi čin
rešavanja problema.
Ako ispitanik pogleda si. c, njegovo viđenje ovog novog sklopa
određeno je od samog početka njegovim prethodnim bavljenjem sli
kama a i b. Opažena sa tačke gledišta slike a, slika c otkriva sličnu
vertikalnu strukturu, koja se razlikuje od a uglavnom drugorazrednim
kontrastom oblika. Porodična sličnost je velika, odnos se lako pojav
ljuje. Ali, ako se c sada spari sa đi, sličnost izgleda preterana, simet
rija suviše potpuna. Nasuprot tome, upoređenje sa da pruža isuviše
malo sličnosti. Pravi partner, ds, prepoznaje se odmah kao nedostajući
četvrti elemenat analogije, ako je prethodno odnos između a i b
shvaćen kako valja.
Ova epizoda opažaj nog rešavanja problema ima sve vidove istin
skog mišljenja: izazov, stvaralačku zbunjenost, otkrića koja mnogo obe
ćavaju, delimična rešenja, uznemiravajuće protivrečnosti, nagla pojava
čvrstog rešenja čija je prikladnost sama po sebi očigledna, strukturalne
promene izazvane pritiskom usled promene svih situacija, sličnost
otkrivenu među različitim sklopovima. To je, u skromnom obimu,
uzbudljiv doživljaj, dostojan bića obdarenog razumom; a kada se re-
šenje pronađe, nastaje osećanje opuštenosti, zadovoljstva, mira.
Ništa od ovoga ne važi za kompjuter — ne zato što on nema
svesti, nego zato što radi na temeljno drukčiji način. Zapanjimo se
kad saznamo da je eksperimentator — da bi podesio mašinu da rešava
analogijski problem — »morao da razradi jedan od najsloženijih pro
grama koji su ikada napisani«. Za nas taj problem nije težak; on
je pristupačan čak i mozgu svakog osnovca. Razliku stvara to što
ovaj zadatak zahteva obradu topologijskih odnosa, koji traže da se
zanemare čisto metrički odnosi. Mozak jc podešen baš za takve topo-
logijske oblike. One obaveštavaju organizam o tipičnom karakteru
stvari a ne o njihovim posebnim merama. Kazujući eksperimentatoru
koji se kvantitativni činioci odnose na rešenje a koji ne, mašina
može da ga navede da pomisli da topologijska merila pružaju odgo
vor; ali, mašina kakvu danas imamo ni sama ne može da se ponaša
topologijski. Topologijski način mišljenja otkrile su opažajne moći,
na koje se on i oslanja, a ne na brojanje i merenje. Obrnuto, mašina
može takođe da pruži kvantitativne podatke koji označavaju pri
sustvo ili odsustvo topologijskog stanja, ako je čovek snabde potreb
nim merilima. Ona eksperimentatoru može da kaže da se sve tačkice
koje obrazuju određenu petlju nalaze među tačkicama smeštenim u
prostoru omeđenom drugom petljom tačkica. Na osnovu ovog obaveš-
tenja, eksperimentator može da zaključi da prva petlja leži u drugoj,
ali nezgrapnost kvantitativnog obaveštenja nužnog za pružanje poda
taka za jednostavan topologijski zaključak objašnjava zašto je pro-
gramisanje za ovaj zadatak toliko naporno.
Samo u mozgu programera postoje topologijski pojmovi kao što
su unutra i spolja, gore i dole, desno i levo, itd, i on je taj koji mora
da razradi kvantitativna, netopologijska merila o njihovoj prisutnosti
ili odsutnosti. On je taj koji mora da odluči na prvom mestu da su
topologijska merila nužna za rešenje, te da bi to znao, on je morao
da nauči kako da rešava takve zadatke pre nego što bi ih ikada
podneo mašini. Da ga nije unapred obavestila sopstvena ljudska dis
pozicija, on nikako ne bi mogao da isključi mogućnost da se analo
gija zasniva na čisto kvantitativnim merilima. Analogija bi mogla da
se zasniva, na primer, na broju istovetno smeštenih tačkica u paro
vima sklopova. U tom slučaju, nijedno ljudsko oko ne bi moglo da
se nada da će rešiti problem dok bi kompjuter to uradio sa zado
voljstvom.
67
Dostları ilə paylaş: |